Ni 25 godina od završetka rata, još uvek niko od pripadnika muslimanske tzv. Armije BiH nije procesuiran, niti osuđen za zločine nad srpskim civilima u Lješevu kod Ilijaša. Tokom rata u ovom mestu je ubijeno 32-oje Srba. Najmlađa žrtva imala je 14, a najstarija 82 godine. Žrtve su ubijane streljanjem, granatama i snajperima. Ranjeno je preko osamdeset ljudi
Selo Lješevo se nalazi u opštini Ilijaš i udaljeno je 18 kilometara od Sarajeva. Prema popisu iz 1991. u ovom selu je živelo 257 stanovnika srpske i jugoslovenske nacionalne pripadnosti, dok je danas ta etnička struktura potpuno izmenjena. Ovo selo je danas u potpunosti naseljeno bošnjačkim stanovništvom a celokupno srpsko stanovništvo je istrebljeno ili proterano. I popis iz 2013. pokazuje da u Lješevu više nema nijednog Srbina! Sve srpske kuće su popaljene i razrušene, a imovina je opljačkana i uzurpirana. Svaki trag da su ovde nekada živeli i Srbi, potpuno je zbrisan.
Tokom muslimanske agresije na Ilijaš (1992-1995) život je izgubilo više od 1200 građana srpske nacionalnosti. Ranjeno je više od 2500 ljudi svih uzrasta. Muslimanski agresori su držali Ilijaš pod opsadom pune četiri godine. Ubijali su bez milosti i žene i decu i nemoćne starce. Najmlađa registrovana žrtva imala je nepunih 6 godina, dok je najstarija žrtva u trenutku ubistva imala 93 godine. Tokom opsade Ilijaša ubijeno je i ranjeno stotinu dece. Na području ove sarajevske opštine pripadnici tzv. Armije BiH počinili su niz teških ratnih zločina od fizičkog zlostavljanja i maltretiranja, zatvaranja u logore, silovanja do ubistava i masovnih egzekucija. Popaljeno je i sravnjeno sa zemljom više desetina srpskih sela, na hiljade kuća i društvenih objekata pod vlasništvom Srba je minirano, spaljeno i uništeno. Valja napomenuti da je porušeno i oštećeno mnoštvo pravoslavnih crkvi, devastirana su pravoslavna groblja a demolirani su i kulturni spomenici stari i po nekoliko vekova.
Iako su muslimanski predstavnici dali čvrstu reč i obećali kako neće napadati srpsko stanovništvo, vrlo brzo su pogazili svoja obećanja. Dana 3. maja 1992. muslimanske formacije iz Visokog napale su područje opštine Ilijaš. Bio je to sasvim neočekivan napad koji je iznenadio celokupno stanovništvo. Toga dana muslimanska artiljerija je dejstvovala po civilnim ciljevima po gradu Ilijašu i po mestima Mrakovo, Sovrle, Ljubnići, Čekrčići. Prva žrtva agresije i opsade bio je igrom slučaja, upravo musliman Mustafa Sarhatlić, kojeg je granata tzv. Armije BiH usmrtila dok je radio u bašti, u selu Karašnica. Njegova kuća bila je smeštena neposredno iznad zgrade MUP-a. Imao je 55 godina. Nakon toga kreću napadi na srpska sela i užasni zločini nad civilnim stanovništvom koji će trajati sve do 1996. mada pritisci na srpsko stanovništvo nisu prestali ni danas!
Lješevo, pitomo mesto gde su Srbi i muslimani oduvek živeli u miru i toleranciji, tokom rata je najviše bilo izloženo snajperskom delovanju i granatiranju od strane tzv. Armije BiH. Reč je o selu koje je bilo kilometrima udaljeno od borbenih linija, u kojima nije bilo vojske niti borbi, a koje je opet bilo danonoćno terorisano. Cilj ovih napada je bilo istrebljenje srpskog civilnog stanovništva. Prvi napadi na srpsko stanovništvo započeli su još u maju 1992. a prva ubistva zabeležena su 5. juna 1992. Samo tog dana u zasedi su ubijeni Budimir Stanišić (22) i Novo Rašević (34). U svirepim napadima na Lješevo, baš niko nije bio pošteđen. Muslimani su ubijali i žene i starce i decu. Samo pet dana kasnije, 10. juna 1992. muslimanske snage su izvršile zločin u Čemernom gde su masakrirali 32-oje srpskih civila - žena, dece i staraca. 14. juna 1992. napadnuto je srpsko selo Krtine, gde je takođe izvršen masakr nad srpskim stanovništvom.
Naročito je teška i tragična sudbina Ratka Skopljaka (51) koji je mučki ubijen tog leta 1992. i to na sahrani jednog člana svoje familije. Muslimanski ekstremisti su tada započeli pešadijski i artiljerijski napad, prilikom čega je Ratko zadobio tri teške rane, dve u predelu stomaka i jednu u predelu vrata zbog čega je ubrzo preminuo. Za sobom je ostavio suprugu Milojku, ćerku Ljiljanu od 15, i sina Danijela od 23 godine. Život u Lješevu je bio pretežak, narod je dane i noći provodio po podrumima i skloništima...živeli su bez struje, bez vode, vrlo često i bez osnovnih namirnica za život. Opkoljeni sa svih strana, Srbi i malobrojni Hrvati iz Lješeva živeli su kao u logoru. Svaki izlazak iz logora bio je rizik po sopstveni život. Muslimanski zločinci sa brda tukli su granatama i snajperima po srpskim kućama, ne vodeći računa ni da li je primirje, ili praznik, dan ili noć.
Želeći makar na kratko da napusti mračni podrum i udahne svež vazduh, u dvorištu porodične kuće ubijena je domaćica Kosa Bošković, stara 49 godina. Muslimanski snajperista ubio je ovu nedužnu ženu samo zato što se drugačije zvala.
- Tu su sve pobili, zapalili, opljačkali sve što su stigli, nema srpske kuće da je ostala čitava. Ubijali su djecu dok su se vraća iz škole, snajperima su pucali po ženama, starcima..i to najviše komšije iz Lješeva, ali i drugi iz Ilijaša..otišli na brda u Visokom pa odatle bacaju granate i snajperima ubijaju civile - zabeležile su tv kamere izjavu Srpkinje iz ovog malog mesta, koja je nakon Dejtona bila primorana da napusti svoje ognjište.
U Lješevu je na svirep način ubijena Slađana Milanović, devojčica od 14 godina i to dok se vraćala iz škole. Ubijena je dok se vozila biciklom. Tog toplog, prolećnog dana zločinački snajperski metak je zauvek prekinuo jedan mladi život. Tek što je zakoračila u četrnaestu godinu života, pripadnici muslimanske Armije BiH su bez milosti ugasili jedan dečiji život...hiljade snova, želja i nadanja ostalo je nedosanjano, neostvareno i neispunjeno...Nije ni slutila da će tog 28. aprila poslednji put rešavati zadatke iz matematike, pisati sastave iz srpskog jezika i slušati predavanja iz biologije...Toga dana je za Slađanu poslednji put zazvonilo školsko zvono. Nažalost, školsko zvono je ubrzo zamenjeno crkvenim..
Sprski primarijus, doktor i književnik Miodrag Lazić bio je četiri ipo godine (1992-1996) ratni hirurg dobrovoljac u Srpskom Sarajevu a u svojoj knjizi "Dnevnik ratnog hirurga" opisao je stradanje male Slađane:
"28. april 1994 - Svi u trenu na nogama, pred vratima bolnice. Koga će izneti iz kola? Po kolima prepoznaju odakle stižu - Ilijaš. Uvek pomislim - samo da nije dete. Ali iznose dete. Bledo, plavih usana, velikih plavih očiju, plave kosice slepljene uz obraze. Odnekud je tu bila kamera, televizija. Snimaju. Ovo je sva istina o tragediji srpskog naroda. Dete od trinaest godina, lepa devojčica, Slađana Milanović., Pogođena snajperom dok je vozila bicikl, sa daljine od tristo-četiristo metara. Ko je pucao u dečiju dušu? Mogao je na nišanu da vidi njene plave oči, njenih dvanaest - trinaest - četrnaest godina, kad je pucao u karlicu i razneo život. Borba za njen život. Operaciona sala. Gde je granica između života i smrti? Iskustvo mi neumoljivo govori da se plave oči gase. Operacija. Otvaram trbuh. Gejzir krvi. Srce je stalo. Masiram ga, ponovo radi. Velikom krpom kupim krv iz trbuha i cedim napolje, podvezujem krvne sudove, zaustavljam krvarenje, prešivam creva. Tehnički, posao završen, ali život je otišao. Osta još samo da se plave oči potpuno ugase. Nesrećni otac i majka čekaju ispred Intenzivne nege. Govorim im istinu. Otac plače, udara se šakama po glavi, majka sedi šokirana i izgubljena. Otac mi ljubi krvave klompe i moli za život svog deteta. Dižem ga, kažem da sam sve učinio. Bilo je 20 časova. Dva sata ujutru. Smrt. Saopštavam roditeljima. Trenutak tišine, a onda vrisak. Urlik bola! To mi je stalno u glavi, na javi i u snu. Taj vrisak bola, gubitak poslednje nade - neopisiv trenutak. Njega se uvek plašim. Još jedno dete je mrtvo. Još jedna tuga, bol u duši svih nas. Kako izdržati? ".
Porodice ubijenih i nestalih Srba ogorčene su radom pravosuđa BIH koje još uvek nije podiglo optužnicu pripadnika muslimanske vojske - direktnih počinilaca i njihovih naredbodavaca koji su odgovorni za ubistva srpskog stanovništva.
Selo Lješevo se nalazi u opštini Ilijaš i udaljeno je 18 kilometara od Sarajeva. Prema popisu iz 1991. u ovom selu je živelo 257 stanovnika srpske i jugoslovenske nacionalne pripadnosti, dok je danas ta etnička struktura potpuno izmenjena. Ovo selo je danas u potpunosti naseljeno bošnjačkim stanovništvom a celokupno srpsko stanovništvo je istrebljeno ili proterano. I popis iz 2013. pokazuje da u Lješevu više nema nijednog Srbina! Sve srpske kuće su popaljene i razrušene, a imovina je opljačkana i uzurpirana. Svaki trag da su ovde nekada živeli i Srbi, potpuno je zbrisan.
Tokom muslimanske agresije na Ilijaš (1992-1995) život je izgubilo više od 1200 građana srpske nacionalnosti. Ranjeno je više od 2500 ljudi svih uzrasta. Muslimanski agresori su držali Ilijaš pod opsadom pune četiri godine. Ubijali su bez milosti i žene i decu i nemoćne starce. Najmlađa registrovana žrtva imala je nepunih 6 godina, dok je najstarija žrtva u trenutku ubistva imala 93 godine. Tokom opsade Ilijaša ubijeno je i ranjeno stotinu dece. Na području ove sarajevske opštine pripadnici tzv. Armije BiH počinili su niz teških ratnih zločina od fizičkog zlostavljanja i maltretiranja, zatvaranja u logore, silovanja do ubistava i masovnih egzekucija. Popaljeno je i sravnjeno sa zemljom više desetina srpskih sela, na hiljade kuća i društvenih objekata pod vlasništvom Srba je minirano, spaljeno i uništeno. Valja napomenuti da je porušeno i oštećeno mnoštvo pravoslavnih crkvi, devastirana su pravoslavna groblja a demolirani su i kulturni spomenici stari i po nekoliko vekova.
Iako su muslimanski predstavnici dali čvrstu reč i obećali kako neće napadati srpsko stanovništvo, vrlo brzo su pogazili svoja obećanja. Dana 3. maja 1992. muslimanske formacije iz Visokog napale su područje opštine Ilijaš. Bio je to sasvim neočekivan napad koji je iznenadio celokupno stanovništvo. Toga dana muslimanska artiljerija je dejstvovala po civilnim ciljevima po gradu Ilijašu i po mestima Mrakovo, Sovrle, Ljubnići, Čekrčići. Prva žrtva agresije i opsade bio je igrom slučaja, upravo musliman Mustafa Sarhatlić, kojeg je granata tzv. Armije BiH usmrtila dok je radio u bašti, u selu Karašnica. Njegova kuća bila je smeštena neposredno iznad zgrade MUP-a. Imao je 55 godina. Nakon toga kreću napadi na srpska sela i užasni zločini nad civilnim stanovništvom koji će trajati sve do 1996. mada pritisci na srpsko stanovništvo nisu prestali ni danas!
Lješevo, pitomo mesto gde su Srbi i muslimani oduvek živeli u miru i toleranciji, tokom rata je najviše bilo izloženo snajperskom delovanju i granatiranju od strane tzv. Armije BiH. Reč je o selu koje je bilo kilometrima udaljeno od borbenih linija, u kojima nije bilo vojske niti borbi, a koje je opet bilo danonoćno terorisano. Cilj ovih napada je bilo istrebljenje srpskog civilnog stanovništva. Prvi napadi na srpsko stanovništvo započeli su još u maju 1992. a prva ubistva zabeležena su 5. juna 1992. Samo tog dana u zasedi su ubijeni Budimir Stanišić (22) i Novo Rašević (34). U svirepim napadima na Lješevo, baš niko nije bio pošteđen. Muslimani su ubijali i žene i starce i decu. Samo pet dana kasnije, 10. juna 1992. muslimanske snage su izvršile zločin u Čemernom gde su masakrirali 32-oje srpskih civila - žena, dece i staraca. 14. juna 1992. napadnuto je srpsko selo Krtine, gde je takođe izvršen masakr nad srpskim stanovništvom.
Naročito je teška i tragična sudbina Ratka Skopljaka (51) koji je mučki ubijen tog leta 1992. i to na sahrani jednog člana svoje familije. Muslimanski ekstremisti su tada započeli pešadijski i artiljerijski napad, prilikom čega je Ratko zadobio tri teške rane, dve u predelu stomaka i jednu u predelu vrata zbog čega je ubrzo preminuo. Za sobom je ostavio suprugu Milojku, ćerku Ljiljanu od 15, i sina Danijela od 23 godine. Život u Lješevu je bio pretežak, narod je dane i noći provodio po podrumima i skloništima...živeli su bez struje, bez vode, vrlo često i bez osnovnih namirnica za život. Opkoljeni sa svih strana, Srbi i malobrojni Hrvati iz Lješeva živeli su kao u logoru. Svaki izlazak iz logora bio je rizik po sopstveni život. Muslimanski zločinci sa brda tukli su granatama i snajperima po srpskim kućama, ne vodeći računa ni da li je primirje, ili praznik, dan ili noć.
Želeći makar na kratko da napusti mračni podrum i udahne svež vazduh, u dvorištu porodične kuće ubijena je domaćica Kosa Bošković, stara 49 godina. Muslimanski snajperista ubio je ovu nedužnu ženu samo zato što se drugačije zvala.
- Tu su sve pobili, zapalili, opljačkali sve što su stigli, nema srpske kuće da je ostala čitava. Ubijali su djecu dok su se vraća iz škole, snajperima su pucali po ženama, starcima..i to najviše komšije iz Lješeva, ali i drugi iz Ilijaša..otišli na brda u Visokom pa odatle bacaju granate i snajperima ubijaju civile - zabeležile su tv kamere izjavu Srpkinje iz ovog malog mesta, koja je nakon Dejtona bila primorana da napusti svoje ognjište.
U Lješevu je na svirep način ubijena Slađana Milanović, devojčica od 14 godina i to dok se vraćala iz škole. Ubijena je dok se vozila biciklom. Tog toplog, prolećnog dana zločinački snajperski metak je zauvek prekinuo jedan mladi život. Tek što je zakoračila u četrnaestu godinu života, pripadnici muslimanske Armije BiH su bez milosti ugasili jedan dečiji život...hiljade snova, želja i nadanja ostalo je nedosanjano, neostvareno i neispunjeno...Nije ni slutila da će tog 28. aprila poslednji put rešavati zadatke iz matematike, pisati sastave iz srpskog jezika i slušati predavanja iz biologije...Toga dana je za Slađanu poslednji put zazvonilo školsko zvono. Nažalost, školsko zvono je ubrzo zamenjeno crkvenim..
Sprski primarijus, doktor i književnik Miodrag Lazić bio je četiri ipo godine (1992-1996) ratni hirurg dobrovoljac u Srpskom Sarajevu a u svojoj knjizi "Dnevnik ratnog hirurga" opisao je stradanje male Slađane:
"28. april 1994 - Svi u trenu na nogama, pred vratima bolnice. Koga će izneti iz kola? Po kolima prepoznaju odakle stižu - Ilijaš. Uvek pomislim - samo da nije dete. Ali iznose dete. Bledo, plavih usana, velikih plavih očiju, plave kosice slepljene uz obraze. Odnekud je tu bila kamera, televizija. Snimaju. Ovo je sva istina o tragediji srpskog naroda. Dete od trinaest godina, lepa devojčica, Slađana Milanović., Pogođena snajperom dok je vozila bicikl, sa daljine od tristo-četiristo metara. Ko je pucao u dečiju dušu? Mogao je na nišanu da vidi njene plave oči, njenih dvanaest - trinaest - četrnaest godina, kad je pucao u karlicu i razneo život. Borba za njen život. Operaciona sala. Gde je granica između života i smrti? Iskustvo mi neumoljivo govori da se plave oči gase. Operacija. Otvaram trbuh. Gejzir krvi. Srce je stalo. Masiram ga, ponovo radi. Velikom krpom kupim krv iz trbuha i cedim napolje, podvezujem krvne sudove, zaustavljam krvarenje, prešivam creva. Tehnički, posao završen, ali život je otišao. Osta još samo da se plave oči potpuno ugase. Nesrećni otac i majka čekaju ispred Intenzivne nege. Govorim im istinu. Otac plače, udara se šakama po glavi, majka sedi šokirana i izgubljena. Otac mi ljubi krvave klompe i moli za život svog deteta. Dižem ga, kažem da sam sve učinio. Bilo je 20 časova. Dva sata ujutru. Smrt. Saopštavam roditeljima. Trenutak tišine, a onda vrisak. Urlik bola! To mi je stalno u glavi, na javi i u snu. Taj vrisak bola, gubitak poslednje nade - neopisiv trenutak. Njega se uvek plašim. Još jedno dete je mrtvo. Još jedna tuga, bol u duši svih nas. Kako izdržati? ".
U ofanzivi muslimanske vojske na srpska sela i civilne objekte, tog novembra 1992. stradao je veliki broj meštana Lješeva. Muslimanska granata je na pragu porodične kuće usmrtila Milicu Durić, staru 37 godina, a ubijen je i Sreto Hrvačević, star 47 godina. Za sobom je ostavio suprugu i dvoje dece. Smrtonosni hici muslimanskih ekstremista prekinuli su tada i živote Miroslava Bilala (37), Željka Krkelješa (22) i njegovog rođaka Miomira Krkelješa (26).
U napadu na Lješevo, muslimanski ekstremisti su 8. avgusta usmrtili Justinu Ostojić, staricu od 82 godine. Ona je najstarija žrtva ovog mesta. Samo dan kasnije, ubijen je i Sekula Balorda, penzioner od 77 godina. I njegovo stradanje opisao je dr Miodrag Lazić u svom dnevniku:
"9. avgust 1994. godine.
Deset časova. Starac, civil, Sekula Balorda, 1917. godište. Grudni koš, teška
eksplozivna povreda. Obe sale zauzete. Radim ga u ambulanti. Šijem izuzetno teško, i
za mene i za pacijenta. Kokoruš Milan, 1969. godište, Ilijaš - teška penetrantna
povreda trbuha sa oštećenjem više organa. A onda dečak, Lemez Mladen, 1990.
godište, pet godina star, Vogošća - eksplozivna povreda trbuha i obe šake. Našlo dete
eksplozivni upaljač, neoštećen. Aktiviralo ga. Došlo do eksplozije, povrede trbuha i
šake. "Uradili" smo ga moj kolega Sekulić i ja. Sve će biti dobro. Ide muslimanska
ofanziva na Srpsko Sarajevo, na Doboj, Brčko. U isto vreme, NATO-avioni nas
bombarduju. Neverovatna "koincidencija"?! Ali ovaj narod i njegovi borci su od
čelika. Bore se junački, izdržavaju, ne povlače se. Deset dana žestokog otpora, mnogo
poginulih mladića i civila. Dan i noć gore nebo i zemlja na Nišićkoj visoravni i nad
Ilijašem, ali srpski borci Sarajevske brigade zaustavljaju napade. Sami protiv svih!
Dva dana je mirno. Očekujemo napad sa Igmana. " . Stari Sekula je uprkos borbi lekara i medicinskih sestara podlegao povredama i preminuo. Preživeo je ovaj hrabri čovek i napade nacista i fašista 1941-1945. ali ne i napad svojih dojučerašnjih komšija. Snajperskim hicem ispaljenim sa muslimanskih položaja, 15. januara 1993. ubijen je i Radislav Balorda, mladić od 24 godine.
Porodice ubijenih i nestalih Srba ogorčene su radom pravosuđa BIH koje još uvek nije podiglo optužnicu pripadnika muslimanske vojske - direktnih počinilaca i njihovih naredbodavaca koji su odgovorni za ubistva srpskog stanovništva.

Коментари
Постави коментар