Tokom muslimanske agresije (1992-1995) na Bratunac i Srebrenicu ubijeno je istradalo 3267 Srba, među kojima i 72-oje dece. Za ove zločine do danas niko nije odgovarao
Muslimanski vojnici iz Srebrenice spalili su tokom 1992. i 1993. više od 150 srpskih sela i zaselaka a poubijali više od 3200 Srba u srebreničkoj regiji. Među žrtvama je bio veliki broj žena, dece, starica, nepokretnih i bolesnih ljudi. Svi oni su ubijeni samo zbog toga što su bili srpske nacionalnosti i zato jer su ispovedali pravoslavnu veru.
U spomen sobi u centru Bratunca je postavljeno više od 800 fotografija stradalih civila - žena, staraca, trudnica, dece kao i hrabrih boraca koji su svirepo pobijeni od svojih komšija muslimana tokom agresije. Među ovim fotografijama teško je ne primetiti lik devojčice Biljane Nikolić. Ova devojčica imala je nepunih sedam godina kada je poginula sa svojim ocem Duškom (31) u selu Hranča. Rođena je u selu Kajići gde je živela sa porodicom. Oboje su poginuli / ubijeni 6. juna 1993. kada su pošli da uberu jagode...voće koje je Biljana mnogo volela. Za zločin su odgovorni muslimanski ekstremisti iz sela Glogova, navodi se u knjizi "Mrtvi vječna opomena živima", autora Miroslava Jankovića.
Tog vrelog junskog dana, u jednom trenu ugašena su dva života. Mala Biljana nije stigla ni da upozna svet oko sebe. Nije stigla ni da se raduje životu i svim tajnama koje detinjstvo i mladost nose. Nije joj dozvoljeno da se igra i zabavlja sa svojim drugarima.... hiljade snova ostalo je nedosanjano....iako nije ni znala šta znači rat, Biljanin mladi život je svirepo i mučki ugašen.
Ova devojčica danas bi bila odrasla devojka od 34 godine. Sigurno bi i Biljana, baš poput njenih vršnjakinja završila škole, obrazovala se i uživala u rodnom Bratuncu. Bila bi ponos svojih roditelja, imala bi svoj dom, svoju porodicu...Nažalost, umesto svih tih snova Biljana već četvrt veka počiva na Bratunačkom groblju zajedno sa svojim ocem. Umesto maturske slike u izlogu, Biljana i ostala ubijena srpska deca Bratunca i Srebrenice dobila su smrtovnice.. I njen polunasmejani i pomalo zbunjeni lik u gradskoj spomen sobi kao da se pita "Zašto je sve to moralo biti tako? ".
Kome bile krive njene mlade godine? Kome su bili krivi petogodišnji Aleksandar Dimitrijević, četvorogodišnji Vladimir Gajić ili Aleksandar Đorić koji nije stigao da proslavi ni svoj drugi rođendan? I beba Duška Novičića koja nikada nije ugledala svetlost dana jer su Orićevi krvnici sa petaka pucali u njegovu majku? Kome je i zašto bilo krivo 72-oje ubijene, i više od četiri stotine ranjene srpske dece u srednjem Podrinju ?
Biljanin lik i njena tragična sudbina moraju nam služiti kao večna opomena sa ciljem da se ratne strahote više nikada i nikome ne ponove.
Tokom muslimanske agresije 1992. samo u Hranči je ubijeno 20 meštana srpske nacionalnosti a najveći masakr se dogodio 25. jula 1992. kada su muslimanski zločinci upali u ovo selo i preklali veći broj civila. Istovremeno je napadnuto i selo Gornji Magašići gde je ubijeno 15 žena i staraca a među žrtvama su bile i devojka u sedmom mesecu trudnoće kao i devojčica od 12 godina.
O pokajanju i izrazu kajanja i saosećanja iz Sarajeva ne možemo ni sanjati! Jer bošnjačka nomenklatura i vlast su takvi da nemaju saosjećanja. Oni bi i dalje zatirali, a i danas lažu, prekrajaju, zabranjuju sa ciljem da operu svoje krvave ruke.
Tužna je i poražavajuća činjenica što za 3267 masakriranih Srba do danas niko nije odgovarao. Haški Tribunal i Sud BiH oslobodili su muslimanske dželate baš svake odgovornosti za monstruozne zločine koje su počinili. Kao da nam žele poslati poruku kako ubistva Srba nisu kažnjiva i kako ubice ne zaslužuju nikakvu sankciju. Zato moramo negovati kulturu sećanja i govoriti o strahotama koje je naš narod preživeo.
Izvor: Institut za istraživanje srpskih stradanja u XX veku
Muslimanski vojnici iz Srebrenice spalili su tokom 1992. i 1993. više od 150 srpskih sela i zaselaka a poubijali više od 3200 Srba u srebreničkoj regiji. Među žrtvama je bio veliki broj žena, dece, starica, nepokretnih i bolesnih ljudi. Svi oni su ubijeni samo zbog toga što su bili srpske nacionalnosti i zato jer su ispovedali pravoslavnu veru.
U spomen sobi u centru Bratunca je postavljeno više od 800 fotografija stradalih civila - žena, staraca, trudnica, dece kao i hrabrih boraca koji su svirepo pobijeni od svojih komšija muslimana tokom agresije. Među ovim fotografijama teško je ne primetiti lik devojčice Biljane Nikolić. Ova devojčica imala je nepunih sedam godina kada je poginula sa svojim ocem Duškom (31) u selu Hranča. Rođena je u selu Kajići gde je živela sa porodicom. Oboje su poginuli / ubijeni 6. juna 1993. kada su pošli da uberu jagode...voće koje je Biljana mnogo volela. Za zločin su odgovorni muslimanski ekstremisti iz sela Glogova, navodi se u knjizi "Mrtvi vječna opomena živima", autora Miroslava Jankovića.
Tog vrelog junskog dana, u jednom trenu ugašena su dva života. Mala Biljana nije stigla ni da upozna svet oko sebe. Nije stigla ni da se raduje životu i svim tajnama koje detinjstvo i mladost nose. Nije joj dozvoljeno da se igra i zabavlja sa svojim drugarima.... hiljade snova ostalo je nedosanjano....iako nije ni znala šta znači rat, Biljanin mladi život je svirepo i mučki ugašen.
Ova devojčica danas bi bila odrasla devojka od 34 godine. Sigurno bi i Biljana, baš poput njenih vršnjakinja završila škole, obrazovala se i uživala u rodnom Bratuncu. Bila bi ponos svojih roditelja, imala bi svoj dom, svoju porodicu...Nažalost, umesto svih tih snova Biljana već četvrt veka počiva na Bratunačkom groblju zajedno sa svojim ocem. Umesto maturske slike u izlogu, Biljana i ostala ubijena srpska deca Bratunca i Srebrenice dobila su smrtovnice.. I njen polunasmejani i pomalo zbunjeni lik u gradskoj spomen sobi kao da se pita "Zašto je sve to moralo biti tako? ".
Kome bile krive njene mlade godine? Kome su bili krivi petogodišnji Aleksandar Dimitrijević, četvorogodišnji Vladimir Gajić ili Aleksandar Đorić koji nije stigao da proslavi ni svoj drugi rođendan? I beba Duška Novičića koja nikada nije ugledala svetlost dana jer su Orićevi krvnici sa petaka pucali u njegovu majku? Kome je i zašto bilo krivo 72-oje ubijene, i više od četiri stotine ranjene srpske dece u srednjem Podrinju ?
Biljanin lik i njena tragična sudbina moraju nam služiti kao večna opomena sa ciljem da se ratne strahote više nikada i nikome ne ponove.
Tokom muslimanske agresije 1992. samo u Hranči je ubijeno 20 meštana srpske nacionalnosti a najveći masakr se dogodio 25. jula 1992. kada su muslimanski zločinci upali u ovo selo i preklali veći broj civila. Istovremeno je napadnuto i selo Gornji Magašići gde je ubijeno 15 žena i staraca a među žrtvama su bile i devojka u sedmom mesecu trudnoće kao i devojčica od 12 godina.
O pokajanju i izrazu kajanja i saosećanja iz Sarajeva ne možemo ni sanjati! Jer bošnjačka nomenklatura i vlast su takvi da nemaju saosjećanja. Oni bi i dalje zatirali, a i danas lažu, prekrajaju, zabranjuju sa ciljem da operu svoje krvave ruke.
Tužna je i poražavajuća činjenica što za 3267 masakriranih Srba do danas niko nije odgovarao. Haški Tribunal i Sud BiH oslobodili su muslimanske dželate baš svake odgovornosti za monstruozne zločine koje su počinili. Kao da nam žele poslati poruku kako ubistva Srba nisu kažnjiva i kako ubice ne zaslužuju nikakvu sankciju. Zato moramo negovati kulturu sećanja i govoriti o strahotama koje je naš narod preživeo.
Izvor: Institut za istraživanje srpskih stradanja u XX veku

Коментари
Постави коментар