Dana 28. jula 1993. godine pripadnici muslimanske tzv."Armije BiH" (konkretnije 44. brdska brigada sa mudžahedinima) ubili su, ponajviše koristeći hladno oružje 39 meštana sela Doljani u opštini Jablanica. Najmlađa žrtva bio je dečak Igor Lebo, star 15ipo godina, dok je najstarija bila
 |
| Jela Stojanović - žrtva masakra u Doljanima |
DOLJANI - Suze, bol, ogorčenje i ovog 28. jula obeležili su komemoraciju nedužnim žrtvama koje su pre 27 godina ubijene na svom kućnom pragu. Malo ko od ovih nedužnih ljudi je stradao samo od metka. Svi su zverski mučeni i zlostavljani pa likvidirani. Među žrtvama i žene, i deca i nemoćni, teško pokretni starci. Prošlo je skoro tri decenije od kada je neko vrlo bitan odlučio da masakriranje ovih nedužnih civila i branilaca sela nije zločin, već legitimni vojni cilj. Zbog toga Tužilaštvo BiH i ne namerava da podigne optužnicu protiv počinilaca i procesuira monstrume koji su okaljali bošnjački narod i počinili ova zverstva.
Štaviše, ohrabreni odlukom Tužilaštva i Suda, bošnjački veterani javno obeležavaju ovaj masakr kao "vojni uspeh i herojsko, junačko delo" ne libeći se da u svojim objavama i memoarima spomenu čak i ubijene hrvatske civile koje nazivaju kolateralnom štetom legitimne vojne akcije.
Strašno i poražavajuće! Ko pored takvih stvari može ostati normalan, priseban i spreman na suživot i pomirenje??!!
Pripadnici Armije R BiH po noći su opkolili selo, a potom su iz zasede otvorili vatru na skupinu pripadnika HVO-a i civila. Deo pripadnika HVO-a se uspeo izvući prema Risovcu, dok su oni koji su se predali bili ubijeni na licu mesta. Nije bilo reč ni o kakvoj profesionalnoj vojsci, već o Hrvatima - meštanima koji su branili svoje selo, svoje kuće i ognjišta i naravno nejač koja je zapravo i bila glavna meta džihad ratnika.
Svi preživeli stanovnici sela, njih 185, među kojima je bilo 37-ero dece i 10 trudnica, su uhićeni i odvedeni u Jablanicu gde su bili zatočeni u zatvoru «Muzej» do 01. ožujka 1994. kada su razmijenjeni. U logoru Muzej u Jablanici sveukupno je bilo zatočeno 69-ero dece, broj zatočenih civila bio je 623, osam je Hrvata umrlo, dve žene su silovane. Anica Jurina Šitum (1913.) u logoru Muzej je umrla od gladi, jer su joj čuvari uskraćivali hranu.
Zločin u Doljanima otkriven je 1. avgusta 1993. godine kada su selo oslobodile pripadnici HVO-a. O kakvom masakru se radilo svedoče i zapisane izjave očevidaca koji su zatekli masakriranih tela civila pobacanih posvuda naokolo. Većina lobanja bila je razmrskana, tupim predmetom, vađene su im oči, rezane genitalije, sečeni udovi, a neka tela su bila ugljenisana. Osim toga leševi su bili minirani kako bi nastradali oni koji ih budu kupili. Među leševima civila jednoj ženi je rasparan trbuh, jedan muškarac je zaklan, a drugome napola odsečena glava. Ruža Čolić je imala 72 godine kada je zlostavljana pa likvidirana pred svojom porodičnom kućom, a nakon stravičnih zverstava likvidiran je i dečak Igor Lebo, star 15 ipo godina. Zločinci nisu imali milosti ni prema domaćici Ivi Pavlović (63) koju su mučili do smrti a nisu se sažalili ni na penzionere Andriju Stipanovića (61) i Nedjelka Soldu (60). Na svom kućnom pragu streljani su supružnici Anica (59) i Martin Ripić (60). Tog vrelog junskog dana života su lišeni i Pavka Stipanović (51), Andrija Stojanović (50) i Anđelko Stojanović (50). Nešto ranije kao civil ubijena je i Jela Stojanović stara 32 godine. Od užasnih tortura u jablaničkom logoru preminula je Anica Šitum, starica od 80 godina.
Doljani su po popisu stanovništva 1981. godine imali 1049 stanovnika, a od toga je bio 731 Hrvat ili 69,68 posto, Muslimana-Bošnjaka je bilo 316 ili 30,12 posto, a osim njih u selu je bio jedan Srbin i jedan “ostali”. Selo Doljani je udaljeno 12 kilometara od Jablanice, a u njima je sedište župe sv. Ilije proroka, koja pripada Vrhbosanskoj nadbiskupiji.
Pokolj 39 hrvatskih civila na Stipića livadi i u Doljanima je jedan od najtežih i najsvirepijih zločina počinjenih nad Hrvatima u BiH. Nažalost, do dana današnjeg nije rasvijetljen, a niti je iko od pripadnika Armije R BiH odgovarao za taj masakr. Hrvatska suza malo koga dotiče, a slabo se čuje i do Zagreba. Ipak, zadatak svih nas normalnih jeste da pominjemo ove žrtve, da insistiramo na pravdi i saosećamo sa porodicama žrtava kojima svih ovih godina nije lako.
Коментари
Постави коментар