Пређи на главни садржај

SRBI IZ KISELJAKA: "HRVATI SU NAS ČUVALI KAO MALO VODE NA DLANU, BRANILI SU NAS OD MUSLIMANA"

 Kiseljak, pitomo mesto u Lašvanskoj dolini, simbol je suživota, međunacionalne tolerancije i multikulturalnosti.  U bliskoj prošlosti ostao je upamćen i po požrtvovanosti i hrabrosti tamošnjih Hrvata koji su odbranili grad i spasili civilno stanovništvo od strašnog scenarija koji im je bio namenjen


Kiseljak se nalazi u srednjoj Bosni, na mestu gde se ukrštaju putevi koji povezuju sve njene delove. Prosečna nadmorska visina je 475 m. Teritorija na kojem je naselje razvijeno, deo je Kiseljačke kotline koja se proteže od Paleške Ćuprije na jugu, do Gromiljaka na severu, a koju okružuju Jasikovica, Graščica, Berberuša i druga brda sa nadmorskom visinom od 700 do 1250 m. Kroz Kiseljak protiče reka Lepenica, koja u naselju prima pritoke Kreševčicu i Rotiljski potok, te se na severoistočnoj periferiji naselja uliva u Fojničku reku.

Sam Kiseljak prvi put se spominje 1531. godine, u putopisu Slovenca Benedikta Kuripešica. 
Današnji Kiseljak je relativno mlado naselje, koje se razvilo zahvaljujući mnogim izvorištima mineralne vode (kiseljaka) duž cele kotline, a koji uslovljavaju razvoj mesta kao turističkog i banjskog centra. Ovo mesto se u zadnjih trideset godina udvostručilo po broju stanovnika, ali i po prostoru koji zauzima. Izgrađeno je puno novih ulica i stambenih zgrada. 

Kiseljak, gradić smešten u Lašvanskoj dolini, u centralnoj Bosni i Hercegovini oduvek je predstavljao mesto suživota i dobrosusedskih odnosa između srpskog i hrvatskog naroda. Ljudska humanost i čestitost najviše su došli do izražaja tokom građanskog rata (1992-1995) kada niko nije gledao ko je kakve vere i nacionalnosti, već je jedini cilj bio preživeti i zaštititi se od muslimanskog agresora i mudžahedina, dobrovoljaca iz arapskih zemalja koji su tada sejali smrt po čitavoj Bosni i Hercegovini. U želji da Bosnu učine " čistom muslimanskom državom", gde razume se, ne bi bilo mesta za ostala dva naroda počinjeni su masovni i dobro organizovani zločini nad srpskim i hrvatskim narodom. Talas nasilja započet je još u samo proleće 1992. i to u svim krajevima tadašnje Bosne i Hercegovine. Muslimanska "Armija BiH" nikoga nije štedela. Prema podacima Udruženja žrtava, formirano je 546 logora za Srbe, od čega 124 u "multietničkom Sarajevu". 

Za razliku od Zenice, Sarajeva, Konjica, Srebrenice, Visokog, Goražda gde je već u aprilu i maju započelo ubijanje srpskog stanovništva, zatvaranje civila u logore, progon stanovništva,  demoliranja kulturnih, verskih i društvenih objekata u Kiseljaku je bila sasvim drugačija situacija. Iako je na samom početku 1992. od strane militantnih ekstremista i sledbenika Alijinog režima bilo pokušaja da se isti scenario dogodi i ovde, ti zločini nisu dobili masovni karakter. Neki srpski civili jesu ubijeni po okolnim selima, bilo je mučenja, zlostavljanja i prebijanja Srba od strane muslimanske armije ali je život uspevao da se vrati u normalne tokove kada je HVO preuzeo kontrolu nad Kiseljakom. Zapravo, to nije bilo "nikakvo osvajanje" već je reč o čistoj odbrani civilnog stanovništva od muslimanskih agresora. Hrvati iz Kiseljaka ali i Kaknja, Vareša, Kreševa, Viteza pokazali su nesebičnu dobrotu, velikodušnost, požrtvovanost, humanost, solidarnost i sve ljudske vrline koje između ostalog hrišćanska vera i proklamuje. Kratko rečeno, i u tim najtežim momentima rata pokazali su šta znači biti čovek ! 

KISELJAK - OAZA MIRA I GRAD SPASA ZA SRBE

Srpsko stanovništvo bilo je te 1993. potpuno zaštićeno od bilo kakvog nasilja! Osim domicilnih Srba, u Kiseljak je 1992. pristiglo više stotina srpskih izbeglica iz Visokog, Ilijaša, Breze koje su muslimanski ekstremisti proterali u proleće 1992.

U publikaciji "Svjedoci govore" u izdanju Republičkog centra za istraživanje ratnih zločina temeljno su opisani ratni zločini nad Srbima na području Visokog u periodu od 1992. do 1995. Muslimanska tzv. Armije BiH je počinila veliki broj ratnih zločina na području ove opštine od zločina protiv čovečnosti, masovnih egzekucija, progona, silovanja, mučenja, zlostavljanja, uništavanja verskih, kulturnih i društvenih objekata...U publikaciji se navode i zločini nad Hrvatima koji su ubijeni jer su pomagali Srbima. Detaljno je opisana i sva humanost i dobročinstvo hrvatskog naroda iz Kiseljaka prema srpskom stanovništvu. Autor navodi da odnosi između Srbi i Hrvata na ovom području nisu bili nimalo slični odnosima u drugim krajevima BiH ili u Hrvatskoj. Ovde su se ljudi poštovali, pomagali a suživot nije zamro ni u najtežim godinama rata. Autor navodi da su tokom čitavog trajanja rata Hrvati sa područja Visokog imali pozitivan odnos sa Srbima. Zahvaljujući koalicionom odnosu Hrvata i muslimana, Hrvati su bili prividno zaštićeni od napada "Armije BiH" mada su živeli konstantno u strahu i nesigurnosti. Ovakav odnos im je omogućavao da pružaju pomoć Srbima u nevolji. Rizikujući vlastite živote brojni Hrvati su čuvali Srbe u svojim kućama štiteći ih od napada muslimana. Osim toga, često su prevozili mnoge srpske porodice iz Visokog na područje Kiseljaka i Vareša (pod kontrolom HVO) i tako im spasili živote, navodi se u publikaciji. 

Hrvati iz sela Podastinje kod Kiseljaka su u zoru 21. juna 1992. dočekali kolonu srpskih izbeglica iz Visokog i tom prilikom Srbima ponudili hranu, smeštaj, prvu pomoć. Samo dan ranije, muslimanske snage su počinile pravi masakr nad srpskim stanovništvom visočkog kraja, pobijeno je sve što se kretalo, uključujući veliki broj žena i dece, mnoga sela su zbrisana sa mape. Srpske porodice su tada na najkvalitetniji način primljene u Kiseljak, što je zabeleženo čak i tv kamerama. Deca su dobila sve što im je bilo neophodno a u ovom pružanju pomoći se istakao veći broj hrvatskih porodica među kojima naročito porodica Nike Vujice. U knjizi se navodi da nije izostala ni pomoć komande HVO-a u Kiseljaku, koji su pomagali u prevoženju izbeglica na bezbedna područja pod srpskom kontrolom.

Srbi su vozilima HVO-a prebačeni Kaknja do sela Poljine a odatle su nastavili peške uz oružanu pratnju HVO do sela Slavin i Planinica. Stanovnici ovih sela su prijateljski dočekali izbegle Srbe, obezbedili im prenoćište i hranu a narednog dana omogućili prevoz do Vareša, Okruglice, Nišića. 

U video snimku napravljenom 21. juna 1992. u Podastinju zabeležena su svedočanstva srpskih izbeglica: "Hvala im puno, hvala im do neba. Hrvati su nas dočekali ovdje prijatno, dali nam sve što nam treba. Dali su nam hleb, mleko, kajmak, paštete, cigare.najvažnije što su nam za djecu dali sve što je potrebno. Podjelili su sve što su i oni imali, sve...došli smo silom prilika, protjerao nas je agresor muslimanske nacije. Opkolili su nas, jedva smo se izvukli živi iz obruča. Popalili su nam sve do temelja, jedva da smo izvukli žive glave..i kuće, i štale i stoku...nisu birali, ubijali su i djecu i žene i starce. Ko je ostao, ubijen je u selu..ostali smo bez igdje ičega. Pomogli su nam ljudi dobre volje u Kiseljaku. - ispričao je Vitomir K. Srbin proteran iz sela kod Visokog. 

- Da se zahvalim mnogo ovim ljudima što su nas primili ljudski, to su nam stari prijatelji, stari poznanici..pružili su nam prvu pomoć - hranu, jabuke, mlijeko za djecu, najosnovnije stvari - rekao je Drago Krsmanović iz Topuzovog polja. 

- Naše komšije Hrvati, što iz Visokog, što iz Kiseljaka prvi su nam pritekli u pomoć, djecu su nahranili, dali da mlijeka, vode, odjeću. Sve su nas primili kao rod rođeni, mnogo im im hvala..to im ne možemo nikada zaboraviti - reči su  starije Srpkinje koja je proterana iz Visokog, a čiju su izjavu zabeležile tv kamere u Podastinju. 

- Sve su nam dali, hvala im mnogo..čak su nam i cigare nudili, baš sve. Dobro su nas primili. Da imamo jesti, piti, ma baš sve. Zahvalni smo na tome - ispričala je druga Srpkinja, takođe prognanica iz Visokog.

- Komšije muslimani su nas napali, na nas prve komšije a pričali su da neće nikada ništa. Sve su pobili i popalili..Ovdje nas niko nije mogao više iznenaditi kao što ste vi sa vašom ljubavi, angažovali ste se..djeci pomogli da se operu, da se srede..sve ste sredili, napravili red, to se nikada ne može zaboraviti, dok sam živ. - ispričao je za televiziju Milutin V. prognanik iz okoline Visokog. 

- Ništa nama nije falilo, niti nas je ko dirao. Čuvali nas, branili, svaka im čast. Tamo u Visokom muslimani su sve crkve  pravoslavne zapalili i porušili, grobove prekopali, gdje je muslimanska vlast bila, tu ništa srpsko nije ostalo. A ovdje u Kiseljaku crep jedan nije falio pravoslavnoj crkvi, Hrvati su nas čuvali kao malo vode na dlanu, kao rod rođeni. Niko nije protjeran odavde. Narod živi zajedno kao i prije. - rekla je medijima Milka, Srpkinja iz Kiseljaka.

ZLOČINI NAD SRPSKIM I HRVATSKIM CIVILIMA I DALJE BEZ KAZNE

Iako je Kiseljak junački branjen, kobnog 17. juna 1993. muslimanske snage su probile liniju fronta i upale u selo Gojakovac gde su pobili sve što su zatekli - i žene, i starce i decu. Reč je o nebranjenom selu, udaljenom kilometrima od borbenih linija, gde nije bilo nikakvih ratnih dejstava. Najmlađa žrtva masakra bio je Spomenko Lučić a najstarija žrtva je imala preko sedamdeset godina. Mladi Spomenko ubijen je na svirep način...smetala je zlikovcima njegova hrvatska nacionalnost! U oktobru bi proslavio svoj 14-i rođendan ali mu zločinci to nisu dozvolili! Meštani Gojakovca od oružja su imali samo oklagije, kutlače, motike, baštenske makaze..jer su u tom momentu bili u kućama ili su se spremali da odu u njivu..bili su to obični civili, sasvim nemoćni u odnosu na dobro obučene muslimanske vojnike, naoružane bajonetima, automatskim puškama, mitraljezima i svim drugim potrebnim naoružanjem od kojih je najizraženija bila mržnja prema svemu hrišćanskom! Ubijeni su Lenka Tešić (70), Milenko Tešić (67), Staniša Tešić (63), Ljubo Marković (64 ), Danica Marković (54), Janja Nikolić (55)... 

17. juna 1993. bošnjački vojnici su pucali u suživot, multikulturalnost, zajedništvo...tog vrelog, junskog dana je kapitulirala ljudskost.Ovo selo kao i čitav Kiseljak su oduvek bili pravi primer dobrosusedskih odnosa i lepog, skladnog života između Srba i Hrvata. Ljudi su se oduvek družili, poštovali, zajedno proslavljali katoličke i pravoslavne praznike, pomagali jedni drugima i u dobru i zlu...nisu gledali ko je kakve vere i nacije, već je najvažnije bilo kakav je ko čovek. Među komšijama srpske i hrvatske nacionalnosti decenijama nisu zabeleženi nikakvi sporovi, incidenti, sukobi a dobre odnose nisu poremetila ni ratna dešavanja.

Međutim, nekima je ovaj suživot predstavljao trn u oku i ozbiljnu pretnju po stvaranje mononacionalne muslimanske države. Tog 17. juna 1993. naoružane horde bošnjačkih vojnika upale su u ovo malo selo nadomak Kiseljaka gde su počinile težak masakr. Bošnjaci su tog jutra došli u Gojakovac kao nepozvani gosti samo sa jednim ciljem: da ubiju! Tako je i bilo.... 

- Tijekom dana, doslovno na kućnom pragu, ubijeni su mi brat i nevjesta, a četvero djece je ostalo bez oba roditelja. Ubijeni su kao i ostale žrtve toga dana, kao obični civili - ispričala je za Art. info Milica Mrnjavac, rođaka ubijenih. 

Slična zlodela počinjena su i u selu Višnjica Gaj gde je ubijeno na desetine meštana hrvatske nacionalnosti. Samo na mali Uskrs 18. aprila 1993. ubijeno je šestoro meštana, a najmlađi među njima je bio Goran Drmač koji je za petnaest dana trebao proslaviti svoj 14-i rođendan. Usmrćen je snajperskim hicem ispaljenim sa položaja muslimanske vojske i to na svom kućnom pragu. Među 200 poginulih Hrvata i Srba Kiseljaka su i Josip Rajić (12), Ivo Bošnjak (70), Savo Kapor (70), Ana Medić (39), Kata Mrnjavac (69), Tomislav Šapina (27), sestre Neđeljka (18) i Olivera Antunović (19), Jela Škarin (80), Luca Vuleta (70) i mnogi drugi. 

DOKTOR MIODRAG LAZIĆ LEČIO HRVATSKE VOJNIKE I CIVILE

Istaknuti hirurg dr Miodrag Lazić, heroj koji je spasio hiljade života tokom poslednjeg rata, svoje pacijente nikada nije delio po verskoj i nacionalnoj pripadnosti. Lečio je jednako i Srbe, i Hrvate i Bošnjake, i civile i vojnike svih formacija. U bolnicu na Blažuju lečili su se i brojni hrvatski civili i pripadnici HVO iz Kiseljaka. U svojim memoarima dr Lazić se prisetio hrvatskog mladića iz Lepenice kod Kiseljaka koji je teško ranjen od strane muslimanskih fanatika a koji je zahvaljujući borbi lekara i hirurga preživeo. Miodrag Lazić je zapisao: 

"10. jun 1993. 

"U gornjoj sali mladić Marko Dugančić, dvadeset godina, iz Lepenice, Kiseljak, Herceg-Bosna. Sin jednog od funkcionera HVO-a. Leva butna arterija i vena iskidane, trbuh takođe, debelo crevo, bešika, mokraćni kanali. Strašne povrede. Iskrvario. Mladić iz Herceg-Bosne ostao je živ. Istovremeno sa našim čovekom operisan je i on. Samo zahvaljujući našoj brizi, veštini, i, pre svega, brzini, ostao je živ. Tako se bore hirurzi i lekari, humanisti. Bore se za svaki život, ne gledajući ko je ko. To je etika. Hrvatski mladić je čudom ostao živ, čudom koje ni medicina ne poznaje. Gledajući njegove povrede, gledajući koliko je iskrvario, gledajući šta se sve moralo uraditi za kratko vreme - vidim čudo! "

Miodrag Lazić zapisao je još i: "I, u celoj toj gužvi, dolaze Hrvati, Hrvatsko vijeće obrane. Oni nemaju bolnicu. Dolaze iz cele centralne Bosne, Fojnice, Vareša, Kaknja, Kraljeve Sutjeske, Kiseljaka, Lepenice, Busovače i mnogih drugih mesta u
centralnoj Bosni, gde se vode žestoke borbe između HVO-a i muslimanskih fundamentalista. Hrvati imaju veliki broj ranjenih i mrtvih, a nemaju bolnicu. Imaju jednu "nazovi" bolnicu, koja više liči na magacin smrti. Nalazi se u Novoj Biloj, u nekom manastiru. Nemaju ni struje, ni transfuzije, ni hirurga. Ljudi tu umiru. Sve ranjenike dovoze u našu bolnicu "Žica", jer je sledeća njihova bolnica u Mostaru, a Mostar gori. Naredna je u Splitu. Mi im spašavamo živote, i odavde kreću za Split.."

29.10.1993.

U zadnjih nekoliko dana više od petnaest ranjenih Hrvata iz Kiseljaka i sve više iz Vareša. Dan i noć operišemo. Da li je Bog sa nama? I najteže operacije se završavaju uspešno. To je ona radost, ona vrednost koja čini da preživimo sve ovo. Radost koja briše svu muku, znoj i napetost naše profesije. Napolju granate, mitraljezi, haubice. Avioni NATO-pakta preleću nisko iznad bolnice. Bolnica je u srcu rata, u podnožju Igmana, na puškomet od najtežih bitaka sarajevskog ratišta. A ja, šta ja osećam ovde? Pišem iz trenutka u trenutak i iznosim svoja osećanja. U ovom trenutku osećam ili ne osećam, ali dobro znam, i ne vidim nikako kraj, kraj ovog rata, ovog pakla. Vidim krv, vidim patnju, vidim smrt. Vidim pakao rata, glad, mrtvu decu."

Podsećanja radi, povodom smrti istaknutog doktora Miodraga Lazića, saučešće i zahvalnost na lečenju hrvatskih vojnika i civila, stanovnika Kiseljaka, uputio je Marinko Ilijašević iz Hrvatske stranke prava u ime hrvatskog naroda što samo svedoči o dobrosusedskim odnosima dva naroda čak i tokom najžešćih ratnih sukoba. Ovaj izuzetni hirurg spasio je na hiljade života, kako srpskih tako i hrvatskih civila i boraca u ratnoj bolnici "Žica" na Ilidži.




Izvor: Republički centar za istraživanje rata i ratnih zločina -  "Svjedoci govore"

          https://www.youtube.com/watch?v=r3opwwnQLNs

Коментари

Популарни постови са овог блога

FOČA : ESMA JE 1992. ZVERSKI UBIJENA SAMO ZATO ŠTO JE BILA UDATA ZA SRBINA!

  Tokom svog gostovanja u emisiji "Ljudi govore", Marko Kovač, heroj odbrane Foče i  komandant taktičke grupe Foča u okviru VRS, podelio je sa publikom detalje svog ratnog iskustva, herojstva ali i brojne informacije o zločinima koji su počinjeni nad srpskim stanovništvom ovog kraja. Između ostalog govorio je i o užasnom zločinu u mestu Bastasi, gde je u leto 1992. ubijeno nekoliko srpskih civila među kojima i supružnici - Petar i Esma.  Sa početkom rata u Bosni i Hercegovini, životi ljudi u mešovitim brakovima bili su pod velikim opterećenjem. Mnoge muslimanke koje su bile udate za Srbe, preko noći su bile prozvane "izdajicama" i "otpadnicama". Mnogi pripadnici njihovog naroda nisu imali razumevanja, te su ih optuživali, vređali i šikanirali samo zbog toga što su bile u bračnoj zajednici sa pripadnicima druge vere i nacije. Zato i ne treba čuditi što su mnoge muslimanke tokom rata doživele torture, završile u logorima tzv. Armije BiH, a neke su čak i ubij...

ILIJAŠ : GODIŠNJICA ZVERSKOG UBISTVA MIRJANE DRAGIČEVIĆ (9)

Mirjana Dragičević je imala samo 9 godina kada je ubijena na vrlo svirep način u Ilijašu, pred očima svoje majke Radmile. Pre smrti, nju su silovala pa ubila trojca pripadnika tzv. Armije BiH. Do danas niko nije odgovarao za ovaj stravičan zločin.  Danas 28. decembra, se navršava tačno 26 godina od stradanja srpskih civila u selu Donja Bioča, nedaleko od Ilijaša.  U rano  j utro oko 7:30,   jedinice    2. bataljona Sedme muslimanske brigade Armije BiH,  probijaju liniju fronta , i upadaju u selo  Donja Bioča . Odmah na ulasku u selo okrutno  su  u bijena  dva  s rpska  civila: Lenka Skoko i Nikola Mićić, a ranjena je Milojka Draškić, a zatim je krenulo paljenje srpskih kuća .  U dvorište Dragičevića upala su trojica muslimanskih vojnika Sedme muslimanske brigade Armije BiH, jedan beloputi i dva tamnoputa vojnika. Imali su poveze preko glava. Brat Mirjane, Janko Dragičević, star 6 godina, je ostao...

VIŠEGRAD: IMENOVATI ULICU PO TRAGIČNO STRADALOJ PORODICI JELIČIĆ - ŽRTVE ZASLUŽUJU PAMĆENJE!

Jedan od najboljih načina da se sačuva sećanje na nevine žrtve rata, te da se njihove sudbine otrgnu od zaborava svakako jeste imenovanje ulica, trgova ili institucija po ovim ljudima. Jedan od simbola stradanja Srba u Višegradu i Podrinju svakako jeste surovi zločin u selu Jelašci kada su u leto 1992. na najsvirepiji način prekinuti životi nedužnih meštana - staraca, žena i dece samo zbog toga što pripadali srpskom narodu i ispovedali pravoslavnu veru.   Vest da je jedna ulica u Višegradu ponela ime po najmlađem borcu Vojske Republike Srpske - Spomenku Gostiću obradovala je kako građane Višegrada, tako i sve pripadnike našeg naroda. Naime, 2017. u višegradskom naselju Garča otkrivena je spomen ploča i otvorena ulica sa imenom Spomenka Gostića, jednog od najmlađih boraca Vojske Republike Srpske, koji je poginuo na Ozrenu 1993. godine. Iako mlađani Spomenko nije živeo a ni stradao na području ovog prelepog grada na Drini, građani su sa velikom radošću i poštovanjem pozdravili i...