Prošlo je 28 godina od razaranja crkve Svetog velikomučenika Đorđa, jedne od najstarijih i najlepših pravoslavnih svetinja u čitavoj Bosni i Hercegovini. Nju su u leto 1992. najpre opljačkali i demolirali pa do temelja razorili muslimanski vojnici
Počevši od aprila 1992. pa sve do kraja 1995. na području Goražda je okrutno ubijeno blizu osam stotina građana srpske nacionalnosti, svih uzrasta - od dve do 94 godine. Na području šire regije Gornjeg Podrinja ubijeno je 2 280-oro ljudi, među kojima je najviše bilo žena, staraca i dece. Iako su prve srpske žrtve pale još u aprilu 1992. rat je u ovom gradu počeo 4. maja 1992. kada ujedno počinje organizovano ubijanje i zlostavljanje srpskog stanovništva.
Od samog početka istrebljenja srpskog naroda, akcije muslimanske "Armije BiH" nisu bile usmerene samo na ugrožavanje ljudskih života već su istim intezitetom usmeravane i na uništavanje srpskih pravoslavnih kulturnih, istorijskih i verskih objekata, dakle, svega onog što podseća na postojanje jednog naroda i što će voditi njegovom nestanku.
Osvajačka zločinačka misija sa glavnim centrima u Sarajevu bila je usmerena na ubistva, silovanja, progone, istrebljenja, deportacije, masovne egzekucije, etničko čišćenje srpskog naroda, srpskih sela, paljenje i rušenje kulturnih, verskih i obrazovnih objekta. Koliko su dobro bili isplanirani zločinački pohodi, i sa kojom tačnošću su određivane mete pokazuje i činjenica da u tom pohodu nisu pošteđeni ni najvredniji objekti pravoslavne arhitekture u Bosni i Hercegovini.
Crkva Svetog velikomučenika Đorđa u Sopotnici predstavlja jedan od najznačajnijih istorijskih spomenika ali i jednu od najlepših građevina na prostoru bivše SFRJ. Ova prelepa svetinja simbol je opstanka srpskog naroda na području Podrinja i Goražda, te ne treba čuditi što je kao takva više puta bila meta agresora i divljih osvajača. Sagradio ju je Herceg Stefan Kosača 1446. a u periodu od 1529. do 1531. pri crkvi je radila i prva štamparija na ovom području. Tokom vekova je obnavljana i po nekoliko puta.
Tokom muslimanske agresije (1992-1995) na području Bosne i Hercegovine razoreno je i demolirano je više od 450 pravoslavnih crkvi. Najveći broj ovih svetinja uništavan je postavljanjem razornih eksplozivnih naprava, spaljivanjem ili ispaljivanjem artiljerijskih granata. Nakon Dejtona i završetka rata zabeleženo je na stotine vandalskih napada na pravoslavne verske objekte, groblja pa čak i sveštenstvo.
Upravo u Crkvi Svetog Đorđa otvorena je 1519. prva štamparija - svojevrsno duhovno i kulturno ognjište srpskog naroda. Božidar Goraždanin, iguman mileševski i monah svetogorski, uputio je te godine svoja dva sina Đorđija i Teodora Ljubavića u Goražde sa ciljem da u ovoj svetinji nad svetinjama otvore štampariju i pomognu narod u Podrinju. Štamparija je aktivno radila u periodu od 1519-1521 gde se štampaju "Molitvenik", "Služabnik", " Psaltir" i druga značajna dela ali pod naletom turskih osvajača štamparija se seli u Rumuniju i prestaje sa radom.
Ova prelepa građevina značajna je za srpski narod iz mnogobrojnih razloga a njeno rušenje i razaranje simbol su varvarstva i bezumlja kojima je srpski narod bio izložen tokom građanskog rata u Bosni i Hercegovini (1992 -1995).
ZA MEDIJE ZNAČAJNA SAMO ALADŽA DŽAMIJA
Iako se u bošnjačkim ali i srpskim "mainstream" medijima piše i izveštava samo i isključivo o rušenju Aladža džamije u Foči, zanemaruje se i prikriva činjenica da je na istom području čak i pre tog događaja minirano, srušeno i teško oštećeno jedanaest pravoslavnih svetinja. Među njima je i Crkva Uspenja Presvete Bogorodice u Foči, jedna od najstarijih svetinja u Hercegovini. Nju su sredinom jula 1992. do temelja razorile horde muslimanskih vojnika - pripadnika tzv. Armije BiH iz susednih sela ali i grada Goražda. Tom prilikom u jednom danu je poklano i masakrirano 43-oje srpskih civila - žena, dece i staraca.
Iako su vrlo dobro upoznati sa ovim detaljima i informacijama, bošnjački ali i pojedini srpski "mainstream" mediji odbijaju da progovore o rušenju pravoslavnih sakralnih objekata i urbicidu koji je počinila Alijina "Armija BiH". Istovremeno, o rušenju Aladža džamije napisano je na stotine tekstova, kolumni, članaka..o tom događaju i bezumnom vandalskom aktu emitovan je i veliki broj TV priloga, a taj vandalski akt obuhvaćen je i mnogim dokumentarnim filmovima i emisijama što svakako treba služiti svima nama za primer, naročito predstavnicima srpskog naroda koji ćute i ignorišu stradanje vlastitog naroda!
Fočak Trivko Pljevaljčić prvi je javno progovorio za RTRS o početku rata u Foči pre nekoliko godina. - Tri dana prije početka sukoba u Foči, naoružane muslimanske snage postavile su barikade. Policija nije reagovala, jer je bila podijeljena, kao i vlast u Foči", rekao je Trivko. Pljevaljčić je u ratu radio u 'Fočatransu', preduzeću u kojem su Srbi masovno dobijali otkaze, a u 'Fočatransu' je bio i muslimanski štab. "U krugu Fočatransa je bio šleper pun granata, ali u pakovanjima badel konjaka", seća se Pljevaljčić. - U vezi borbi u samom gradu, one su trajale nekih desetak dana. Foču su sa okolnih brda granatirale muslimanske snage 8. aprila 1992. godine. Od izbijanja sukoba svaka naša aktivnost se svodila na odbranu ili reakciju na napade muslimanskih snaga. Prvi poginuli u Foči, po mojim saznanjima zove se Rodoljub Trifković, pogođen je od vatre otvorene sa minareta Aladža džamije. Bio sam 10-ak metara od njega, kada se to desilo. Poznato mi je su muslimanske snage upotrebljavale svoje verske objekte za vojne svrhe. U njima je vršena obuka, vršeno je skladištenje naoružanja i municije. Prve civilne žrtve bile su srpske, prvo su zapaljene srpske kuće i pravoslavna crkva. Zapaljene su kuće dr. Milisava, Sava Obrenovića, Kovača, Pavla Plevića...faktički su prve napade izvele muslimanske snage, ispričao je Pljevaljčić za RTRS.
Bez obzira što se iz ovakve tvrdnje može zaključiti da je verski objekat služio kao "snajpersko gnezdo" i "vojni objekat" rušenje te verske kuće nikako se ne može podržati, veličati ili pak opravdati. To je vandalski akt koji zaslužuje jasnu i glasnu osudu kako onih koji su to nedelo počinili, tako i onih koji su ga pretvorili u "vojni objekat i skladište municije", kako to već ističe Pljevaljčić, neposredni svedok ratnih dešavanja u Foči.
Mediji koji sebe nazivaju liberalno orijentisanim, objektivnim, profesionalnim i nepristrasnim nikada se nisu udostojili da napišu ni slovo o urbicidu koji su počinile muslimanske snage u Gornjem Podrinju ali i drugim krajevima BiH. Ruku na srce, izveštavali su više puta o rušenju pravoslavnog hrama u Mostaru, ali su za taj vandalski čin optužili pripadnike hrvatske vojske.
DEMOLIRANJE CRKVE - ZLOČIN BEZ KAZNE
Crkva Svetog Đorđa u Sopotnici oduvek je bila simbol mira, zajedništva i tolerancije..Bilo je to mesto zajedničkih okupljanja odakle su širene poruke solidarnosti i tolerancije a ostala je upamćena i kao istorijski važno mesto koje je doprinelo razvoju pismenosti i obrazovanja. Crkva u kojoj se venčalo i krstilo hiljade i hiljade ljudi, koja je ispratila veliki broj generacija, doživela je užasno tešku i surovu sudbinu tog leta 1992. godine.
Muslimanski vojnici, pripadnici tzv. Armije BiH su ovu pravoslavnu svetinju u septembru 1992. najpre opljačkali i opustošili a potom i demolirali. Svete knjige su popalili a verske dragocenosti uništili. Tada su zapaljeni i pomoćni objekti pored crkve. Vandali su čupali krstove, skrnavili spomenike, razbijali nadgrobne ploče, svedočili su pripadnici VRS nakon oslobođenja Sopotnice i Novog Goražda.
Razaranje sakralnih objekata bilo je samo deo prethodno isplaniranog i dobro osmišljenog genocida, etničkog čišćenja i zatiranja svega srpskog i pravoslavnog koje je započelo 4. maja 1992.
POČINIOCI NA SLOBODI, TUŽILAŠTVO IGNORIŠE ZLOČIN
Osnovno javno tužilaštvo iz Višegrada je 18. avgusta 1994. višegradskom Osnovnom sudu podnelo tužbu protiv Mehe Drljevića i Ismeta Kulovića zvanog Njemačka iz Kopača zbog osnovane sumnje da su učestvovali u spaljivanju i skrnavljenju crkve u Sopotnici kao i devastiranju pravoslavnog groblja i skrnavljenju sanduka, leševa pokojnika kao i njihovih nadgrobnih spomenika. Tužilaštvo i dalje ćuti i ignoriše ovaj strašan vandalski čin baš kao što ignoriše i stravične zločine nad srpskim civilima, masovna ubistva, silovanja, likvidacije, zlostavljanja!
GORAŽDE - GRAD LOGORA I MASOVNIH GROBNICA
Ako se širom čitavog Balkana traži grad koji je prošao kroz najteže, ljudskom umu nezamislive muke, čije su stanovnike zločinci masovno istrebljivali, a žene silovali i podvrgavali najvećem poniženju, ako tražimo grad kojem su ubili dušu i pretvorili ga u sablasnu pustoš, onda je među njima svakako i Goražde.
Muslimanske snage su od 33 sela gde su živeli Srbi, popalili čak 32, navodi se u "Crnoj Knjizi" Miroslava Toholja. Ostalo je čitavo samo selo Šašići koje je pretvoreno u logor gde su mučeni, zlostavljani i ubijani srpski civili. Na području Goražda je prema podacima Republičkog centra za istraživanje rata i ratnih zločina postojalo čak 19 logora za Srbe, dok je na području Gornjeg Podrinja bilo ukupno 33 logora gde su vršena prisilna zatvaranja, mučenja, silovanja, zlostavljanja i ubistva Srba.
Upravo je Goražde tog 4. maja 1992. postalo glavno vojno uporište gde su bile skoncentrisane snage muslimanske tzv. Armije BiH i mnogobrojnih paravojnih formacija. Upravo su iz Goražda kretali svi napadi do zuba naoružanih muslimanskih vojnika na nezaštićena srpska sela oko Goražda, ali i oko Foče, Čajniča, Višegrada, Pala...
Po završetku rata, pronađeno je 85 masovnih i pojedinačnih grobnica sa posmrtnim ostacima srpskih civila. Nažalost, procenjuje se da je broj grobnica i do tri puta veći, budući da se veliki broj ljudi i dalje nalazi na listi nestalih.
Izvori:
Nikola Heleta: Teror nad Srbima u Goraždu
Miroslav Toholj: Crna Knjiga
Slobodan Mileusnić: Duhovni Genocid



Коментари
Постави коментар