Tragična priča starice Ilinke Elez zapravo je priča više hiljada srpskih majki širom Podrinja koje su doživele slične sudbine i tokom muslimanske agresije izgubile decu, supruge i najbliže rođake. Ilinka je živela mirnim i skladnim životom u selu Poljice kod Foče zajedno sa suprugom Stevanom, sinom Željkom (26), snahom Nadom (20) i unukom Petrom koji je imao svega tri meseca. Imala je sreću u nesreći da preživi užasan masakr koji su u tom selu 7. septembra 1992. počinili muslimanski ekstremisti kada se sa devetomesečnim unukom sakrila u šiblju i posmatrala užase rata. U tom napadu ubijeni su joj suprug i snaha, a sin je masakriran trinaest dana kasnije u poznatom pokolju na Papratnoj Njivi.
Selo Poljice napadnuto je 07.09.1992 oko 17h i potpuno je spaljeno. Pobijeno je sve što se kretalo, čak i životinje. Nijedna žrtva nije ubijena samo metkom već su klani, mučeni i zlostavljani na najsvirepije načine. Na mučki način ubijeno je dvadesetoro meštana, među kojima je bilo dosta starijih i bolesnih lica koji nisu mogli napustiti selo.
Ilinka Elez simbol pravi je primer čestite i poštene srpske majke i sa pravom zaslužuje epitet Majka Hrabrost. Tragedija kakvu je ona doživela mogla se sresti samo još u najmračnijim horor filmovima, ali njena priča zbila se u realnosti. Ožiljke rata nosiće dok je živa a naše je da ime ove heroine dobro upamtimo i svuda pominjemo.
Prenosimo njenu ispovest:
- Taj se zločin dogodio 7. septembra 1992. godine. Bilo je 16h i 40 minuta kada su napali selo sa sviju strana...koga su stigli toga su i ubili! Ja sam sa svojom snahom i unukom Petrom od tri mjeseca pobjegla malo dalje od kuće..ona se vratila nazad da uzme flašicu za malog..ja joj vičem "nemoj da se vraćaš" a ona kaže "moram, djetetu flašicu da uzmem". Ja sam produžila sa malim Petrom kroz to šiblje putem...
Mi smo u tom grmlju ostali i čuli smo Nadu kako zove: "Majko, majko" i tako četiri puta. Onda je nestalo glasa...ja sam tu sa njim bila, on je plakao a ja sam mu usta začepila, krili smo se tu...napadoše sa sviju strana, puca, grmi..selo gori, sve popalili, sve što stižu ubijaju.
Vidjela sam trojicu (prim.aut. muslimanskih vojnika) pravcu moje kuće idu ...jedan prođe, ali me drugi viđe..odma je skinuo automat da puca, drugi ga zaustavi i reče: "Nemoj pucati, to su žena i dijete". Stražario je tu pored nas i onda sam ja rekla idem dolje u selo, ima još muslimanskih kuća. On je rekao ajde. Uzela sam dijete i mislila sam sad će me pucati u leđa. Posle 10-15 metara ja stanem i kažem: Ja ne smijem sada proći dolje. On me je sproveo dolje i rekao "Bježi sad, začepi usta djetetu, ako te stigne, ubiće vas oboje". Otišla sam dolje i sakrila se u šiblje a iznad mene pucaju, grmi, prolaze svuda...onda zaplaka dijete, oni su čuli, okreću se svuda al ne vide, ja mu odmah začepih usta i oni prođoše.
Tako sam ja ostala u tom grmlju do mraka a gore su sve pobili što su stigli. I snahu i sve redom...tu sam bila do mraka i pitam se šta ću sad i kud ću sa djetetom. Tu sam otišla do nene, ona se prepadnu od mene i pita me kud ćeš jadna, ajde kod mene "ako pogineš ti, poginuću i ja. Tu sam prenoćila. Ujutro je došla naša vojska i odvela me sa Petrom u Miljevinu. Tog dana su mi ubili snahu i muža, njega su pred kućom. Sina su mi ubili nekoliko dana kasnije 20. septembra 1992. u masakru na Papratnoj njivi. Ostao mi je jedan sin i unuk Petar od devet mjeseci. I to se tako završilo, tuga moja uvijek ostala i ostaće. Niti se koga bojim niti se čega stidim, sve je ovo istina.
Iako ga sudbina nije mazila Petar Elez iz Miljevine, bio je jedan od najboljih učenika fočanske Gimnazije a takođe i omiljen među drugovima i nastavnicima. Svako jutro ovaj skromni, uzorni mladić ustajao je u šest sati, pešačeći petnaestak minuta do autobuske stanice, da bi onda putovao u Foču gde je pohađao drugi razred Gimnazije.
- Studiraću, to je sigurno, a sanjam da jednog dana postanem inženjer elektrotehnike. Nadam se da će mi se posrećiti kao što mi se posrećilo i 1992. godine kada sam prstom sudbine preživio zločin - rekao je Petar novinarima Glasa Srpske sada već davne 2009. godine.
On je tada ispričao kako je imao samo tri meseca kad su mu muslimanski vojnici, 7. septembra 1992. godine ubili roditelje - majku Nadu i oca Željka.
Baka Ilinka rekla je te 2009. da nikada neće moći da zaboravi tragediju koja joj se desila, ali je Petar njena najveća utjeha.
- U ratu su mi napravili duboku ranu na srcu, a Perica je svakim danom liječi i zamlađuje. Ponosna sam što sam ga vaspitala i zahvaljujem Bogu što je tako - kaže Ilinka.
Ona je dodala da su neprijatelji napali selo Poljice, gdje su se zatekli svi ukućani.
- Kada su zapucali, uvila sam Petra u deku i sa snahom Nadom istrčala napolje. Srpske kuće su gorjele. Snaha Nada se međutim, ponovo vratila u kuću. Zaboravila je dječiju flašicu sa mlijekom. Ubili su je na kućnom pragu. Sanjam o tome da se zločinci kazne i nikad ništa se nije desilo po tom pitanju. Teško mi je, iza sina i snahe mi je ostalo unuče sa tri mjeseca. Umrijeću a zločinci se neće pronaći - prisetila se Ilinka.
Naglasila je tada kako je Petar bakina "desna ruka". Nacepa joj drva i podseća je kad treba da popije koji lek. Ona mu je zamenila roditelje.
- Sa radošću gledam kako Petar danas raste, ali me hvata strah za njegovu budućnost jer nemamo riješeno stambeno pitanje - dodala je baka Ilinka Elez.
Masakr u Poljicama počinile su ,uslimanske oružane formacije predvođene Kasimom Barlovom i članovima porodice Bećirević, uglavnom prve komšije iz susednih sela mada je bilo i dosta dobrovoljaca iz Goražda. Uprkos brojnim dokazima i izjavama svedoka, nadležne institucije odbijaju da procesuiraju počinioce. Valjda zato su žrtve srpske nacionalnosti, a počinioci bošnjačke.
Izvor: Glas Srpske - Volja za životom jača od tragedije
https://www.youtube.com/watch?v=aiZpyxNPMl8


Коментари
Постави коментар