Пређи на главни садржај

MAJKA ILINKA IZ FOČE: "KRILA SAM SE U ŠIBLJU, UBILI SU MI SINA, SNAHU I SUPRUGA NA KUĆNOM PRAGU"



Tragična priča starice Ilinke Elez zapravo je priča više hiljada srpskih majki širom Podrinja koje su doživele slične sudbine i tokom muslimanske agresije izgubile decu, supruge i najbliže rođake. Ilinka je živela mirnim i skladnim životom u selu Poljice kod Foče zajedno sa suprugom Stevanom, sinom Željkom (26), snahom Nadom (20) i unukom Petrom koji je imao svega tri meseca. Imala je sreću u nesreći da preživi užasan masakr koji su u tom selu 7. septembra 1992. počinili muslimanski ekstremisti kada se sa devetomesečnim unukom sakrila u šiblju i posmatrala užase rata. U tom napadu ubijeni su joj suprug i snaha, a sin je masakriran trinaest dana kasnije u poznatom pokolju na Papratnoj Njivi.

Selo Poljice napadnuto je 07.09.1992 oko 17h i potpuno je spaljeno. Pobijeno je sve što se kretalo, čak i životinje. Nijedna žrtva nije ubijena samo metkom već su klani, mučeni i zlostavljani na najsvirepije načine. Na mučki način ubijeno je dvadesetoro meštana, među kojima je bilo dosta starijih i bolesnih lica koji nisu mogli napustiti selo.




Ilinka Elez simbol pravi  je primer čestite i poštene srpske majke i sa pravom zaslužuje epitet Majka Hrabrost. Tragedija kakvu je ona doživela mogla se sresti samo još u najmračnijim horor filmovima, ali njena priča zbila se u realnosti. Ožiljke rata nosiće dok je živa a naše je da ime ove heroine dobro upamtimo i svuda pominjemo.

Prenosimo njenu ispovest:     

- Taj se zločin dogodio 7. septembra 1992. godine. Bilo je 16h i 40 minuta kada su napali selo sa sviju strana...koga su stigli toga su i ubili! Ja sam sa svojom snahom i unukom Petrom od tri mjeseca pobjegla malo dalje od kuće..ona se vratila nazad da uzme flašicu za malog..ja joj vičem "nemoj da se vraćaš" a ona kaže "moram, djetetu flašicu da uzmem". Ja sam produžila sa malim Petrom kroz to šiblje putem...

Mi smo u tom grmlju ostali i čuli smo Nadu kako zove: "Majko, majko" i tako četiri puta. Onda je nestalo glasa...ja sam tu sa njim bila, on je plakao a ja sam mu usta začepila, krili smo se tu...napadoše sa sviju strana, puca, grmi..selo gori, sve popalili, sve što stižu ubijaju. 

Vidjela sam trojicu (prim.aut. muslimanskih vojnika) pravcu moje kuće idu ...jedan prođe, ali me drugi viđe..odma je skinuo automat da puca, drugi ga zaustavi i reče: "Nemoj pucati, to su žena i dijete". Stražario je tu pored nas i onda sam ja rekla idem dolje u selo, ima još muslimanskih kuća. On je rekao ajde. Uzela sam dijete i mislila sam sad će me pucati u leđa. Posle 10-15 metara ja stanem i kažem: Ja ne smijem sada proći dolje. On me je sproveo dolje i rekao "Bježi sad, začepi usta djetetu, ako te stigne, ubiće vas oboje". Otišla sam dolje i sakrila se u šiblje a iznad mene pucaju, grmi, prolaze svuda...onda zaplaka dijete, oni su čuli, okreću se svuda al ne vide, ja mu odmah začepih usta i oni prođoše. 

Tako sam ja ostala u tom grmlju do mraka a gore su sve pobili što su stigli. I snahu i sve redom...tu sam bila do mraka i pitam se šta ću sad i kud ću sa djetetom. Tu sam otišla do nene, ona se prepadnu od mene i pita me kud ćeš jadna, ajde kod mene "ako pogineš ti, poginuću i ja. Tu sam prenoćila. Ujutro je došla naša vojska i odvela me sa Petrom u Miljevinu. Tog dana su mi ubili snahu i muža, njega su pred kućom. Sina su mi ubili nekoliko dana kasnije 20. septembra 1992. u masakru na Papratnoj njivi. Ostao mi je jedan sin i unuk Petar od devet mjeseci. I to se tako završilo, tuga moja uvijek ostala i ostaće. Niti se koga bojim niti se čega stidim, sve je ovo istina.


Iako ga sudbina nije mazila Petar Elez iz Miljevine, bio je jedan od najboljih učenika fočanske Gimnazije a takođe i omiljen među drugovima i nastavnicima. Svako jutro ovaj skromni, uzorni mladić ustajao je u šest sati, pešačeći petnaestak minuta do autobuske stanice, da bi onda putovao u Foču gde je pohađao drugi razred Gimnazije.

- Studiraću, to je sigurno, a sanjam da jednog dana postanem inženjer elektrotehnike. Nadam se da će mi se posrećiti kao što mi se posrećilo i 1992. godine kada sam prstom sudbine preživio zločin - rekao je Petar novinarima Glasa Srpske sada već davne 2009. godine.
On je tada ispričao kako je imao samo tri meseca kad su mu muslimanski vojnici, 7. septembra 1992. godine ubili roditelje - majku Nadu i oca Željka.
Baka Ilinka rekla je te 2009. da nikada neće moći da zaboravi tragediju koja joj se desila, ali je Petar njena najveća utjeha.
 - U ratu su mi napravili duboku ranu na srcu, a Perica je svakim danom liječi i zamlađuje. Ponosna sam što sam ga vaspitala i zahvaljujem Bogu što je tako - kaže Ilinka.
Ona je dodala da su neprijatelji napali selo Poljice, gdje su se zatekli svi ukućani.
- Kada su zapucali, uvila sam Petra u deku i sa snahom Nadom istrčala napolje. Srpske kuće su gorjele. Snaha Nada se međutim, ponovo vratila u kuću. Zaboravila je dječiju flašicu sa mlijekom. Ubili su je na kućnom pragu. Sanjam o tome da se zločinci kazne i nikad ništa se nije desilo po tom pitanju. Teško mi je, iza sina i snahe mi je ostalo unuče sa tri mjeseca. Umrijeću a zločinci se neće pronaći - prisetila se Ilinka.
Naglasila je tada kako je Petar bakina "desna ruka". Nacepa joj drva i podseća je kad treba da popije koji lek. Ona mu je zamenila roditelje.
- Sa radošću gledam kako Petar danas raste, ali me hvata strah za njegovu budućnost jer nemamo riješeno stambeno pitanje - dodala je baka Ilinka Elez.
Masakr u Poljicama počinile su ,uslimanske oružane formacije predvođene Kasimom Barlovom i članovima porodice Bećirević, uglavnom prve komšije iz susednih sela mada je bilo i dosta dobrovoljaca iz Goražda. Uprkos brojnim dokazima i izjavama svedoka, nadležne institucije odbijaju da procesuiraju počinioce. Valjda zato su žrtve srpske nacionalnosti, a počinioci bošnjačke.

Izvor: Glas Srpske - Volja za životom jača od tragedije
           https://www.youtube.com/watch?v=aiZpyxNPMl8
  
             




Коментари

Популарни постови са овог блога

FOČA : ESMA JE 1992. ZVERSKI UBIJENA SAMO ZATO ŠTO JE BILA UDATA ZA SRBINA!

  Tokom svog gostovanja u emisiji "Ljudi govore", Marko Kovač, heroj odbrane Foče i  komandant taktičke grupe Foča u okviru VRS, podelio je sa publikom detalje svog ratnog iskustva, herojstva ali i brojne informacije o zločinima koji su počinjeni nad srpskim stanovništvom ovog kraja. Između ostalog govorio je i o užasnom zločinu u mestu Bastasi, gde je u leto 1992. ubijeno nekoliko srpskih civila među kojima i supružnici - Petar i Esma.  Sa početkom rata u Bosni i Hercegovini, životi ljudi u mešovitim brakovima bili su pod velikim opterećenjem. Mnoge muslimanke koje su bile udate za Srbe, preko noći su bile prozvane "izdajicama" i "otpadnicama". Mnogi pripadnici njihovog naroda nisu imali razumevanja, te su ih optuživali, vređali i šikanirali samo zbog toga što su bile u bračnoj zajednici sa pripadnicima druge vere i nacije. Zato i ne treba čuditi što su mnoge muslimanke tokom rata doživele torture, završile u logorima tzv. Armije BiH, a neke su čak i ubij...

ILIJAŠ : GODIŠNJICA ZVERSKOG UBISTVA MIRJANE DRAGIČEVIĆ (9)

Mirjana Dragičević je imala samo 9 godina kada je ubijena na vrlo svirep način u Ilijašu, pred očima svoje majke Radmile. Pre smrti, nju su silovala pa ubila trojca pripadnika tzv. Armije BiH. Do danas niko nije odgovarao za ovaj stravičan zločin.  Danas 28. decembra, se navršava tačno 26 godina od stradanja srpskih civila u selu Donja Bioča, nedaleko od Ilijaša.  U rano  j utro oko 7:30,   jedinice    2. bataljona Sedme muslimanske brigade Armije BiH,  probijaju liniju fronta , i upadaju u selo  Donja Bioča . Odmah na ulasku u selo okrutno  su  u bijena  dva  s rpska  civila: Lenka Skoko i Nikola Mićić, a ranjena je Milojka Draškić, a zatim je krenulo paljenje srpskih kuća .  U dvorište Dragičevića upala su trojica muslimanskih vojnika Sedme muslimanske brigade Armije BiH, jedan beloputi i dva tamnoputa vojnika. Imali su poveze preko glava. Brat Mirjane, Janko Dragičević, star 6 godina, je ostao...

VIŠEGRAD: IMENOVATI ULICU PO TRAGIČNO STRADALOJ PORODICI JELIČIĆ - ŽRTVE ZASLUŽUJU PAMĆENJE!

Jedan od najboljih načina da se sačuva sećanje na nevine žrtve rata, te da se njihove sudbine otrgnu od zaborava svakako jeste imenovanje ulica, trgova ili institucija po ovim ljudima. Jedan od simbola stradanja Srba u Višegradu i Podrinju svakako jeste surovi zločin u selu Jelašci kada su u leto 1992. na najsvirepiji način prekinuti životi nedužnih meštana - staraca, žena i dece samo zbog toga što pripadali srpskom narodu i ispovedali pravoslavnu veru.   Vest da je jedna ulica u Višegradu ponela ime po najmlađem borcu Vojske Republike Srpske - Spomenku Gostiću obradovala je kako građane Višegrada, tako i sve pripadnike našeg naroda. Naime, 2017. u višegradskom naselju Garča otkrivena je spomen ploča i otvorena ulica sa imenom Spomenka Gostića, jednog od najmlađih boraca Vojske Republike Srpske, koji je poginuo na Ozrenu 1993. godine. Iako mlađani Spomenko nije živeo a ni stradao na području ovog prelepog grada na Drini, građani su sa velikom radošću i poštovanjem pozdravili i...