PRIJEDOR POKAZAO VELIKU HUMANOST TOKOM ODBRAMBENO - OTADŽBINSKOG RATA

Prijedor i građani Prijedora su tokom odbrambeno-otadžbinskog rata pokazali veliku humanost i srčanost prema prognanicima koji su baš ovde pronašli sklonište nakon etničkog čišćenja koje su sprovele muslimanske snage u periodu od 1991. do 1995. godine. Zahvaljujući svojoj nadljudskoj energiji, neumornom trudu i dobroti, Prijedorčani su ostali i ostaće upamćeni u istoriji kao istinski heroji. Prijedor je kao komšijski grad te 1995. u svoje okrilje primio desetine hiljada izbeglica iz Sanskog Mosta a tokom 1991. i 1992 i veliki broj prognanika iz drugih krajeva Bosne i Hercegovine i Hrvatske

Na današnji dan 10. oktobra 1995. muslimanske snage izvršile su napad na Sanski Most prilikom čega je ubijeno 244 Srba civila i zarobljenika na području ove opštine. Mnogi civili su zatočeni u logore, žene i devojke su masovno silovane i zlostavljane a mnoga srpska sela nestala su i danas više ne postoje na mapi.

Simboličnim bacanjem cveća u reku Sanu u Prijedoru danas je obeleženo 27 godina od egzodusa Srba iz Sanskog Mosta kojih je do rata u toj opštini bilo 27.000. Organizacija porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila grada Prijedora deseti oktobar obeležava već 10 godina, sa ciljem da se spoznaju dešavanja i istorija: “Našoj istoriji i sve što se dešavalo nije se na adekvatan način pristupilo. Nažalost, mnogi su u lažima nešto stvarali” rekla je Zdravka Karlica, predsednica ove organizacije. – Ljudi su u najkraćem roku pobjegli iz svoga mjesta. Mnogi su zarobljeni tamo, a mladost je uništena. Veliki je broj mladih koji su zarobljeni i ubijeni. Apelujem da se prema Srbima povratnicima i onima koji su tamo ostali ponašaju jednako kao što se mi ponašamo prema Bošnjacima koji su u Prijedoru. Mnogi Srbi u Sankom Mostu nemaju struju ni vodu i jako teško žive – istakla je svojevremeno Zdravka Karlica, inače supruga proslavljenog generala Zorana Karlice koja se već tri decenije neumorno trudi da sačuva sećanje na sve heroje Prijedora i važne datume ovoga grada. Sećanje na 10. oktobar 1995. inicirala je upravo 2014. organizacija zarobljenih i neetalih boraca i civila grada Prijedora i od tada se ovaj događaj svake godine obeležava. 

Potpredsednik organizacije Slaviša Kneginjić istakao je da želi povući paralelu između Prijedora 1992. i Sanskog Mosta 1995. godine gde je živjelo 27.000 Srba. “Svi su izbjegli i protjerani. Moramo spominjati Sanski Most i moramo tu istinu doznati jer o tome se ćutalo i nije se spominjalo” poručio je Kneginjić.

Poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske Dragoslav Kabić rekao je da je most sa kojeg su danas bačene ruže i cveće u rijeku Sanu mnogima značio put slobode i spasa. “Mnogi od njih su našli ovdje svoje utočište i nastavili život u gradu Prijedoru. Grad Prijedor je grad tolerancije, mira i suživota i šaljemo poruku da se ovo nikad i nikom više ne desi” rekao je poslanik NSRS.

- Za mene je most na Sani je tog 10. oktobra 1995. bio most spasa a Prijedor grad slobode. To što smo mi doživjeli, to je strašno. Ne dao Bog da se to ikada više ponovi. Ono izbjeglištvo a naročito oni koji su svoju familiju izgubili...kao što sam ja i mnogo nas. Granatirali su našu izbjegličku kolonu. Đuro Karanović je poginuo dok je spašavao svoju dječicu, bio je odmah iza mene. Bilo je mnogo ubijenih i ranjenih. - ispričala je svoju ispovest Duja Crnomarković, prognanica iz Sanskog Mosta. 

U periodu od 1992. do 1995. zločinci naoružani mržnjom prema svemu što je srpsko, ubijali su nemilosrdno i žene i starce i decu. Samo tokom akcije "Južni Potez" je ubijeno 1660 Srba a preko 120 000 ljudi ostalo je bez krova nad glavom. Sanski Most, Ključ, Bosanski Petrovac, Donji Vakuf...Ljudi su prognani i nasilno proterani sa svojih vekovnih ognjišta tokom etničkog čišćenja koje je sprovodilo tadašnje muslimansko rukovodstvo na čelu sa Alijom Izetbegovićem. 

Hrabri prijedorski junaci su među prvima stali na branik otadžbine pokazavši svoje junaštvo još 30. maja 1992. kada su uspešno zaustavili krvoproliće koje su pripremali pripadnici Zelenih beretki i muslimanskih paravojnih snaga. Prijedor je uspešno odbranjen a nejač je zaštićena od silovanja, ubijanja i raznih oblika tortura koji su im bili namenjeni. Prijedor je do kraja rata postao sigurna zona za hiljade izbeglica koji su dolazili iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine kao i iz susedne Hrvatske. Najveći talas izbeglica došao je u Prijedor tokom 1995. nakon akcije "Oluja" kada je ubijeno blizu dve hiljade, a proterano preko 250 000 građana srpske nacionalnosti. Nepregledne kolone izbeglica prešle su u susednu Bosnu i Hercegovinu a veliki broj njih je privremeno ili stalno mesto boravka pronašao upravo u Prijedoru. Čitav prijedorski živalj, od najmlađih do nastarijih, uključio se tada aktivno u pružanju pomoći izgladnelim izbeglicama. Ovaj trend se nastavio sve do kraja 1995. godine.

Građani Prijedora su još od samog početka rata u Hrvatskoj u leto 1991. otvorili vrata svoga doma za sve prognanike koji su ovde došli kako bi spasili žive glave. Odmah su otvoreni kolektivni centri, hoteli i privatne kuće kako bi se izgladneli i preplašeni civili skućili, kako bi dobili smeštaj i svu neophodnu pomoć. Sa početkom rata u BiH 1992. i masovnim progonom srpskog stanovništva iz svih krajeva ove države, Prijedor je postao glavno odredište i jedina sigurna zona. Prijedorčani su se sami javljali i nudili izbeglim srpskim porodicama smeštaj i prenoćište što je zaista malo gde viđeno. 

Srpski borci i pripadnici MUP-a postali su najveći heroji ali ni civilno stanovništvo nije zaostajalo!  - Kada sam protjerana iz Srednje Bosne, došla sam sa dvoje djece u Prijedor, muž je bio na liniji. Meni su pripadnici 43. motorizovane brigade Vojske Republike Srpske prvi pritekli u pomoć. Davali su nam hranu, donosili osnovne namirnice, za djecu su svaki dan donosili brdo slatkiša i igračaka. Stalno su se brinuli za nas da se ne plašimo rata i granatiranja, čitav rat su bili tu za nas. Nisu samo nama pomagali nego svima, naročito staroj populaciji. Njihov posao jeste bila odbrana grada i front, ali mnogo su više učinili ovom narodu ovdje, bili su tu da pruže podršku i maksimalno olakšaju živote svih prognanih Srba. - ispričala je za "Glas" u svojoj ispovesti Jelena Vasić, koja je prognana iz Žepča.

Hiljade prognanika sa područja Grmeča i Sane slilo se tih oktobarskih dana 1995. u Prijedor. Bolnice su bile prepune ranjenih žena, dece i staraca koje muslimanski agresori nisu štedeli u svojim krvavim pohodima. Tog 10. oktobra 1995. pao je Sanski Most a 30 000 ljudi bilo je primorano da napusti svoje domove i ostavi ih na nemilost nemilosrdnim osvajačima. Kuće su naravno opljačkane pa do temelja popaljene. Većina prognanika je privremeni smeštaj pronašla upravo u susednom Prijedoru. Prijedorčani su upravo u tim teškim danima pokazali ogromnu humanost o kojoj se i danas govori. 

Bolnih trenutka kada je morao da napusti svoje ognjište i svoj Sanski Most prisetio se i ratni vojni invalid Radoslav Rašljić.

– Tad sam imao 34-35. godina. Djeca malena. Nas je šestoro iz Sanskog Mosta izašlo u jednom „jugi“. Pobjegao sam navrat-nanos, za pola sata sam izašao. Pola stanovništva je tamo ostalo. Imovinu koju sam imao u Sanskom Mostu sam prodao među prvim, a ovdje se nastanio u Gomjenici. Živa glava sve preboli, mada je najteže onim koji su tad nekog izgubili. Te rane ostaju – kaže Radovan Rašljić koji je zahvalan gradu Prijedoru koji je ga primio kao najrođenijeg. Mile Ilić iz sela Dabar kod Sanskog Mosta rekao je da je to bilo jedno od najvećih sela u bivšoj Jugoslaviji i da od nekadašnjih 920 domaćinstava danas tamo ima 75 stanovnika, uglavnom starije dobi, koji nemaju ni struju ni vodu.

- Sva ta okolna sela, Dabar, Milanovac, Bošnjaci, Pljevci i Jelašinovci, sva ta mjesta ostala su pusta, bez ijednog člana. Ko je izašao – izašao, ko je ostao – taj više nije došao živ. I moje dijete je ubijeno tada. U martu 1995. je otišao, u septembru je zarobljen i tek sam 2003, nakon osam godina i DNK analize, preuzeo njegove posmrtne ostatke, svedoči Ilić.

- Ovo okupljanje je prilika da se  podsjetimo svih patnji koje smo doživjeli oktobra 1995. Ja sam bio u šetnji kraj vode Sane, i odjednom je sa rejona Krkljevca otvorena paljba. To je bilo u popodnevnim satima, oko 4 sata je bilo..sve je moralo pobjeći, neko preko vode, neko preko mosta..bio jr užas, naišao sam na par mrtvih. - ispričao je za medije Pero Plavšić, izgnanik iz Sanskog Mosta.

- Hvala svim ovim dobrim ljudima iz Prijedora. U jednom danu sam bila primorana da napustim rodni Sanski Most sa dvoje djece. Sjeli smo na traktor i prebjegli ovdje u Prijedor sa par stvari, ništa nismo poneli. Svi koji su ostali su pobijeni od muslimana. Ubijali su stare, bolesne, nemoćne, nikog nisu štedeli. U trenu smo postali izbjeglice ali odmah nas je primila jedna prijedorska porodica u svoju kuću. Dali su nam sobu, djecu su nahranili, novu odjeću, sve što je bilo potrebno..primili nas kao rod rođeni i tom im ne mogu zaboraviti. Prijedorčani su ljudi velikog srca". - ispričala je Mira Ilić, prognanica iz Sanskog Mosta.

Ljudi su tada disali kao jedno i postali su ujedinjeni u bolu i patnji. Građani Prijedora primali su u svoje kuće po nekoliko porodica, pružali im hranu, smeštaj, odeću kao i medicinsku pomoć. U pomoć prognanicima bila su uključena čak i deca. Hrabre Prijedorčane nije omela ni kiša granata koja je tih oktobarskih dana neprestano padala po gradu. Muslimanskim agresorima nije bilo dovoljno što su nesrećne ljude prognali sa njihovih ognjišta, što su im kuće popalili, imovinu opljačkali, najmilije poubijali već im nisu dali mira ni u izbeglištvu. Tukli su granatama po Prijedoru i izbegličkim kolonama dan i noć. Mnogo dece i civila je tom prilikom ranjeno a mnogi su i poginuli. 

U kolektivne centre svakim danom je pristizalo sve više ljudi a samo zahvaljujući trezvenošću i upornošću lekara, medicinskih sestara, humanitaraca i običnih ljudi spašeni su mnogi životi a tuga za izgubljenim ognjištem je koliko-toliko ublažena. Heroji u belom bili su uključeni od samog početka rata u pružanju pomoći svim pacijentima - i bolesnima i ranjenima. Radili su od jutra do mraka, vrlo često bez pauza, prekovremeno...zapostavljali su svoje porodice i svoje slobodno vreme samo da bi pomogli prognanicima, svojim sugrađanima i svima kojima je ta pomoć bila neophodna. Nisu se odrekli Hipokratove zakletve ni u tim najtežim, paklenim danima. A lečili su i pomagali baš svima, nezavisno od vere i nacije. 

Veliki doprinos u pružanju pomoći ugroženom stanovništvu imala je i srpska pravoslavna crkva čiji su predstavnici danonoćno bili uz srpski narod. Pružali su ljudima i materijalnu i psihološku pomoć. 

- Ne mogu nikada zaboraviti te kolone izgladnele djece i starih žena koje su na traktorima dolazile a nisu znali ni kuda idu. Svi smo se zaista odavde uključili i pomagali koliko smo mogli. Svaka kuća je primila makar jednu, a mnoge i po dvije, tri izbjegličke porodice. Davali smo im hranu, ćebad, smještaj, sve što je bilo potrebno. Išli smo i u izbjegličke kampove, i tamo pružali pomoć ovim ljudima. I danas živimo kao jedno, nebitno da li smo odavde ili iz drugih krajeva, pomažemo se i lijepo, složno živimo. - rekao je pre nekoliko godina za medije Slavko, stanovnik Prijedora. 

- Ja sam živjela do rata u Barevu kod Jajca. Muslimani su u proljeće 1992. popalili selo, pobili šta su stigli od žena, staro, mlado nisu ni gledali sve su poklali. Jedva sam živu glavu spasila i došla ovdje u Prijedoru gdje su me dočekali širokih ruku, ovo je grad za primjer, ovo je narod ovdje kakvog nema...meni je srpska vojska iz Kozarca i Prijedora svaki dan donosila i hranu i mlijeka, i sve šta mi je trebalo..kažu "nemoj bako ti ništa da se mučiš, naš je zadatak da vas čuvamo i da vam pomažemo". To su zlatni momci bili, čuvali nas, pomagali nam sviju kad je trebalo, milina. - svedočila je Dana M. prognanica iz Jajca.

Bacanjem cveća sa gradskog mosta u reku Sanu u Prijedoru se svake godine obeležava godišnjica egzodusa Srba iz Sanskog Mosta.
Na gradskom mostu u Prijedoru i ove godine su se okupili Srbi koji su ostavili u Sanskom Mostu sve što su godinama sticali.  Među njima su i oni koji su tokom sukoba ostali bez najmilijih i čiji gubitak nikada ničim ne mogu nadoknaditi. 

Napad muslimanskih snaga, nakon što je pao Sanski Most u Prijedoru zaustavio je treći bataljon 43 motorizovane brigade. Na njegovom čelu bio je komandant Draško Vujić.- U momentu kada smo išli da zaustavimo napad na Prijedor bile su nepregledne kolone civila, žene sa djecom, traktori, to su zaista teški trenuci" – priseća se Vujić.Smatra da je današnji datum značajan za čitavu RS i da bi trebalo da obeležavanju u Prijedoru prisustvuju svi koji su dali doprinos da se zaustavi rat.

- Ti ljudi su raseljeni po cijelom svijetu, a svi bi voljeli da se vrate na svoje ognjište, bar u posjetu. Međutim, tamo nema razumijevanja za ove ljude. Žive jako teško. Prošle godine sam apelovala tamošnjim vlastima da se prema našim povratnicima ponašaju onako kao što se mi ponašamo prema ljudima koji su se ovdje vratili. Nažalost tamo nema razumijevanja za ove ljude, a mnogi Sanjani koji su se rasuli po cijelom svijetu danas žale za svojim mjestom. Mi koji poštujemo porodice naših poginulih boraca i naše ratne vojne invalide vječno ćemo obilježavati ovaj dan. On nas podsjeća na najtužnije i najgore moguće događaje koji su se mogli desiti , branili smo tada ostatak Republike Srpske, počevši od Prijedora pa dalje, naravno u tome smo uspjeli i nadamo se da se takvi nemili događaji neće dešavati više nikome. Prijedor je kao komšijski grad u svoje okrilje primio hiljade izbjeglica sa tog područja – izjavio je Vujić. 

Prijedor je pružio utočište izbeglicama iz svih krajeva i svih nacionalnosti a građani su činili sve da ovim unesrećenim ljudima olakšaju tešku svakodnevicu. Muslimanka Zaima ispričala je više puta medijima svoju ispovest ističući kako joj je srpska vojska veoma pomogla: - Najviše su iz Sarajeva dolazile te razne lažne priče o Srbima sa ciljem da zavade narod, da se mrze...mene su u Prijedoru jednako gledali kao i sve druge, djeci davali mlijeko, hranu...srpski vojnici su nam pomagali da opstanemo, bez njih ne bismo ništa mogli. Ja sam primjer da su novine iz Sarajeva sve lagale. Bilo je teško, nestašica svuda..ja s djecom, muž na liniji, živjeli smo ko jedno niko i nije gledao kako se ko zove. Niko me mrko nije pogledao, Srbi nas čuvali, Srbi nam sve dali. Sve su lagali mediji Alije Izetbegovića...da su Srbi bili loši tako, da li bi se ja udala za Srbina 1993. i izrodila mu djecu? Mi koji smo željeli mir i danas živimo skupa, oni koji su bili za rat, nisu se ni vratili....". Sa njom je složna i Hasiba Latić iz Velike Kladuše: - Kad nas je 5. korpus protjerao sa ognjišta, gdje ćemo, što ćemo mi u Prijedor i primio nas je narod srpski kako dolikuje, domaćinski, dali nam hranu,smještaj...živjeli smo mirno u slozi".

Mnogi prognanici i danas svedoče o humanosti Prijedorčana. 

- Ja sam iz Krajine prebjegla, iz Like. Došli smo u kolonama izbjegličkim koje su do samog ulaska u Prijedor žestoko granatirane od strane muslimana i 5. korpusa u avgustu 1995. Nemoguće je riječima opisati svu tu dobrotu i toplinu sa kojom su nas Prijedorčani dočekali. Primali su u kuće više porodica, i nas je primila jedna stara žena nije dozvolila da ostanemo na ulici ili kolektivnom centru. Pomagali su i drugima, donosili mlijeka djeci i sve što je bilo potrebno. Da nije njih, ne znam kako bismo...do neba sam zahvalna Prijedoru i ovim hrabrim ljudima, i vojnicima i civila koji su nam pomogli u najtežim danima. Djeca će naša govoriti o dobroti Prijedorčana a oni će širiti svojoj djeci kako su nas i sa kakvom ljubavi primili građani Prijedora. - rekla je pre nekoliko godina Đuka koja je prognana iz Like i koja već 27 godina živi u Prijedoru. 

Ljudi po humanosti ističu meštane sela Rasavci kod Prijedora a sa ponosom pominju familije: Marčetiće, Raduloviće, Miluniće, Stupare, Škundriće, Vrućiniće, Stoniće, Babiće, Mršiće, Grbiće, Grujičiće koje su se istakle u pružanju pomoći nesrećnom narodu, mada je važno istaći da je svaka kuća u Rasavcima dala svoj doprinos u ovim humanim, ljudskim aktivnostima. Prijedorčani su upravo u tim teškim danima pokazali velikodušnost o kojoj se i danas govori. O dobroti naroda Prijedora govoriće se decenijama i vekovima, a sećanje na njihovu humanost i dobrotu nikada neće izbledeti.

Izvori: Glas, RTRS, Youtube Prijedor