Пређи на главни садржај

ILIDŽA: "MAJKA I SIN PREMINULI SU U SVEGA PAR MINUTA" - ISPOVEST DR LAZIĆA O TRAGIČNOJ SMRTI PORODICE ĆORIĆ


Tokom opsade Ilidže (1992-1995) život je izgubilo više od 1000 građana srpske i nesrpske nacionalnosti. Grad je bio opkoljen sa svih strana i danonoćno je bio izložen granatiranju od strane muslimanske armije iz pravca Butmira, Hrasnice i drugih opština. Tokom rata na ovom području je poginulo i stradalo najmanje 40-oro dece svih nacionalnosti, dok je više od 200 mališana teško ranjeno. Sprovođenjem zabranjenog opsadnog načina ratovanja na Ilidži je vršena koordinisana, dugotrajna, rasprostranjena i sistematska kampanja (vojna strategija) granatiranja i snajperskog delovanja po civilnom stanovništvu i po civilnim objektima iz artiljerijskog i pešadijskog naoružanja. 

Danonoćno su na meti granatiranja i snajperskog delovanja bile bolnice, crkve, školska igrališta, stambene zgrade, pijace, vrtići, stambene zgrade..Civili na Ilidži su ubijani dok su dok su se bavili egzistencijalnim poslovima, zatim na ulici, u stanovima i kućama, u redovima za vodu i hleb, u kolima hitne pomoći, u napadima na bolnice, tramvaje i autobuse, dok su prisustvovali sahranama ili svadbama. Decu su snajperisti ubijali dok su se igrala ispred kuća, šetala sa roditeljima ili dok su se vraćala iz škole..Jezive scene nasilja i masakra sveže su i vidljive i danas.  

Opsada Ilidže trajala je tri ipo godine. Život u opkoljenom gradu bio pretežak i nezamisliv.  Ubijanje civilnog stanovništva, svakodnevna granatiranja i tragedije obeležila su čitav period od 1992. do 1995. u ovom malom, gusto naseljenom području. Građani Ilidže živeli su u konstantnom strahu i neizvesnosti, opkoljeni sa svih strana, bez struje, bez vode i neretko bez osnovnih egzistencijalnih potreba. 

Muslimanske granate i snajperi ubijali su i Srbe i Hrvate i Muslimane, bez razlike!

Jedna od najtragičnijih scena zbila se 17. jula 1993. kada su muslimanski agresori ispalili nekoliko granata u pravcu bolnice "Žica". Jedna od granata pogodila je susednu kuću prilikom čega su smrtno stradali Anđelka Ćorić i njen sin Predrag, star 16 godina. Oboje su sa teškim povredama preveženi u bolnicu a nakon operacije izgubili su životnu bitku. Prvo je preminula majka a par minuta kasnije i sin. Dr Lazić rekao je više puta kako je ovaj događaj za njega predstavljao jedan od najtežih ratnih iskustava ali ujedno i  nešto neobjašnjivo i još uvek nerazjašnjeno: "Kakav je to kontakt između majke i sina bio, to ne razumem. Preminuli su jedno za drugim u nekoliko minuta. Sin je pogledao u smeru majke pa preminuo".  Potresno svedočanstvo o ubistvu majke i sina, istaknuti ratni hirurg i veliki srpski heroj Miodrag Lazić opisao je u svom dnevniku a tu ispovest prenosimo u celosti: 

17. juli 1993.

- Ova priča i ova stranica posvećena je dečaku od sedamnaest godina, po imenu Peđa. Tako se zove i moj sin. Moj sin je u Nišu, a ovaj dečak je sa Vrela Bosne. Tačnije, bio je sa Vrela Bosne. Ceo dan žestoke borbe za Igman. Tutnji oko nas. Žestoka bitka. Posle dvanaest meseci kreće se na tu "planinu smrti". Zavila nas je u crno i, evo, i danas gađaju po nama, po bolnici, po prostoru na kojem se nalazi. 

Oko sedamnaest sati, iz očaja, iz nemoći, fanatici ciljaju bolnicu. Jedna granata pogađa dvorište susedne kuće. Majka i sin. Sin, sedamnaest godina, ima ime kao moj. Otac Žika je gore na Igmanu. Bori se za svoju porodicu i svoju kuću. Ispratili su ga jutros rano žena i sin. Brinu za njega, gore visoko na Igmanu, odakle vidimo i čujemo žestoku bitku. Ostali su u svojoj kući i brinu za oca i muža. 

Direktan pogodak. Granata tačno između njih dvoje, na dva-tri metra. Dečko bez rada srca, u kliničkoj smrti. Hitno ga intubiramo, reanimiramo, masiramo. Majka, takođe teško ranjena, plače i pita za sina. Srce ponovo radi, dečak je živ. Hitno u Operacionu salu. Operišem ga. Grudni koš, jetra, bubreg, creva, leva ruka, više od trideset rana po telu. 

Završavam operaciju. Možda je grubo rečeno, ali operacija je tehnički dobro odrađena. Dečak ide u Intenzivnu negu, ali se ne budi. Jedna zenica je šira. Strah u mojim očima. Mnogo sam puta to video i znam kako izgleda kad je mozak oštećen, kontuzovan. Nešto se u glavi dešava. Plašim se da se, i pored ove operacije, neće nikada probuditi. 

U drugoj sali kolega Čalić operiše majku. Takođe teška operacija. Više desetina povreda. Slika sledeća: dečko i majka u Intenzivnoj nezi. Jedno pored drugog. Kreveti broj četiri i pet. Majka umire neposredno posle operacije. Dečak se budi. Na trenutak počinje spontano da diše, govori nešto nerazumljivo i okreće glavu prema krevetu gde je bila njegova majka, do pre nekoliko minuta. Nešto strašno!

Neverovatno! Da niko ne veruje! Suza u dečakovom oku i jedine reči koje je izgovorio jasno: "Majko". Rastaje se sa srpskom bolnicom i njenim osobljem. Poljupci i mahanje.

Na naše: "Do viđenja", njegovo, na srpskom jeziku: "Akobogda!" Drag prijatelj je otišao. Ostalo je veliko prijateljstvo. Hvala ti za sve, hvala ti na podršci, na pomoći srpskom narodu. Neka je Bog sa tobom, to ti žele tvoji prijatelji, Srbi sa Ilidže. 

Šta donosi sutrašnji dan? Bože, poštedi decu! Nemoj samo deca da stradaju!

Još sam pod utiskom dečaka od četrnaest godina koji je pogođen u grudni koš dok se igrao u centru Ilidže. Mnogo dece je stradalo u ovom ratu, i već se plašim njihovog dolaska u bolnicu. Oni ostavljaju poseban trag u našim dušama. Mnogo veći, mnogo jači ožiljak, od koga se teško oporavljamo. Pišem, ali mi je sve teže da uzmem olovku u ruku. 

Da li to znači da me ruše strahote ovog pakla, ili sam premoren? Od krvi i rana nemam vremena za druge stvari


Izvor: Miodrag Lazić - "Dnevnik ratnog hirurga"

Коментари

Популарни постови са овог блога

FOČA : ESMA JE 1992. ZVERSKI UBIJENA SAMO ZATO ŠTO JE BILA UDATA ZA SRBINA!

  Tokom svog gostovanja u emisiji "Ljudi govore", Marko Kovač, heroj odbrane Foče i  komandant taktičke grupe Foča u okviru VRS, podelio je sa publikom detalje svog ratnog iskustva, herojstva ali i brojne informacije o zločinima koji su počinjeni nad srpskim stanovništvom ovog kraja. Između ostalog govorio je i o užasnom zločinu u mestu Bastasi, gde je u leto 1992. ubijeno nekoliko srpskih civila među kojima i supružnici - Petar i Esma.  Sa početkom rata u Bosni i Hercegovini, životi ljudi u mešovitim brakovima bili su pod velikim opterećenjem. Mnoge muslimanke koje su bile udate za Srbe, preko noći su bile prozvane "izdajicama" i "otpadnicama". Mnogi pripadnici njihovog naroda nisu imali razumevanja, te su ih optuživali, vređali i šikanirali samo zbog toga što su bile u bračnoj zajednici sa pripadnicima druge vere i nacije. Zato i ne treba čuditi što su mnoge muslimanke tokom rata doživele torture, završile u logorima tzv. Armije BiH, a neke su čak i ubij...

ILIJAŠ : GODIŠNJICA ZVERSKOG UBISTVA MIRJANE DRAGIČEVIĆ (9)

Mirjana Dragičević je imala samo 9 godina kada je ubijena na vrlo svirep način u Ilijašu, pred očima svoje majke Radmile. Pre smrti, nju su silovala pa ubila trojca pripadnika tzv. Armije BiH. Do danas niko nije odgovarao za ovaj stravičan zločin.  Danas 28. decembra, se navršava tačno 26 godina od stradanja srpskih civila u selu Donja Bioča, nedaleko od Ilijaša.  U rano  j utro oko 7:30,   jedinice    2. bataljona Sedme muslimanske brigade Armije BiH,  probijaju liniju fronta , i upadaju u selo  Donja Bioča . Odmah na ulasku u selo okrutno  su  u bijena  dva  s rpska  civila: Lenka Skoko i Nikola Mićić, a ranjena je Milojka Draškić, a zatim je krenulo paljenje srpskih kuća .  U dvorište Dragičevića upala su trojica muslimanskih vojnika Sedme muslimanske brigade Armije BiH, jedan beloputi i dva tamnoputa vojnika. Imali su poveze preko glava. Brat Mirjane, Janko Dragičević, star 6 godina, je ostao...

SUZANA PRAVICA (17) - CIVILNA ŽRTVA RATA IZ TREBINJA - NESTALA 1993. U MOSTARU

  Suzana Pravica   je civilna žrtva građanskog rata koji je vođen u periodu od 1992. do 1995. godine. Rođena je 30.04.1976 u Trebinju gde je i provela najveći deo svog detinjstva. Na spisku srpskih žrtava koji je nedavno objavio  Republički centar  za  istraživanje  rata,  ratnih zločina  i traženje nestalih lica njeno ime je zavedeno pod brojem 2349. Njeno ime isti centar uneo je i u knjigu posvećenu ubijenoj i nestaloj deci - žrtvama rata u Bosni i Hercegovini 1991-1996. Suzana je prisilno nestala 15. decembra 1993. na području Mostara, koji je u to vreme bio podeljen grad. Potvrđuju to i srpski i bošnjački podaci.  Po nekim informacijama nestanak se desio na teritoriji grada koji su kontrolisale muslimanske snage (pripadnici tzv. Armije BIH). Od tog dana se vodi kao nestalo lice i njena sudbina još uvek nije razjašnjena.  U trenutku prisilnog nestanka imala je samo 17 godina.  Na području njenog rodnog Trebinja poginulo je 334 gr...