Пређи на главни садржај

BORO ANTELJ - HERCEGOVAČKI VITEZ I HEROJ ODBRANE KONJICA


Konjic je simbol patnje srpskog naroda. Upravo ovde su muslimanski vojnici počinili neke od najstrašnijih zločina u 20. veku! Silovanja, logori, streljanja, masovne egzekucije, etničko čišćenje - sve je to obeležilo ratni period. Srbi su baš poput Jevreja u Drugom svetskom ratu tog aprila 1992. postali građani drugog reda - obeleženi i etiketirani kao niže vredna bića; bili su podvrgnuti najužasnijim oblicima torture. 

Boro Antelj, heroj odbrane Konjica i Hercegovine, je čovek čije ime će pamtiti mnoge buduće generacije. Ovaj istinski junak je među prvima stao u odbranu svog naroda, svog ognjišta i svoje otadžbine suprotstavivši se  zločinačkoj i fašističkoj ideologiji Alije Izetbegovića koja je odgovorna za smrt više od sto hiljada ljudi a čije se tekovine mogu porediti jedino sa Adolfom Hitlerom i Antom Pavelićem. 

Boro Antelj je simbol otpora, čovek koji je stao pred mnogo, mnogo nadmoćnijeg i brojnijeg agresora i okupatora sa jedinim ciljem - da zaštiti civilno stanovništvo i zaustavi teror muslimanskih vojnika. Bio je ratni komandant 2. lake pješadijske brigade Hercegovačkog korpusa Vojske Republike, čovek brilijatne i zavidne karijere. Boro je bio i ostao borac, čovek iz naroda, skroman i dobrodušan a u isto vreme neustrašiv, hrabar i uporan! I sam je tokom Drugog svetskog rata izgubio veliki broj članova svoje porodice; upravo tada su muslimanski fašisti  ubijali i bacali Srbe u hercegovačke jame sa ciljem da zatru sve srpsko i pravoslavno. Pet decenija kasnije, odlučili su da svoje bezumne planove opet sprovedu u delo. I opet je stradala familija Antelj - dvadesetoro ubijenih, stotine ranjenih, zatočenih u logore..tako su u hercegovačkim selima Vrapčići i Ravni agresori masakrirali pa zapalili desetine civila a potom zarobili Borku Antelj (1949) i njenu majku Sofiju Antelj (1912), inače teško pokretnu staricu. Odvedene su u logor gde su strahovito mučene i ubijene a njihovi posmrtni ostaci još nisu pronađeni...Penzioner Mihajlo Antelj (1932) ubijen je u Potocima u svojoj kući, a nakon mučenja ubijen je i Risto Antelj (rođ. 1914); slična sudbina je zadesila i starice Ljubicu Antelj (1926), Zorku Antelj (1919), civila Miroslava Antelja (1973), Milovana Antelja (1939) i mnoge druge članove ove ugledne familije. Nijednu srpsku porodicu nije zaobišla takva zla sudbina! 

RAT U KONJICU - RAZLIKA IZMEĐU NAS I NJIH

Tokom brutalne kampanje etničkog čišćenja koju je u periodu od 1992. do 1995. sprovodilo bošnjačko vojno i političko rukovodstvo  , na području opštine Konjic je svirepo ubijeno i nestalo 670 građana srpske i drugih nacionalnosti. U gradu je otvoreno 16 logora za Srbe  gde su civili zatvarani, zverski mučeni i prebijani a oko četrdeset osoba je u ovim kazamatima ili od posledica tortura preminulo. Vršena su sistemska i masovna silovanja srpskih žena i devojčica, neretko i pred članovima njihovih porodica a pojedine su od tortura i preminule. Među žrtvama muslimanske agresije su i 123 žene i 21-o dete. Najmlađa registrovana žrtva je imala pet, a najstarija 95 godina. Agresija na Konjic je imala za cilj istrebljenje i progon nebošnjačkog stanovništva sa ciljem da se politikom zločina i etničkim čišćenjem stvori čist muslimanski grad. Reč je o sistematski organizovanom i paradržavnom projektu sa genocidnim namerama.

Još u aprilu i maju 1992. započinju prva zastrašivanja, progoni i ubistva civila od strane muslimanske / bošnjačke policije i vojske. Hiljade Srba primorano je da napusti svoje domove. Muslimani su upadali u srpske kuće i stanove i pod pretnjom oružjem proterivali čitave porodice. Prva žrtva muslimanske agresije na Konjic bio je penzioner Đorđo Magazin (65) koji je brutalno ubijen 2. maja 1992. ispred crkve Svetog Vasilija Velikog u Konjicu. Njega je ubio komšija musliman Nezir Čomaga dok je Đorđo popravljao porušenu ogradu oko crkve koju su noć ranije porušili muslimanski fundamentalisti, a crkvu oskrnavili. Samo u maju 1992. ubijeno je preko stotinu srpskih civila, a više stotina ih je zatočeno u logore.

Na području Konjica je pronađeno 130 masovnih i pojedinačnih grobnica gde su doslovno bacana tela ubijenih Srba i Hrvata. Prema podacima Operativnog tima Republike Srpske za traženje nestalih lica, u Konjicu su do danas otkrivene 83 grobnice (4 masovne i 79 pojedinačnih) sa posmrtnim ostacima civila srpske nacionalnosti. Ni ovaj broj nije konačan budući da se mnogi civili i danas vode kao nestali!

Prema popisu iz 1991. na području Konjica je živelo 6700 lica srpske nacionalnosti (15 % ukupne populacije) a neposredno nakon završetka rata, nakon etničkog čišćenja, progona i genocida na području same opštine zabeleženo je oko stotinu lica srpske nacionalnosti. U međuvremenu, neke izbeglice, mahom stariji ljudi se vraćaju na svoja ognjišta i popis sproveden tokom 2013. beleži 355 Srba. Poslednji podaci iz 2019. govore da se broj srpskog stanovništva smanjio na 260. Tokom muslimanske agresije razorena su, opustošena i popaljena skoro sva srpska sela. Sa mape su zbrisana sela: Blace, Dolovi, Kula, Zaborani, Gvozno, Česim. Čak 11 srpskih sela postala su bošnjačka, dok je srpsko stanovništvo odatle prognano ili pobijeno. 

Pripadnici tzv. Armije BiH odgovorni su za urbicid nad kulturnom baštinom druga dva naroda! Odgovorni su za rušenje i demoliranje više hiljada kuća, stanova, privatnih i društvenih objekata u vlasništvu Srba i Hrvata. Od zulumima i vandalizma alijinih vojnika, nisu bila pošteđene ni Božije kuće - pravoslavne i katoličke crkve, manastiri, kapele i groblja. Pripadnici tzv. Armije BiH razorili su 16 pravoslavnih i katoličkih crkava, parohijskih domova i verskih objekata. Gotovo sva pravoslavna groblja su tokom rata i nestabilnog mira devastirana! Srpske svetinje su planski minirane, pljačkane i oštećene sa ciljem da se zatre svaki trag da su u gradu nekada živeli Srbi. Pravoslavna crkva u gradu kao i samo gradsko groblje bili su meta vanda više od 20 puta od završetka rata do danas, što jasno implicira da za bošnjačke nacionaliste rat još nije završen!

Istovremeno, jako je važno spomenuti upravo zahvaljujući velikom Bori Antelji i svim drugim komandantima srpske vojske, pripadnici VRS u Konjicu nisu srušili nijedan muslimanski verski objekat, nisu demolirali nijedno mezarje u Konjicu. Srpski vojnici nisu spalili nijedno bošnjačko selo, nisu upadali u bošnjačka mesta i nisu tamo nikoga silovali, nisu masakrirali civile, trudnice, decu. Srpski vojnici u Konjicu nisu ostavili za sobom nijednu masovnu grobnicu, nisu nikoga proterali..u Konjicu nije bilo nijednog logora za Bošnjake, ali je zato bilo čak 16 za Srbe. Sve to samo govori o redu i disciplini koji su vladali čak i u tom najluđem ratnom dobu. Bošnjački civili su bili maksimalno zaštićeni i jednako tretirani kao i srpski o čemu su i sami više puta svedočili. Pružani su im smeštaj, hrana, sva medicinska pomoć i često su prevoženi na bošnjačku teritoriju. 

VITEZ HERCEGOVINE ISPOŠTOVAO SVA PRAVILA RATOVANJA

Za herojsku i časnu borbu najveće zasluge ima upravo Boro Antelj koji je više puta zapovedao da Srbi  nikako ne smeju uzvratiti  neprijatelju na isti način kako su oni nama. "Borba se vodi na bojnom polju, VRS je odbrambena vojska. Mi branimo svoje ognjište, svoje porodice, ne osvajamo tuđe" - glasila je glavna krilatica kojom se vodio ovaj hercegovački vitez. - Odbrambene linije sam postavljao isključivo na teritoriji srpskih sela. Svako naređenje za granatiranje moralo je doći iz Vrhovne komande VRS-a. Moj vodeći princip bio je da se neprijateljskim snagama, nakon što budu poražene, ne smije ni na koji način naštetiti, rekao je Antelj pre godinu dana. Na taj način pokazao je suprotnoj strani kako se brani svoje i kako se poštuju pravila Ženevske konvencije. 

- Dok u pojedinim i većini djelova Bosne i Hercegovine nije bilo rata ni na pomolu, dotle je Hercegovina već imala veliki broj žrtava. Iz istog razloga mislim da je Hercegovina daleko više iscrpljenija, daleko više u ratu..od recimo mnogih krajeva gdje su samo Srbi i muslimani bili sudionici sukoba i koji su nastupili mnogo kasnije. Hercegovina danas, nakon pune dvije godine ratovanja, nije mnogo nego gdje je bila pre dvije godine...doduše, u ovom trenutku je teško bilo šta reći pogotovo što se tiče politike. Nažalost, moram reći da ne držimo još sve oblasti koje obezbjeđuju svjetlu budućnost i egzistenciju srpskog naroda na prostorima Hercegovine. Prvenstveno mislim na dolinu Neretve, mislim na 45 000 prognanih duša iz doline Neretve, od Klepaca, pa do Konjica kao i one Srbe koji su prognani iz Stoca i dijelova Trebinjske opštine. - ispričao je veliki heroj 1994. gostujući na TV Novi Sad.

Nije uvek bilo lako, vrlo često nije bilo spavanja, nije bilo vremena za predah ali hrabri Boro se borio. Glavni motiv su mu bile slike izgladnele i prognane dece, izbegličke kolone, razorena srpska sela..to mu je ulivalo dodatnu snagu i davalo mu volju da se dalje bori i odbrani nejač. Njegovu brilijantnu borbu obeležili su mnogi vojni uspesi i pobede na bojnom polju. Iako je srpska vojska neretko bila slabija u odnosu na agresora, logistika, taktika i dobri planovi rezultirali su pobedama. Zahvaljujući Bori Antelju zaustavljene su mnoge ofanzive muslimanske vojske na srpska sela i sprečeni pokolji i tragične sudbine koje su bile namenjene srpskom civilnom stanovništvu. 

ČOVEK KOME SE SVI DIVE

Zato Boro Antelj i danas uživa veliko poštovanje kako među srpskim, tako i među hrvatskim i bošnjačkim narodom. Srbi ga pamte kao velikog humanistu, junaka, viteza koji se borio za slobodu i hrabro stao pred mnogo nadmoćnijeg neprijatelja koji je imao sve moguće naoružanje. Sprski narod večno mu je zahvalan na sačuvanim životima, na odbrani i junaštvu, na brizi za svoje saborce i stanovništvo. Njegove aktivnosti se tu ne završavaju, već ovaj junak i nakon 1995. nastavlja sa brigom o ratnim veteranima, neumorno se boreći za njihova prava. Boro je uvažavan i cenjen i među druga dva naroda i nisu retki oni koji mu odaju priznanje za čestitu i poštenu borbu. Mnogi bošnjački veterani koji su bili na suprotnoj strani, iz današnje perspektive, smatraju da je reč o čestitom borcu koji nije prekršio nijedno pravilo rata već je štitio civile svih nacionalnosti. - Srpski vojnici su ipak branili svoje kuće, svoju djecu i porodice a mi bošnjaci smo ratovali za teritorije, za neke ideale koji su danas gledano, bili pogrešni, saglasni su mnogi borci bošnjačke armije.

Srpski narod Nevesinja, Konjica, Trebinja, Bileće, Mostara, Gackog i čitave Hercegovine zahvalan je komandantu na svim učinjenim dobrim delima, na požrtvovanju i borbenosti koju je pokazao. Njegovo ime mora ući u lektire, u domaće udžbenike. Mladi naraštaji trebaju učiti šta znači biti heroj i rodoljub, kako se brani kućni prag i ognjište, kako se voli svoj narod! 


Коментари

Популарни постови са овог блога

FOČA : ESMA JE 1992. ZVERSKI UBIJENA SAMO ZATO ŠTO JE BILA UDATA ZA SRBINA!

  Tokom svog gostovanja u emisiji "Ljudi govore", Marko Kovač, heroj odbrane Foče i  komandant taktičke grupe Foča u okviru VRS, podelio je sa publikom detalje svog ratnog iskustva, herojstva ali i brojne informacije o zločinima koji su počinjeni nad srpskim stanovništvom ovog kraja. Između ostalog govorio je i o užasnom zločinu u mestu Bastasi, gde je u leto 1992. ubijeno nekoliko srpskih civila među kojima i supružnici - Petar i Esma.  Sa početkom rata u Bosni i Hercegovini, životi ljudi u mešovitim brakovima bili su pod velikim opterećenjem. Mnoge muslimanke koje su bile udate za Srbe, preko noći su bile prozvane "izdajicama" i "otpadnicama". Mnogi pripadnici njihovog naroda nisu imali razumevanja, te su ih optuživali, vređali i šikanirali samo zbog toga što su bile u bračnoj zajednici sa pripadnicima druge vere i nacije. Zato i ne treba čuditi što su mnoge muslimanke tokom rata doživele torture, završile u logorima tzv. Armije BiH, a neke su čak i ubij...

ILIJAŠ : GODIŠNJICA ZVERSKOG UBISTVA MIRJANE DRAGIČEVIĆ (9)

Mirjana Dragičević je imala samo 9 godina kada je ubijena na vrlo svirep način u Ilijašu, pred očima svoje majke Radmile. Pre smrti, nju su silovala pa ubila trojca pripadnika tzv. Armije BiH. Do danas niko nije odgovarao za ovaj stravičan zločin.  Danas 28. decembra, se navršava tačno 26 godina od stradanja srpskih civila u selu Donja Bioča, nedaleko od Ilijaša.  U rano  j utro oko 7:30,   jedinice    2. bataljona Sedme muslimanske brigade Armije BiH,  probijaju liniju fronta , i upadaju u selo  Donja Bioča . Odmah na ulasku u selo okrutno  su  u bijena  dva  s rpska  civila: Lenka Skoko i Nikola Mićić, a ranjena je Milojka Draškić, a zatim je krenulo paljenje srpskih kuća .  U dvorište Dragičevića upala su trojica muslimanskih vojnika Sedme muslimanske brigade Armije BiH, jedan beloputi i dva tamnoputa vojnika. Imali su poveze preko glava. Brat Mirjane, Janko Dragičević, star 6 godina, je ostao...

VIŠEGRAD: IMENOVATI ULICU PO TRAGIČNO STRADALOJ PORODICI JELIČIĆ - ŽRTVE ZASLUŽUJU PAMĆENJE!

Jedan od najboljih načina da se sačuva sećanje na nevine žrtve rata, te da se njihove sudbine otrgnu od zaborava svakako jeste imenovanje ulica, trgova ili institucija po ovim ljudima. Jedan od simbola stradanja Srba u Višegradu i Podrinju svakako jeste surovi zločin u selu Jelašci kada su u leto 1992. na najsvirepiji način prekinuti životi nedužnih meštana - staraca, žena i dece samo zbog toga što pripadali srpskom narodu i ispovedali pravoslavnu veru.   Vest da je jedna ulica u Višegradu ponela ime po najmlađem borcu Vojske Republike Srpske - Spomenku Gostiću obradovala je kako građane Višegrada, tako i sve pripadnike našeg naroda. Naime, 2017. u višegradskom naselju Garča otkrivena je spomen ploča i otvorena ulica sa imenom Spomenka Gostića, jednog od najmlađih boraca Vojske Republike Srpske, koji je poginuo na Ozrenu 1993. godine. Iako mlađani Spomenko nije živeo a ni stradao na području ovog prelepog grada na Drini, građani su sa velikom radošću i poštovanjem pozdravili i...