Пређи на главни садржај

Ministarka Bisera Turković veliča ratne zločince na svom Fejsbuk profilu

Kako Dnevnik.ba piše, nakon što je u petak Sud Bosne i Hercegovine nepravomoćnom presudom proglasio penzionisanog generala "Armije BiH" Sakiba Mahmuljina krivim po zapovednoj odgovornosti za ratne zločine na području Zavidovića i planine Ozren tokom završnih ratnih operacija 1995. godine i osudio ga na 10 godina zatvora, sa takvom osudom se očito nije složila Bisera Turković, ministarka vanjskih poslova Bosne i Hercegovine. 



Objavu Ministarke Turković prenosimo u celosti:


"Ovako govori sin čovjeka koji je branio svoju zemlju koja je bila napadnuta, a danas ga sude ! Ovo nije presuda Sakibu, ovo je presuda  svima koji su branili svoju zemlju od najezde zlocinaca!

Ne sude one koji su odgovorni za zločine, koji veličaju zločince, koji uskraćuju prava na istinu , a samim tim i pomirenje , koji opstruiraju svaki progres ove zemlje, koji  siju  mržnju:

Ne znam kako opisati ljubav koju jedan sin može imati prema svom ocu, a da ne iskažem ono što svi mi osjećamo prema svojim roditeljima.

Ljubav i ponos koji ja osjećam prema svojoj majci i svom ocu je najjača emocija koju imam od kako znam za sebe. Nije to ona automatska emocija, reda radi. Milion je razloga za to.

Od neizmjerne ljubavi koju sam uvijek osjećao, podrške za moje pravilne odluke i razumijevanje za greške koje sam pravio, blagost koju sam uvijek osjećao kao i svi koji mog oca poznaju ili su ga makar sreli u životu, bezgraničnog sabura koji mi često nije jasan, a kojem se divim, nepokolebljivog držanja principa vjere i ljudskosti, do nura kojim zrači i smiraja koji osjete svi u njegovom društvu.

Postoje mnogi momenti u životu koji su mene izgradili kao čovjeka i usmjeravali me kojim putem u životu ići, i svaki plemeniti akt koji sam učinio je zahvaljujući temeljima koji su mi postavili roditelji, ali jedan moment u životu me definisao. U toku agresije, nismo znali za sudbinu naše familije, nismo čak godinu i pol znali ni za sudbinu mog oca, ali kad sam konačno dočekao da se ponovo vidimo, mnogo ljudi se skupilo i bio sam jako ljut jer sam imao osjećaj da uzimaju moje vrijeme koje sam želio da provedem sa njim. Tada mom ocu ljudi saopštavaju da su mu njegova 3 brata ubijena, 2 na Koričanskim stijenama, jedan pred bolnicom u Prijedoru od strane "kolege doktora", a saznat ćemo kasnije da su u centru Prijedora njegove dvije sestre svirepo ubijene. Muk koji je nastao sam pokušao da prekinem desetogodišnji ja, sa pitanjem ili bolje rečeno sa zahtjevom "Hajmo sada i mi pobiti sve njihove bez izuzetka!". Odgovor čovjeka koji je saznao ovakvu sudbinu svojih najmilijih je meni urezan u svaku poru mog bića : "Mi nismo oni, nikad nismo bili kao oni, niti ćemo ikada biti kao oni! Zar da se neko osjeća kao mi sada radi mene? Niti vjera, niti odgoj nam to ne dozvoljavaju!"

Snagu za ovakvo razmišljanje mogu imati samo odabrani insani, i ja sam ponosan što me je takav jedan čovjek odgojio i pokazao mi put i što svaki dan od njega naučim nešto plemenito.

Takvom čovjeku sude jer je stao u odbranu svoje porodice, svoje domovine, svoje vjere i svog naroda i što je dušmanima, zajedno sa svojim prijateljima, svojim vojnicima i saborcima pokvario planove o nestanku našeg naroda.

Njih boli, a mi smo ponosni što su naši vojnici i naši komandanti oslobađali državu od fašista i terorista kakve istorija može upamtiti samo kao počinitelje genocida, a nas kao oslobodioce. Borba protiv njih nikada nije ni prestala, jer "I poslije rata je rat!“ a mi s ponosom možemo i trebamo reći : "Svi smo mi Sakib i Atif i Izet i Mehmed i Rasim i Mustafa i Midhat i Vikić i sve i jedan pripadnik najčasnije Armije RBiH zbog koje nam dušmani nisu i nikad neće halaliti naš opstanak!!!"

Ponosno i uzdignuta čela do sudnjeg dana!"


Коментари

Популарни постови са овог блога

FOČA : ESMA JE 1992. ZVERSKI UBIJENA SAMO ZATO ŠTO JE BILA UDATA ZA SRBINA!

  Tokom svog gostovanja u emisiji "Ljudi govore", Marko Kovač, heroj odbrane Foče i  komandant taktičke grupe Foča u okviru VRS, podelio je sa publikom detalje svog ratnog iskustva, herojstva ali i brojne informacije o zločinima koji su počinjeni nad srpskim stanovništvom ovog kraja. Između ostalog govorio je i o užasnom zločinu u mestu Bastasi, gde je u leto 1992. ubijeno nekoliko srpskih civila među kojima i supružnici - Petar i Esma.  Sa početkom rata u Bosni i Hercegovini, životi ljudi u mešovitim brakovima bili su pod velikim opterećenjem. Mnoge muslimanke koje su bile udate za Srbe, preko noći su bile prozvane "izdajicama" i "otpadnicama". Mnogi pripadnici njihovog naroda nisu imali razumevanja, te su ih optuživali, vređali i šikanirali samo zbog toga što su bile u bračnoj zajednici sa pripadnicima druge vere i nacije. Zato i ne treba čuditi što su mnoge muslimanke tokom rata doživele torture, završile u logorima tzv. Armije BiH, a neke su čak i ubij...

ILIJAŠ : GODIŠNJICA ZVERSKOG UBISTVA MIRJANE DRAGIČEVIĆ (9)

Mirjana Dragičević je imala samo 9 godina kada je ubijena na vrlo svirep način u Ilijašu, pred očima svoje majke Radmile. Pre smrti, nju su silovala pa ubila trojca pripadnika tzv. Armije BiH. Do danas niko nije odgovarao za ovaj stravičan zločin.  Danas 28. decembra, se navršava tačno 26 godina od stradanja srpskih civila u selu Donja Bioča, nedaleko od Ilijaša.  U rano  j utro oko 7:30,   jedinice    2. bataljona Sedme muslimanske brigade Armije BiH,  probijaju liniju fronta , i upadaju u selo  Donja Bioča . Odmah na ulasku u selo okrutno  su  u bijena  dva  s rpska  civila: Lenka Skoko i Nikola Mićić, a ranjena je Milojka Draškić, a zatim je krenulo paljenje srpskih kuća .  U dvorište Dragičevića upala su trojica muslimanskih vojnika Sedme muslimanske brigade Armije BiH, jedan beloputi i dva tamnoputa vojnika. Imali su poveze preko glava. Brat Mirjane, Janko Dragičević, star 6 godina, je ostao...

VIŠEGRAD: IMENOVATI ULICU PO TRAGIČNO STRADALOJ PORODICI JELIČIĆ - ŽRTVE ZASLUŽUJU PAMĆENJE!

Jedan od najboljih načina da se sačuva sećanje na nevine žrtve rata, te da se njihove sudbine otrgnu od zaborava svakako jeste imenovanje ulica, trgova ili institucija po ovim ljudima. Jedan od simbola stradanja Srba u Višegradu i Podrinju svakako jeste surovi zločin u selu Jelašci kada su u leto 1992. na najsvirepiji način prekinuti životi nedužnih meštana - staraca, žena i dece samo zbog toga što pripadali srpskom narodu i ispovedali pravoslavnu veru.   Vest da je jedna ulica u Višegradu ponela ime po najmlađem borcu Vojske Republike Srpske - Spomenku Gostiću obradovala je kako građane Višegrada, tako i sve pripadnike našeg naroda. Naime, 2017. u višegradskom naselju Garča otkrivena je spomen ploča i otvorena ulica sa imenom Spomenka Gostića, jednog od najmlađih boraca Vojske Republike Srpske, koji je poginuo na Ozrenu 1993. godine. Iako mlađani Spomenko nije živeo a ni stradao na području ovog prelepog grada na Drini, građani su sa velikom radošću i poštovanjem pozdravili i...