Srebreničanka Ljubica Gagić (40) svojom mučeničkom smrću upisala je svoje ime u legendu. Ova hrabra i čestita Srpkinja doživela je užasne torture i nezamisliva maltretiranja tokom poslednjeg rata i to od svojih nekadašnjih komšija Bošnjaka. Ljubica je radije izabrala smrt nego poniženja i mučenja, čime je postala simbol očajničkog otpora zlu. Njeno ime je i danas simbol otpora golorukog naroda fašistima koji su te 1992. sejali smrt svuda po Bosni i Hercegovini. Njeno junačako delo i mučenička smrt i danas nam služe kao podsećanje i opomena da se moramo boriti protiv pogubnih ideja o etnički čistoj muslimanskoj državi kakvu je zagovarao i Alija Izetbegović Bosni i Hercrgovini bez Srba koje su i danas uveliko prisutne.
NAPADI NA SRPSKA SELA I FORMIRANJE LOGORA
Maj 1992. bio je obeležen užasnim zločinima nad srpskim stanovništvom - masovnim egzekucijama, progonom civila, ubijanjem dece, silovanjima, mučenjem u logorima....Srbi su u tom periodu masovno i sistematski ubijani i istrebljivani u ime ideje o stvaranju "čiste muslimanske države" gde za druge vere i nacije ne bi bilo mesta. Goražde, Konjic, Srebrenica, Bratunac, Foča, Derventa, Brod, Zenica, Sarajevo, Ilijaš, Visoko...svuda se u istom periodu ove ideje počinju da se sprovode u delo. Tako je bilo i u Srebrenici.
Ovde je tokom rata formirano šest zloglasnih logora i zatočeničkih objekata gde su vršena nečovečna postupanja, mučenja, zverska iživljavanja, silovanja i likvidacije zarobljenih srpskih civila i branilaca sela a oni su prema nekim informacijama, bili u funkciji do jula 1995. godine. U maju 1992. u Potočarima je formiran logor "Pilićarnik" kroz koji je prošlo preko između 60 i 100 civila - staraca, žena i dece. Dve devojke su tu silovane a preko dvadeset zarobljenika je do kraja jula 1992. ovde okrutno ubijeno ili im se gubi svaki trag. Najpoznatiji logor je bio u zgradi opštinskog suda koji je zbog strahovitih tortura dobio epitet "Srebrenički Aušvic", a u sećanju Podrinjskih Srba ostao je i logor u zgradi bivše policijske stanice odakle je malo ko izašao živ. Kroz ove zloglasne logore prošlo je na stotine civila, a veliki broj njih je ovde i ubijen.
Dana 15. maja 1992. jake muslimanske snage izvršile su napad na nebranjena srpska sela Karno, Osredak, Viogor prilikom čega su zverski ubili dvadeset srpskih civila, uglavnom starije dobi. Mnogi su pretučeni, vezani pa živi zapaljeni po svojim kućama a drugi su masakrirani hladnim oružjem. Tog 15. maja 1992. napadnuto je selo Čumavići gde je svih 36 meštana (uglavnom žene, starci i deca) zarobljeno i odvedeno u logor "Pilićarnik" u Potočarima gde su danonoćno zlostavljani i mučeni.
Istovremeno, preživeli meštani sela Karno zarobljeni su i odvedeni u muslimansko selo Greben. Ovde su proveli izvesno vreme u vrlo teškim i nepodnošljivim uslovima. Među zarobljenima je bila i Ljubica Gagić, supruga i majka. Kao svedok mnogobrojnih užasa muslimanskih ekstremista Ljubica je neprestano strepela za svoj život ali i živote svoga supruga Milojka i njihove dece. Milija Gagić, Ljubičin i Milojkov sin, ispričao je kako je prilikom napada muslimanske vojske na selo Karno, imovina njegove porodice opljačkana i popaljena dok je otac Milojko živ zarobljen i kasnije likvidiran. Milija je je saznao u razgovoru sa preživelim meštanima Karna, da je njegovog oca izvesni "Šaban" vodio kroz selo da bi ga kasnije likvidirao. Milojka su muslimanski vojnici vodili od jedne do druge srpske kuće koje su pritom pljačkali da bi ga nakon višesatne torture likvidirali. Po rečima svedoka, Milojko je još tad bio crn potpuno neprepoznatljiv od mučenja i batina.
Ljubica i Milojko bili su izuzetno ugledni i pošteni ljudi. Znala ih je čitava Srebrenica a reči hvale o njima imaju i danas brojni Srbi i Bošnjaci. Bili su to skromni i vredni ljudi koji su svaki dan neumorno radili kako bi svojoj deci obezbedili bolju i lepšu budućnost. Nikome se nikada nisu zamerali, koliko su mogli toliko su i pomagali svakome, nezavisno od vere i nacije. Zato ih je narod i voleo i poštovao. U tom duhu vaspitavali su i svoju decu koja su odrasla u poštene i dobre ljude.
Zato je Ljubici i bilo čudno zašto su najgore torture i zverstva doživeli upravo od svojih najbližih komšija sa kojima su delili dobro i zlo. Nakon boravka u Grebenu, Ljubica je zajedno sa ostalim logorašima premeštena u "Srebrenički Aušvic", zloglasni logor u centru grada, u zgradi opštinskog suda. Sa njom je od prvog dana zarobljavanja svo vreme bila i njena najbliža rođaka i sapatnica Danica Gagić! Danica je ujedno i svedok svih njenih patnji pa i stradanja!
Srpkinje su u Srebrenici i Podrinju masovno silovane, zlostavljane i ubijane...što po svojim kućama, što po logorima. Masovna silovanja su tokom rata u Bosni i Hercegovini (1992-1995) bila redovna pojava kod muslimanskih vojnika, pripadnika tzv. Armije BiH i korišćena su kao sredstvo etničkog čišćenja i ratnog zločina još u samo proleće 1992. Seksualno nasilje odvijalo se u logorima, porodičnim kućama a često i pred očima članova porodica. O patnjama žena srpske nacionalnosti se u Bosni i Hercegovini i Srbiji uopšte ne govori, zločinci se slobodno šetaju a žrtve teško dolaze do svojih prava. Broj silovanih žena u Srednjem Podrinju još uvek nije poznat jer se mnoge žene teško odlučuju da progovore o patnjama koje su preživele. Međutim, podaci udruženja žrtava govore da gotovo da nema Srpkinje u Srebrenici i Bratuncu koja tokom rata nije preživela neki oblik torture bilo da je reč o ubistvu, silovanju, fizičkom ili psihičkom maltretiranju.
Svedočeći užasnim torturama koje su preživljavale druge žene i devojke srpske nacionalnosti, Ljubica nije mogla ostati ravnodušna. Svaki dan je plakala i strepela da bi i nju moglo snaći isto...i imala je pravo, jer baš niko nije umakao "nožu" zlikovaca i kabadahija. Svaki dan iz logora su odzvanjali urlici, jauci, kuknjave...muslimanski stražari su tukli sve redom i iživljavali se nad civilima...da li je žena, dete ili muškarac u pitanju, uopšte im nije bilo važno!
Ljubica je prelomila i između zločinačkog iživljavanja i smrti odabrala odlazak sa ovog sveta. Ljubica Gagić je popila esenciju i izvršila samoubistvo jer nije bila u stanju da podnosi strahovita zlostavljanja kojima je bila izložena od muslimanskih vojnika, od kojih je najgori bio krvnik Zulfo Tursunović, jedan od muslimanskih starešina, piše 2008. Glas Srpske. Ljubica je umrla mučeničkom smrću 7. jula 1992. godine u najgorim mukama u zatvoru u Srebrenici. Između sramoćenja i iživljavanja muslimanskih vojnika i smrti, izabrala je je sedmodnevno umiranje, popivši živu sodu. Nesrećna Ljubica bila je trudna i zato iz zatvora nije želela da izađe oronulog lica i ponižena. Svesno je izabrala smrt navodi se na sajtu
Dana 15. maja 1992. jake muslimanske snage izvršile su napad na nebranjena srpska sela Karno, Osredak, Viogor prilikom čega su zverski ubili dvadeset srpskih civila, uglavnom starije dobi. Mnogi su pretučeni, vezani pa živi zapaljeni po svojim kućama a drugi su masakrirani hladnim oružjem. Tog 15. maja 1992. napadnuto je selo Čumavići gde je svih 36 meštana (uglavnom žene, starci i deca) zarobljeno i odvedeno u logor "Pilićarnik" u Potočarima gde su danonoćno zlostavljani i mučeni.
Istovremeno, preživeli meštani sela Karno zarobljeni su i odvedeni u muslimansko selo Greben. Ovde su proveli izvesno vreme u vrlo teškim i nepodnošljivim uslovima. Među zarobljenima je bila i Ljubica Gagić, supruga i majka. Kao svedok mnogobrojnih užasa muslimanskih ekstremista Ljubica je neprestano strepela za svoj život ali i živote svoga supruga Milojka i njihove dece. Milija Gagić, Ljubičin i Milojkov sin, ispričao je kako je prilikom napada muslimanske vojske na selo Karno, imovina njegove porodice opljačkana i popaljena dok je otac Milojko živ zarobljen i kasnije likvidiran. Milija je je saznao u razgovoru sa preživelim meštanima Karna, da je njegovog oca izvesni "Šaban" vodio kroz selo da bi ga kasnije likvidirao. Milojka su muslimanski vojnici vodili od jedne do druge srpske kuće koje su pritom pljačkali da bi ga nakon višesatne torture likvidirali. Po rečima svedoka, Milojko je još tad bio crn potpuno neprepoznatljiv od mučenja i batina.
Ljubica i Milojko bili su izuzetno ugledni i pošteni ljudi. Znala ih je čitava Srebrenica a reči hvale o njima imaju i danas brojni Srbi i Bošnjaci. Bili su to skromni i vredni ljudi koji su svaki dan neumorno radili kako bi svojoj deci obezbedili bolju i lepšu budućnost. Nikome se nikada nisu zamerali, koliko su mogli toliko su i pomagali svakome, nezavisno od vere i nacije. Zato ih je narod i voleo i poštovao. U tom duhu vaspitavali su i svoju decu koja su odrasla u poštene i dobre ljude.
Zato je Ljubici i bilo čudno zašto su najgore torture i zverstva doživeli upravo od svojih najbližih komšija sa kojima su delili dobro i zlo. Nakon boravka u Grebenu, Ljubica je zajedno sa ostalim logorašima premeštena u "Srebrenički Aušvic", zloglasni logor u centru grada, u zgradi opštinskog suda. Sa njom je od prvog dana zarobljavanja svo vreme bila i njena najbliža rođaka i sapatnica Danica Gagić! Danica je ujedno i svedok svih njenih patnji pa i stradanja!
UMESTO SILOVANJA I PONIŽENJA IZABRALA SMRT
Ljubica je prelomila i između zločinačkog iživljavanja i smrti odabrala odlazak sa ovog sveta. Ljubica Gagić je popila esenciju i izvršila samoubistvo jer nije bila u stanju da podnosi strahovita zlostavljanja kojima je bila izložena od muslimanskih vojnika, od kojih je najgori bio krvnik Zulfo Tursunović, jedan od muslimanskih starešina, piše 2008. Glas Srpske. Ljubica je umrla mučeničkom smrću 7. jula 1992. godine u najgorim mukama u zatvoru u Srebrenici. Između sramoćenja i iživljavanja muslimanskih vojnika i smrti, izabrala je je sedmodnevno umiranje, popivši živu sodu. Nesrećna Ljubica bila je trudna i zato iz zatvora nije želela da izađe oronulog lica i ponižena. Svesno je izabrala smrt navodi se na sajtu
'Ko zna kakvim su je mukama mučili...i šta su joj radili sve... Samo je ona znala kako su je mučili. Ni reč iz nje nije izlazila. Ko zna kakvu je tajnu premučena sa sobom u zemlju odnela', posvedočila je njena rođaka i sapatnica u logoru Danica Gagić, u knjizi 'Krici i opomena' Ljiljane Bulatović-Medić, naše istaknute književnice iz Beograda. Trećom knjigom iz edicije „Istinita Srebrenica“, hrabra i čestita Ljiljana Bulatović-Medić učinila je dragocen prilog utvrđivanju pune istine o mučeničkom stradanju Srba u Srebrenici. Danica Gagić je ispričala je kako joj je Ljubica rekla u poverenju da se živa neće dati u ruke muslimanskim vojnicima da je muče i siluju kako su radili ostalim devojkama te da je spremila esenciju za svaki slučaj.
Svedoci M.S. i P.G. ispričali su kako je Zulfo Tursunović desetak dana zlostavljao Ljubicu koju je negde izvodio iz zatvora, negde odvodio i tamo je maltretirao i tukao.
Svedok M.S. opisuje kako je Zulfo Tursunović došao sa svoja dva sina i tukao zatvorenike. Zulfo je tada prišao, uhvatio Ljubicu za kosu i nekoliko puta joj udarao glavu o zid usled čega je zadobila povrede na glavi koje su krvarile. Ljubica je pala na patos a Zulfo je rekao kako će uveče opet doći i sve Srbe poklati.
Nakon strahovitih tortura i zlostavljanja Ljubica ispija esenciju. Zulfo je došao i rekao "K***o jedna, još si živa?" i ponovio kako će sve Srbe poklati. Ljubica je umrla u najgorim bolovima, nije joj pružana nikakva medicinska pomoć. Samo je jedan čuvar posle nekoliko molbi ostalih logoraša doneo Ljubici litar mleka.
- Nastupile su teške telesne povrede u organizmu, po njenom licu i po grudima, pa smo mi ostali zatočenici od stražara tražili da joj se ukaže lekarska pomoć. Ali, nikakva pomoć nije data, usled čega je Ljubica Gagić naočigled svih prisutnih preminula u našoj prostoriji. Sutradan su došli stražari i rekli da po naredbi komande nose Ljubičino telo, opisao je tokom istrage stravične događaje jedan od zatočenika.
SILOVANJA KAO RATNO ORUŽJE "ARMIJE BIH"
U cilju realizacije državnog projekta etnički čiste muslimanske Bosne i Hercegovine, primenjivana je specifična vojna i strategija etničkog čišćenja podsticana i organizovana od vlasti iz Sarajeva. U poslednjem ratu vojska bosanskih muslimana, tzv. Armija BiH primenjivala je etničko čišćenje kroz masovna silovanja žena srpske i hrvatske nacionalnosti u Bosni i Hercegovini. U široko rasprostranjenom i sistematskom napadu na civile, silovanje je korišćeno u strategiji "proterivanja putem terora". Silovanja su postala način na koji su Bošnjaci potvrđivali svoju nadmoć i pobedu nad Srbima, ističe se u knjizi "Naša Ispovijest".
Masovna silovanja Srpkinja imala su za cilj nacionalno i versko poniženje žene, a vrlo često i političko poniženje. Silovanje žena predstavljalo je sa jedne strane podcenjivanje žene kao ličnosti a sa druge strane, oružana snaga sa kojom su raspolagali bosanski muslimani tamo gde su bili većina, doprinosila je i njihovoj moći i uverenju, da sa svojim protivnicima i žrtvama mogu raditi šta god požele.
LJUBICA - IME KOJE ĆE GENERACIJE PAMTITI
Istina o tom događaju i danas potresa Podrinje i čitavu zemlju, uvek podsećajući na besmisao i bezumnost rata, na razarajuće zlo na kojeg su spremni nosioci genocidnih, fašističkih ideja. Tragična sudbina ove mlade žene jasno je svedočanstvo celokupne patnje srpskog stanovništva Srebrenice i jasno svedoči o genocidu koji je počinjen u ovom kraju. Građani Srebrenice i Bratunca saglasni su u činjenici da mučenička smrt Ljubice Gagić predstavlja otpor dobra prema zlu, te su saglasni da je neophodno u budućnosti sagraditi spomenik ovoj heroini koje bi služilo kao opomena svima da se zlo više ne ponovi.
Ljubica i heroine slične njoj zaslužuju mesto u kolektivnom sećanju naroda - nacionalno priznanje, spomen u knjigama istorije, naziv ulice po njihovom imenu, dokumentarni film, emisiju, knjigu. Govorimo našoj deci i budućim pokolenjima o Ljubici Gagić, o ubijenom četvorogodišnjem Vladimiru Gajiću iz Kravice, o majci Dobrini Prodanović iz Ratkovića, o Vidoju Laziću iz Brežana koji je razapet na krst, o zverski ubijenoj trudnici Ljiljani Lončarević iz Magašića, o braći - petogodišnjem Aleksandru i dvanaestogodišnjem Radisavu Dimitrijeviću iz Skelana i svim drugim žrtvama u Podrinju koje su ubijene od muslimanskih hordi u ime bezumnih zločinačkih i fašističkih ideja i ciljeva...govorimo o njima, da nam se zlo ne bi ponovilo!
Izvor: Glas Srpske - "Za ubistva srpskih logoraša u Srebrenici niko nije odgovarao"
FILM: "DOSIJE SREBRENICA"
https://forum.krstarica.com/threads/srebrenica-nema-genocida-a-nema-ni-ratnog-zlocina.488682/page-2


Bio sam licno u tom logoru " pilecarnik " zajedno sa svoim Cumavljanima .
ОдговориИзбриши