Пређи на главни садржај

BUKOVICA U CRNOJ GORI: SELO GDE RATNI ZLOČINCI SLOBODNO ŠETAJU



Bukovica kod Pljevlje u Crnoj Gori, mesto naseljeno bošnjačkim stanovništvom, i danas nosi neslavni epitet "selo ratnih zločinaca" a upravo zbog činjenice da je najveći broj meštana učestvovao u napadima na nezaštićena srpska sela Čajniča u susednoj Bosni i Hercegovini gde su ubijali, silovali i činili razna druga zverstva nad civilima srpske nacionalnosti. Milorad Živković, načelnik policije u Čajniču, još odavno je podneo prijavu protiv 38 građana Bukovice i okolnih mesta u Crnoj Gori koji su učestvovali u masakrima i ratnim zločinima nad srpskim civilnim stanovništvom. 

A kako su izgledale te akcije, najbolje pokazuje napad na Svetog Trifuna, na veliki pravoslavni praznik, 14. februara 1993. kada su naoružani muslimanski vojnici - pripadnici "Armije BiH" iz Čajniča, Goražda ali i mnogobrojni agresori regrutovani sa područja Crne Gore izvršili strahovit napad na nekoliko srpskih sela u opštini Čajniče prilikom čega su izmasakrirali 27 civila a veći broj teško ranili. Masakr počinjen 14. februara 1993. u selima Ponikve i Glamočevići predstavlja samo jedan u nizu stravičnih zločina koji su muslimanske snage počinile nad srpskim stanovništvom u opštini Čajniče. Prva ubistva i progon srpskog stanovništva započela su još u maju 1992. kada su muslimanski agresori napali nekoliko srpskih sela, poubijali civile a mnoge porodice proterali sa vekovnog ognjišta. Zločini su nastavljeni i narednih meseci a u krvavim napadima nisu bila pošteđena čak ni deca. 

Tog hladnog, zimskog februarskog dana ništa nije slutilo na tragediju. Prema podacima iz knjige "Teror nad Srbima u Goraždu" autora Nikole Helete, tog dana je ubijeno 27 civila, mahom žena i staraca. Najmlađa žrtva ovog masakra bio je Željko Mašić, dečak od trinaest godina, dok je nastarija žrtva bio Aleksa Tanasković, starac od 93 godine. U napadu muslimanskih ekstremista teško su ranjene Željkova šestogodišnja sestra Ivana i majka Dana Mašić. 

Žrtve masakra u Čajniču

- Napad na sela dogodio se u ranim jutarnjim časovima sa teritorije Crne Gore, tačnije pljevaljske Bukovice. Snage bosansko-hercegovačkih muslimana, prethodno došle iz Goražda i tu se pojačale Bukovičanima, koji su im ujedno bili i vodiči, jer su dobro poznavali taj teren, pregrupisale se i krenule u opšti napad na sela, koja su bila nezaštićena, jer smo smatrali da nam ne preti opasnost sa crnogorske strane - kažu preživeli svedoci ovog masakra. 

ZLOČINCI SLOBODNO ŠETAJU BUKOVICOM, PLJEVLJE I CRNOM GOROM

Protiv osmorice muslimana iz Pljevlja policija iz Čajniča podigla je krivične prijave 1993. zbog osnovane sumnje da su počinili ratni zločin nad civilnim stanovništvom u Bosni i Hercegovini. Reč je o braći Džaferu i Samiru Bunguru, Džemu Bavčiću, Sejfu i Šefku Osmanagiću i Ešrefu Bunguru, Suadu i Jusufu Moćeviću. Osmorica Pljevljaka su osumnjičena da su 14. februara 1993. godine, kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, naređivali napad na civilno stanovništvo i civilna naselja, vršili ubistva, neljudski postupali i protivzakonito odvodili ljude u koncentracione logore. Vlasti u Crnoj Gori nisu ni do danas uzele prijavu u razmatranje, niti su zločince priveli zakonu.

Predstavnici nevladinih organizacija Amnesty International i Inicijative mladih za ljudska prava pozvali su više puta Tužilastvo Crne Gore da pokrenu postupak protiv svojih državljana bošnjačke nacionalnosti iz Bukovice, Pljevlje i drugih mesta koji su učestvovali u ovom ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva. Jedanaestog marta 2008. godine NVO "Amnesti" podnela je krivičnu prijavu crnogorskom Vrhovnom državnom tužiocu i Upravi policije, zbog učešća crnogorskih državljana u ovom masakru, i zbog toga što je napad na sela čajničke opštine izveden sa teritorije Crne Gore.

Ne mogavši da se dogovore ko će šta uzeti od pokradene srpske imovine, muslimanski zločinci su poubijali i svoje neke ljude po Bukovici, koji su po rečima svedoka, sahranjivani u okrilju noći i tajno.  

Građani Pljevlje i Crne Gore ističu kako nisu ni bezbedni ni sigurni dok se ratni zločinci slobodno šetaju. Đukanovićev režim je već tri decenije štitio zločince a sve u strahu da se ne zameri bošnjačkoj zajednici, međutim, procesuiranje ratnih zločinaca je pre svega humano, bezbednosno i sigurnosno pitanje koje podržavaju i svi pošteni pripadnici bošnjačkog naroda. Zato porodice žrtava apeluju i zahtevaju od novog režima da odvoji politiku od sudstva i da sudovi napokon krenu da obavljaju svoj posao kako treba. 

- Svako ko je kriv treba da odgovara. Oni ako su mogli da ubijaju 1992. i 1993. pa to bi i danas učinili i niko od nas se ne osjeća ni bezbjedno, pravo da vam kažem. Ja kad vozim uvijek izbjegavam da prolazim pored Bukovice, jer me strah, nije vam prijatno. I djeci savetujem, da ako je moguće zaobiđu Bukovicu, dok su na slobodi takvi pojedinci, nismo sigurni - rekao je Mensur, građanin Pljevlje u intervjuu pre sedam godina.

Ispovesti meštana:

Najmlađa žrtva masakra bio je trinaestogodišnji Željko Mašić, inače Ivanin brat od tetke koji je ubijen pa masakriran od strane agresora. Metak muslimanskog vojnika pogodio ga je u srce prekinuvši tako jedno detinjstvo na najsvirepiji način. Izdahnuo je na rukama teško ranjene majke Dane. - On nije uspio da rekne ni "Joj moja majko". Što je moj Željko bio kriv sa svojih trinaest, četrnaest godina? Što je pošao da se skloni? Jel to pravda? I krenuli da pucaju na nas, na žene i na djecu...

I kao da im nije bilo dovoljno što su ugasili dečiji život, muslimanski vojnici su se iživljavali nad Željkovim telom. Srpska vojska koja je odbila i oterala neprijatelja zatekla je stravičan prizor - unakažena tela srpskih civila. - Njega su masakrirali. Nisam ni znala, nego kasnije kada sam vidjela na snimku..niko to meni nije pričao jer sam bila u bolnici, i onda sam vidjela da je izmasakriran...eto ti, dijete od 14 godina - sa bolom i tugom ispričala je Dana Mašić traumatičnu ispovest. 

Mila Zeljić-Mašić, koja je tada imala 15 godina, kaže da je samo zahvaljujući prisebnosti, ali i sreći, uspela da izbegne masakr na Trojanu.

– Videla sam kako mi je poginula majka Dušanka. Bacila sam se u stranu iznad puta i sakrila iza nekih balvana. Sećam se, šumom je odzvanjalo „Alahu egber”, ali sam našla snage da pobegnem od tog užasa, priča Mila Zeljić-Mašić. 

Blaško Popović iz sela Trpinja, nastanjen u Čajniču, jedan je od svedoka napada muslimana na srpska sela u opštini Čajniče. On je ispričao sledeće: "Ja sam se vratio sa puta, prenoćio sam i čuo da su opkoljena sela Trpinje i Šapići. I uputio sam se u tom pravcu i došao do svojih ljudi koji drže položaje, bilo ih je oko 15. Veliki broj muslimanskih vojnika je 14. februara preko sela koja pripadaju pljevaljskoj opštini ušao na teritoriju Republike Srpske i po već prethodno utvrđenom planu oko šest sati i 30 minuta počeo napad po srpskim selima. Prvo smo videli da je zapaljena kuća Radeta Pjevića, kuća je gorela navrh sela Šapići, inače tamo je bilo naše rodbine i male dece. Pravili smo dogovor kako da izvučemo naše ljude iz sela Šapići. Pošto je muslimanska vojska zapalila više kuća u selu Šapići, meštani obližnjeg sela Trpinja, u strahu od pokolja, organizovano su napustili selo. Krenuli su preko sela Hanine do Ponikava, gdje su ih muslimanski vojnici sačekali pucnjavom i ubili Dušanku Mašić (50). Na istom mestu ubijen je i trinaestogodišnji Željko Mašić, koji je nakon ranjavanja masakriran, a ubijen je i Miroslav Krnojelac (54), koji je naišao ispred muslimanske zasede vozilom Hitne pomoći. Zaklan je Trifko Dačević (66), a pronađena su i masakrirana tela Dušana Čevića, Duška Katana, Boža Dačevića, Stanojke Dačević, Steva i Vučka Kovačevića. Svi su ubijeni iz vatrenog oružja, a kasnije su njihova tela izmasakrirana.Muslimanska vojska je prvo izvršila oružani napad na selo Šapići, i tom prilikom zapalila dvije kuće, Rajka i Miloša Pijevića. Nakon toga, ispred kuće su ubili Rajka i Darinku Pijević, staru oko 70 godina. Ja sam svedok da je bilo oko 500 muslimanskih vojnika. Oni su prošli pravcem pljevaljskih sela Moćevići, Kruševci, Bunguri u pravcu mjesta Ilijina Stijena i Debelo Brdo. Zatim su otišli u Ljepu Ravan prema Ribaricama, u bukovu šumu, pa se dalje povlače prema Bavčić reci, na crnogorsko-bosansku granicu."

Ivana Mašić: Mi smo svi tu bili žene i djeca, tu nije bilo nikakvog muškarca, niti vojnika..mislim, mogli su da nas puste da prođemo i da nas ne diraju uopšte..vidjeli su me da stojim sa majkom i pucali su u mene, u dijete od 7 godina.. Pošli smo na Trojan, kod šumskih baraka tu mi je bio deda Božo Dačević, od moje majke otac, i on kako je krenuo prema nama tako je ispred mene ubijen, ja sam tad bila ranjena u obe noge..majka je plakala i tako..Videla sam kad je poginula i baka Stanija. U bolnici sam bila dva ipo mjeseca, tu su me tri puta operisali i posle sam mesec ipo bila u zgradi ZOIL-a u Goraždu. U goraždanskoj ratnoj bolnici bila sam na lečenju do 29. aprila 1993. godine. Za svo to vreme majka Polka je sedela dan i noć pored mog kreveta. Nakon bolnice prebačene smo u zatvor u ZOIL-u, odakle smo razmenjene 14. juna 1993. godine. Majka je zbog posledica zlostavljanja i mučenja umrla nakon godinu dana. Pred mojim očima devojčice od sedam godina, Alijini zločinci su mi ubili obe babe, očevu i majkinu, dedu i strica. Užasne su to slike masakra i stradanja moje familije. Ne radim nigdje, imam troje djece a nismo ni u našoj državi nikakva prava ostvarili

Ratko Mašić: Nije tajna da su ekstremisti iz pljevaljske Bukovice vodili muslimansku vojsku iz BiH i učestvovali u zločinu, pokazujući nečuvenu bestijalnost. Ubili su trinaestogodišnjeg Željka Mašića i potom ga masakrirali, lomeći mu mrtvom zube. Tražimo da oni koji su se iživljavali nad pokojnom Polkom Dačević (30) i krvnički masakrirali Trifka Dačevića (66) konačno sednu na optuženičku klupu - rekao je Ratko Mašić, rođak nekolicine likvidiranih Srba, pokazujući kopiju krivične prijave koju je protiv 38 građana Crne Gore podneo Milorad Živković, načelnik policije u Čajniču.

Aida iz Čajniča: Samo nek kazne počinioce da odahnemo svi redom. Ovako nikada mira nećemo imati ni mi a neće biti mira ni na čitavom prostoru. Ko je mogao ubiti dijete obrukao je sve nas i ne zaslužuje da nosi muslimansko ime, taj nije Bošnjak ni musliman, to je zločinac. 

Prema podacima Instituta za istraživanje rata i ratnih zločina u XX veku, na području Čajniča je od maja 1992. do marta 1993. ubijeno 147 meštana srpske nacionalnosti, mahom žena i staraca. Najstarija žrtva četvorogodišnje muslimanske agresije na Čajniče bio je starac Aleksa Tanasković, star 93 godine, kojeg su muslimanski vojnici živog zapalili u njegovoj porodičnoj kući u selu Staronići upravo 14. februara 1993. Najmlađa žrtva muslimanskog terora je bio četvorogodišnji Aleksandar Kajević, koji je mučki i svirepo ubijen u napadu muslimanskih ekstremista na njegovo selo Brezovice. 

Počevši od aprila 1992. pa sve do kraja 1995. na području Gornjeg Podrinja muslimanske snage su ubile 2280 Srba, među kojima i osamdesetoro dece. Prve žrtve u Podrinju, baš kao i u svim drugim opštinama širom Bosne i Hercegovine bili su Srbi. U poslepodnevnim časovima, 12. januara 1992. onda kada rat u Bosni i Hercegovini još zvanično nije ni počeo, u selu Bijela, u opštini Višegrad je počinjen stravičan zločin koji je najavio sve predstojeće ratne užase i strahote. Bošnjak Hasan Šabanija iz Gornje Crnče, ubio je Srbina Ranka Baranca, penzionera, u njegovoj porodičnoj kući dok je proslavljao krsnu slavu, i to hicem iz pištolja iz neposredne blizine, bez ikakvog povoda, samo zato što je Srbin. Zločin je bio etnički motivisan a nad Podrinjem se tada nadvila tamna senka očaja i straha.


Коментари

Популарни постови са овог блога

FOČA : ESMA JE 1992. ZVERSKI UBIJENA SAMO ZATO ŠTO JE BILA UDATA ZA SRBINA!

  Tokom svog gostovanja u emisiji "Ljudi govore", Marko Kovač, heroj odbrane Foče i  komandant taktičke grupe Foča u okviru VRS, podelio je sa publikom detalje svog ratnog iskustva, herojstva ali i brojne informacije o zločinima koji su počinjeni nad srpskim stanovništvom ovog kraja. Između ostalog govorio je i o užasnom zločinu u mestu Bastasi, gde je u leto 1992. ubijeno nekoliko srpskih civila među kojima i supružnici - Petar i Esma.  Sa početkom rata u Bosni i Hercegovini, životi ljudi u mešovitim brakovima bili su pod velikim opterećenjem. Mnoge muslimanke koje su bile udate za Srbe, preko noći su bile prozvane "izdajicama" i "otpadnicama". Mnogi pripadnici njihovog naroda nisu imali razumevanja, te su ih optuživali, vređali i šikanirali samo zbog toga što su bile u bračnoj zajednici sa pripadnicima druge vere i nacije. Zato i ne treba čuditi što su mnoge muslimanke tokom rata doživele torture, završile u logorima tzv. Armije BiH, a neke su čak i ubij...

ILIJAŠ : GODIŠNJICA ZVERSKOG UBISTVA MIRJANE DRAGIČEVIĆ (9)

Mirjana Dragičević je imala samo 9 godina kada je ubijena na vrlo svirep način u Ilijašu, pred očima svoje majke Radmile. Pre smrti, nju su silovala pa ubila trojca pripadnika tzv. Armije BiH. Do danas niko nije odgovarao za ovaj stravičan zločin.  Danas 28. decembra, se navršava tačno 26 godina od stradanja srpskih civila u selu Donja Bioča, nedaleko od Ilijaša.  U rano  j utro oko 7:30,   jedinice    2. bataljona Sedme muslimanske brigade Armije BiH,  probijaju liniju fronta , i upadaju u selo  Donja Bioča . Odmah na ulasku u selo okrutno  su  u bijena  dva  s rpska  civila: Lenka Skoko i Nikola Mićić, a ranjena je Milojka Draškić, a zatim je krenulo paljenje srpskih kuća .  U dvorište Dragičevića upala su trojica muslimanskih vojnika Sedme muslimanske brigade Armije BiH, jedan beloputi i dva tamnoputa vojnika. Imali su poveze preko glava. Brat Mirjane, Janko Dragičević, star 6 godina, je ostao...

VIŠEGRAD: IMENOVATI ULICU PO TRAGIČNO STRADALOJ PORODICI JELIČIĆ - ŽRTVE ZASLUŽUJU PAMĆENJE!

Jedan od najboljih načina da se sačuva sećanje na nevine žrtve rata, te da se njihove sudbine otrgnu od zaborava svakako jeste imenovanje ulica, trgova ili institucija po ovim ljudima. Jedan od simbola stradanja Srba u Višegradu i Podrinju svakako jeste surovi zločin u selu Jelašci kada su u leto 1992. na najsvirepiji način prekinuti životi nedužnih meštana - staraca, žena i dece samo zbog toga što pripadali srpskom narodu i ispovedali pravoslavnu veru.   Vest da je jedna ulica u Višegradu ponela ime po najmlađem borcu Vojske Republike Srpske - Spomenku Gostiću obradovala je kako građane Višegrada, tako i sve pripadnike našeg naroda. Naime, 2017. u višegradskom naselju Garča otkrivena je spomen ploča i otvorena ulica sa imenom Spomenka Gostića, jednog od najmlađih boraca Vojske Republike Srpske, koji je poginuo na Ozrenu 1993. godine. Iako mlađani Spomenko nije živeo a ni stradao na području ovog prelepog grada na Drini, građani su sa velikom radošću i poštovanjem pozdravili i...