Пређи на главни садржај

PROZOR: JOSIP (16) I MARINA (14) SVIREPO UBIJENI NA SPAVANJU! ZLOČIN BEZ KAZNE U SELU JURIĆI


U zaseoku Jurići kod Prozora 18.06.1993. počinjen je svirep, monstruozan a nažalost i gotovo zaboravljen zločin nad hrvatskim civilima. A tako je to uvek kada su počinioci pripadnici muslimanske vojske, a žrtve - žene, deca, starci, bilo da su Srbi, bilo da su Hrvati. A ovaj put žrtve su bile hrvatske nacionalnosti. Pobijeni na spavanju, u svojoj kući - naivni, nedužni, i nemoćni. Posebnu težinu ovom masakru daje činjenica da su među ubijenima bila deca! 

Pripadnici muslimanske tzv. Armije BiH iz Hera, inače zloglasnog vojnog uporišta, u ranim jutarnjim časovima tog letnjeg dana upadaju u hrvatsko selo Juriće i čine pravi masakr. Zločinci su bili naoružani mitraljezima, automatskim oružjem, noževima, bajonetima ali ipak najstrašnije oružje koje su poneli sa sobom bila je ta neopisiva mržnja prema svemu što je hrišćansko, ta bolesna želja i poriv za ubijanjem, mučenjem, silovanjem...

Na rubu sela, tik uz šumu, zločinci su neopaženo prišli kući Ante Kneževića. Tu u selu nisu vođene nikakve borbe, reč je o civilima koji su spavali u svojim kućama. Međutim, upravo su ti civili i bili glavni cilj Alijinim vojnicima - tim čuvenim kukavicama i večitim gubitnicima na bojnom polju. Jedan od zločinaca upada u kuću, naglo ulazi u jednu sobu i na kauču zatiče brata i sestru koji su tu spavali. Bili su to Josip Knježević - dečak od 16 ipo godina, i njegova mlađa sestra Marina - devojčica od 14 godina. Snivala su deca mirne snove, ne sluteći kakvo im se zlo toga jutra sprema. Uzvikivanja "Allahu ekber" i "Tekbir" i strahoviti pucnji probudili i trgli iz sna malu Marinu. Josip nije stigao ni otvoriti oči a muslimanski zlikovac već ga je pokosio rafalima sa vrata spavaće sobe. Čaure metaka iz automatske puške potvrđuju da se pucalo iz blizine. Poput besnih kerova, vojnici su upali u kuću, drali se i lomili sve pred sobom. Zveri u ljudskom obliku pljačkale su šta su stigle. 

Preplašena Marina samo je vrisnula i u strahu potrčala ka bratu pokušavajući da mu pomogne. Polusvesna, ne znajući da li je to stvarnost ili samo jeziv košmar iz kog će se tek probuditi, četrnaestogodišnja devojčica dala je sve od sebe da pruži pomoć Josipu. Ali zločinački meci bili su brži. Rafal ju je sustigao a njena utroba doslovce je raznesena. Pogođena je sa šest metaka a preminula je na putu prema Ratnoj bolnici u Rumbocima. I u tim trenucima molila je lekare da spasu nju i njenog brata. 

Sudbina je, međutim, imala drugačije planove. Brat i sestra ubijeni su na najpodmukliji mogući način. Tu tragediji nije bio kraj. Druga grupa terorista najpre je pucala po kući Anice Jurić-Vidović, rođene 1906. godine. Pošto nije bilo nikakvog otpora upadaju u kuću gde zatiču staricu. Ubili su je u sobi iz automatskog oružja. U njena leđa ispucan je rafal, a prostrelna rana uočena je i kod grla, te patolozi na početku nisu bili sigurni da li je i ona nastala od metka ili možda klanjem. Prema dostupnim dokumentima Anicu, staricu od 88 godina, je ubio Zaim Hero. U napadu na Juriće ubijen je i komšija Robert Marić, mladić od 19 godina.


Ovaj zločin utvrdila je i komisija UNPROFOR-a. Napravljena je fotodokumentacija i crteži na licu mesta, a lekari i patolozi obdukovali su tela ubijenih. Tužilaštvo još uvek nije podiglo ni optužnicu protiv počinilaca što samo govori o besramnom odnosu ovih institucija prema žrtvama iz reda hrvatskog i srpskog naroda. 

Nikada ovaj zločin nije dobio ni zrno medijske pažnje iako su brutalno ubijena deca od 14 i 16 godina, jedan mladić od 19 i starica od 88 godina. Da su se zvali Osman, Munira i Hatidža, o tome bi se govorilo svakog dana. Pisali bi i javljali svi mediji a foteljaši poput Komšija, Izetbegovića, Džaferovića, Salkića ne bi propuštali priliku da na najstrašniji način vređaju čitave narode - srpski i hrvatski, optužujući ih za "UZP, agresije, etnička čišćenja" i ko zna šta još. Ali pošto su počinioci muslimani - Bošnjaci o tome nema ni reči u nekom od bosansko-hercegovačkih medija.

Nakon ovog masakra 14. septembra 1993. u napadu na selo Uzdol muslimanski zločinci su za par sati ubili 41-og hrvatskog civila, među kojima veliki broj žena i troje dece. Nad Hrvatima Prozora je nesumnjivo počinjen genocid budući da zločinci nisu štedeli ni decu, ni starce.

Prema popisu iz 1991. na području opštine Prozor živelo je 45 Srba, od kojih je čak sedmoro ubijeno u napadima muslimanskih snaga što dovoljno svedoči o karakteru rata u ovom kraju. 

Srpske i hrvatske žrtve se negiraju, one i dalje nisu priznate a svi napadi na srpska i hrvatska sela kvalifikuju se kao "oslobodilačke vojne akcije i legitimni vojni ciljevi". Ubistva dece slave se kao vojne pobede a zločinci se nagrađuju ordenjima, visokom položajima u društvu, nepodizanjem optužnica i oslobađajućim presudama! 


Коментари

Популарни постови са овог блога

FOČA : ESMA JE 1992. ZVERSKI UBIJENA SAMO ZATO ŠTO JE BILA UDATA ZA SRBINA!

  Tokom svog gostovanja u emisiji "Ljudi govore", Marko Kovač, heroj odbrane Foče i  komandant taktičke grupe Foča u okviru VRS, podelio je sa publikom detalje svog ratnog iskustva, herojstva ali i brojne informacije o zločinima koji su počinjeni nad srpskim stanovništvom ovog kraja. Između ostalog govorio je i o užasnom zločinu u mestu Bastasi, gde je u leto 1992. ubijeno nekoliko srpskih civila među kojima i supružnici - Petar i Esma.  Sa početkom rata u Bosni i Hercegovini, životi ljudi u mešovitim brakovima bili su pod velikim opterećenjem. Mnoge muslimanke koje su bile udate za Srbe, preko noći su bile prozvane "izdajicama" i "otpadnicama". Mnogi pripadnici njihovog naroda nisu imali razumevanja, te su ih optuživali, vređali i šikanirali samo zbog toga što su bile u bračnoj zajednici sa pripadnicima druge vere i nacije. Zato i ne treba čuditi što su mnoge muslimanke tokom rata doživele torture, završile u logorima tzv. Armije BiH, a neke su čak i ubij...

ILIJAŠ : GODIŠNJICA ZVERSKOG UBISTVA MIRJANE DRAGIČEVIĆ (9)

Mirjana Dragičević je imala samo 9 godina kada je ubijena na vrlo svirep način u Ilijašu, pred očima svoje majke Radmile. Pre smrti, nju su silovala pa ubila trojca pripadnika tzv. Armije BiH. Do danas niko nije odgovarao za ovaj stravičan zločin.  Danas 28. decembra, se navršava tačno 26 godina od stradanja srpskih civila u selu Donja Bioča, nedaleko od Ilijaša.  U rano  j utro oko 7:30,   jedinice    2. bataljona Sedme muslimanske brigade Armije BiH,  probijaju liniju fronta , i upadaju u selo  Donja Bioča . Odmah na ulasku u selo okrutno  su  u bijena  dva  s rpska  civila: Lenka Skoko i Nikola Mićić, a ranjena je Milojka Draškić, a zatim je krenulo paljenje srpskih kuća .  U dvorište Dragičevića upala su trojica muslimanskih vojnika Sedme muslimanske brigade Armije BiH, jedan beloputi i dva tamnoputa vojnika. Imali su poveze preko glava. Brat Mirjane, Janko Dragičević, star 6 godina, je ostao...

VIŠEGRAD: IMENOVATI ULICU PO TRAGIČNO STRADALOJ PORODICI JELIČIĆ - ŽRTVE ZASLUŽUJU PAMĆENJE!

Jedan od najboljih načina da se sačuva sećanje na nevine žrtve rata, te da se njihove sudbine otrgnu od zaborava svakako jeste imenovanje ulica, trgova ili institucija po ovim ljudima. Jedan od simbola stradanja Srba u Višegradu i Podrinju svakako jeste surovi zločin u selu Jelašci kada su u leto 1992. na najsvirepiji način prekinuti životi nedužnih meštana - staraca, žena i dece samo zbog toga što pripadali srpskom narodu i ispovedali pravoslavnu veru.   Vest da je jedna ulica u Višegradu ponela ime po najmlađem borcu Vojske Republike Srpske - Spomenku Gostiću obradovala je kako građane Višegrada, tako i sve pripadnike našeg naroda. Naime, 2017. u višegradskom naselju Garča otkrivena je spomen ploča i otvorena ulica sa imenom Spomenka Gostića, jednog od najmlađih boraca Vojske Republike Srpske, koji je poginuo na Ozrenu 1993. godine. Iako mlađani Spomenko nije živeo a ni stradao na području ovog prelepog grada na Drini, građani su sa velikom radošću i poštovanjem pozdravili i...