U zaseoku Jurići kod Prozora 18.06.1993. počinjen je svirep, monstruozan a nažalost i gotovo zaboravljen zločin nad hrvatskim civilima. A tako je to uvek kada su počinioci pripadnici muslimanske vojske, a žrtve - žene, deca, starci, bilo da su Srbi, bilo da su Hrvati. A ovaj put žrtve su bile hrvatske nacionalnosti. Pobijeni na spavanju, u svojoj kući - naivni, nedužni, i nemoćni. Posebnu težinu ovom masakru daje činjenica da su među ubijenima bila deca!
Pripadnici muslimanske tzv. Armije BiH iz Hera, inače zloglasnog vojnog uporišta, u ranim jutarnjim časovima tog letnjeg dana upadaju u hrvatsko selo Juriće i čine pravi masakr. Zločinci su bili naoružani mitraljezima, automatskim oružjem, noževima, bajonetima ali ipak najstrašnije oružje koje su poneli sa sobom bila je ta neopisiva mržnja prema svemu što je hrišćansko, ta bolesna želja i poriv za ubijanjem, mučenjem, silovanjem...
Na rubu sela, tik uz šumu, zločinci su neopaženo prišli kući Ante Kneževića. Tu u selu nisu vođene nikakve borbe, reč je o civilima koji su spavali u svojim kućama. Međutim, upravo su ti civili i bili glavni cilj Alijinim vojnicima - tim čuvenim kukavicama i večitim gubitnicima na bojnom polju. Jedan od zločinaca upada u kuću, naglo ulazi u jednu sobu i na kauču zatiče brata i sestru koji su tu spavali. Bili su to Josip Knježević - dečak od 16 ipo godina, i njegova mlađa sestra Marina - devojčica od 14 godina. Snivala su deca mirne snove, ne sluteći kakvo im se zlo toga jutra sprema. Uzvikivanja "Allahu ekber" i "Tekbir" i strahoviti pucnji probudili i trgli iz sna malu Marinu. Josip nije stigao ni otvoriti oči a muslimanski zlikovac već ga je pokosio rafalima sa vrata spavaće sobe. Čaure metaka iz automatske puške potvrđuju da se pucalo iz blizine. Poput besnih kerova, vojnici su upali u kuću, drali se i lomili sve pred sobom. Zveri u ljudskom obliku pljačkale su šta su stigle.
Preplašena Marina samo je vrisnula i u strahu potrčala ka bratu pokušavajući da mu pomogne. Polusvesna, ne znajući da li je to stvarnost ili samo jeziv košmar iz kog će se tek probuditi, četrnaestogodišnja devojčica dala je sve od sebe da pruži pomoć Josipu. Ali zločinački meci bili su brži. Rafal ju je sustigao a njena utroba doslovce je raznesena. Pogođena je sa šest metaka a preminula je na putu prema Ratnoj bolnici u Rumbocima. I u tim trenucima molila je lekare da spasu nju i njenog brata.
Sudbina je, međutim, imala drugačije planove. Brat i sestra ubijeni su na najpodmukliji mogući način. Tu tragediji nije bio kraj. Druga grupa terorista najpre je pucala po kući Anice Jurić-Vidović, rođene 1906. godine. Pošto nije bilo nikakvog otpora upadaju u kuću gde zatiču staricu. Ubili su je u sobi iz automatskog oružja. U njena leđa ispucan je rafal, a prostrelna rana uočena je i kod grla, te patolozi na početku nisu bili sigurni da li je i ona nastala od metka ili možda klanjem. Prema dostupnim dokumentima Anicu, staricu od 88 godina, je ubio Zaim Hero. U napadu na Juriće ubijen je i komšija Robert Marić, mladić od 19 godina.
Ovaj zločin utvrdila je i komisija UNPROFOR-a. Napravljena je fotodokumentacija i crteži na licu mesta, a lekari i patolozi obdukovali su tela ubijenih. Tužilaštvo još uvek nije podiglo ni optužnicu protiv počinilaca što samo govori o besramnom odnosu ovih institucija prema žrtvama iz reda hrvatskog i srpskog naroda.
Nikada ovaj zločin nije dobio ni zrno medijske pažnje iako su brutalno ubijena deca od 14 i 16 godina, jedan mladić od 19 i starica od 88 godina. Da su se zvali Osman, Munira i Hatidža, o tome bi se govorilo svakog dana. Pisali bi i javljali svi mediji a foteljaši poput Komšija, Izetbegovića, Džaferovića, Salkića ne bi propuštali priliku da na najstrašniji način vređaju čitave narode - srpski i hrvatski, optužujući ih za "UZP, agresije, etnička čišćenja" i ko zna šta još. Ali pošto su počinioci muslimani - Bošnjaci o tome nema ni reči u nekom od bosansko-hercegovačkih medija.
Nakon ovog masakra 14. septembra 1993. u napadu na selo Uzdol muslimanski zločinci su za par sati ubili 41-og hrvatskog civila, među kojima veliki broj žena i troje dece. Nad Hrvatima Prozora je nesumnjivo počinjen genocid budući da zločinci nisu štedeli ni decu, ni starce.
Prema popisu iz 1991. na području opštine Prozor živelo je 45 Srba, od kojih je čak sedmoro ubijeno u napadima muslimanskih snaga što dovoljno svedoči o karakteru rata u ovom kraju.
Srpske i hrvatske žrtve se negiraju, one i dalje nisu priznate a svi napadi na srpska i hrvatska sela kvalifikuju se kao "oslobodilačke vojne akcije i legitimni vojni ciljevi". Ubistva dece slave se kao vojne pobede a zločinci se nagrađuju ordenjima, visokom položajima u društvu, nepodizanjem optužnica i oslobađajućim presudama!

Коментари
Постави коментар