Hrvatski narod je podneo velike žrtve na području Prijedora. Iako bošnjački mediji samo i isključivo pišu o zločinu u selu Briševo gde su u periodu od 1992. do 1995. stradali meštani hrvatske nacionalnosti, važno je napomenuti kako su mnogi Hrvati stradali na ovom području i od strane muslimanskih snaga.
Prvi napad na Hrvate Prijedora počinili su upravo muslimanski vojnici, pripadnici Zelenih Beretki i drugih paravojnih formacija 22. maja 1992. Tog dana ubijeno je i ranjeno šestoro Srba i Hrvata i to dok su se vraćali svojim kućama. Na njih je pucano sa punkta u Hambarinama i taj gest predstavljao je čist primer provokacije sa željom da se izazovu međuetnički sukobi. U tom napadu smrtno su ranjeni Rade Lukić i Radovan Milojica, dok su teže povrede zadobili Nedeljko Antunović, Milenko Lulić, Siniša Mijatović i Ratko Milojica.
Ovaj tragični dan obeležen je i ove godine, skromno i uz poštovanje svih epidemioloških mera. Potpredsednik gradske Organizacija porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Slaviša Knjeginjić je istakao da je ovo bio pucanj na nedužne ljude i da te žrtve moraju imati zasluženo mesto u spominjanju i obeležavanju događaja iz prošlih ratnih sukoba.
– Svi mi znamo ko je to uradio, ali ne znamo ko je naredio. Sud i Tužilaštvo BiH i dalje to ne zanima, a trebalo bi da ih zanima jer mnoge stvari su odavde počele, ovim događajem, ubistvom dva vojnika. Ljudi su pošli na odmor svojoj kući, pripadnici ЈNA, četiri Srbina i dva Hrvata, i pucano je – rekao je Knjeginjić i dodao kako je sve to bilo nepotrebno. - Hoćemo da pokažemo da srpske žrtve nikada nisu bile ni bitne ni važne ni za koga, niko to ne spominje, sudove to ne interesuje. Ovo su bile komšije i prijatelji, poznavali su se, išli su u školu zajedno i ovi na putu što su bili i ovi što su prolazili. Nisu tu dolazili ljudi iz drugih sela, znači to su susjedna sela. To je tragično, ružno i jednostavno mora se spominjati i mora da se pamti ovo - poručio je Knjeginjić.
Predsednik Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila grada Prijedora Zdravka Karlica rekla je novinarima da je upravo na ovom mestu u Prijedoru sve krenulo onako kako ne treba.
– Kada su ti ljudi izginuli, tada je sve krenulo onako kako ne treba. Često razmišljam o svim tim događajima u Prijedoru, ali i šire, i pitam se da li je u to vrijeme postojala ikakva mogućnost dogovora. Moja poruka bi bila da se nikada nikome ne dogodi ovo što se nama dogodilo, a ovdje bi trebalo da se gradi, da suživot bude bolji i da nam svima bude bolje – poručila je Karlica. - Jako boli to što niko nikada nije odgovarao za srpske žrtve u Prijedoru. Ni za Radenka Đapu, ni za stradale na ovom mjestu, ni za stradale u odbrani grada Prijedora. Zato Srbi odgovaraju, već sam i prestala brojati, koliko godina zatvora su dobili. Boli me što Haški tribunal nije radio kako treba, nažalost ni Sud BiH, ali moram istaći da imam osjećaj da ni naši ljudi nisu bili zainteresovani da se sudi onima koji su počinili zločine po Prijedoru. Zato smo odlučili da progovorimo o svim tim događajima i prvi put obilježimo i stradanje na Hambarinama", rekla je Karlica.
Upravo su ovaj događaj kao i potonji napad na Prijedor 30. maja 1992. koji su izvele Zelene Beretke sa ciljem zauzimanja grada i napada na civilno stanovništvo, opredelili brojne prijedorske Hrvate da stanu u odbranu svojih domova i suprotstave se Alijinoj vojsci i pogrešnoj ideologiji. Najistrajniji u tome su bili meštani sela Ravska gde su Srbi i Hrvati oduvek živeli u dobrosusedskim odnosima. Tako je i danas. Prijateljske odnose dva naroda nije poremetio ni poslednji surovi rat, narod se slaže, zajedno rade, žive, pomažu se a primetan je veliki broj mešovitih brakova.
I tog tragičnog 30. maja 1992. kada je od strane Zelenih Beretki izveden napad na grad Prijedor bilo je stradalih Hrvata. Na samom kraju rata, pripadnici muslimanskih snaga ubili su Darka Galonju, uglednog medicinskog radnika, čije ime je uklesano na spomen ploču postavljenu u holu Prijedorske bolnice. Podigli su je građani Prijedora u znak sećanja na medicinske radnike ubijene tokom muslimanske agresije 1992-1995.
Коментари
Постави коментар