Kusturica je na dočeku Handkea rekao da je ovo jedinstven slučaj da jedan nobelovac poseti grad nobelovca. Ispod starog mosta na Drini koji je proslavio Ivo Andrić, novi most stvara se između dve književnosti, između dva književnika nobelovca – Ive Andrića i Petera Handkea. Upravo je odatle započela plovidba brodom „Lotika“ na kojem se pevalo, uživalo, tugovalo, na kojem se uz malo reči reklo mnogo. U Handkeovom stilu.
Memorijalni centar u Starom Brodu posvećen hiljadama nedužnih srpskih civila ubijenih tokom Drugog svetskog rata od strane fašista tj. muslimana iz višegradskih i podrinjskih sela za koji je Bećković govorio da je srpski „Titanik“ za koji niko ne zna. Kroz impozantne predele klisure, Drina je Petera Handkea, tog saputnika i sapatnika srpskog naroda odvela u Stari brod, mesto koje čuva sećanje na srpsko stradanje.„To je mesto na kojem su Srbi iz Višegrada, Sarajeva, Pala, Sokoca, Rogatice, marta i aprila 1942. godine pod najezdom fašista tražili spas u Srbiji. I pronašli je na dnu reke Drine“, objasnio je svojim gostima Emir Kusturica.
Handke je prošetao kroz Memorijalni kompleks u Starom Brodu i sa velikom pažnjom iščitavao istoriju stradanja srpskog naroda.
Na tom mestu pre dve godine podignut je memorijalni kompleks koji pamti decu, devojke, porodice koje su umesto zastrašujućeg mučenja izabrali večni počinak u reci Drini.
Kusturica je prilikom posete Memorijalnom centru u Starom Brodu svojim gostima detaljno opisao istorijske celine koje čine ovaj kraj posebnim. Handke je imao priliku u razgovoru sa građanima i predstavnicima opština i da se upozna i sa tragedijom koju su Srbi doživeli u proleće i leto 1992. kada su opustošena i popaljena mnoga srpska sela, imao je priliku da se informiše o tragičnim sudbinama običnih ljudi poput masakra u selu Jelašci kada su komšije muslimani sredinom 1992. poubijali trećinu sela uključujući i decu - osmogodišnjeg Vidoja i desetogodišnju Dragana koji su pobijeni tokom igre zajedno sa trudnom majkom, bakom i dekom. Preživeo je samo otac koji kobnog dana nije bio kući. Svakako je u moru ispovesti nezaboravna i sudbina višegradske majke Milje Tanasković kojoj su muslimanski vojnici 1992. u jednom danu ubili troje dece, među kojima 16-ogodišnju ćerku samo zato što su bili Srbi. Među popaljenim selima 1992. bili su i Klisura, Ćaćice i Bursići gde su prve komšije muslimani poubijali svu srpsku nejač koju su zatekli, a u tom napadu su Stanojka i njena nepokretna majka Božana Ičagić čak i žive zapaljene u kući. Čuo je Handke i za tragičnu sudbinu Dobrile Obradović Perović kojoj su u jednom danu 1992. ubijeni suprug, otac, majka, sestra od 18 i brat od 15 godina kao i za sudbinu majke Bobane Bjelaković koja je ostala bez supruga, sina i ćerke. Slušao je i o stotinama srpskih civila iz Goražda koji su leta 1992. bačeni u Drinu, te spaljeni u svojim kućama, slušao je o ženama i devojkama koje su silovane po muslimanskim logorima u Goraždu. Najviše su ga potresle tragične sudbine nedužne dece.
O mnogim sličnim zločinima iz poslednjeg rata veliki Peter Handke govorio je onda kada su svi drugi ćutali na čemu su mu mnogi i danas veoma zahvalni.
Peter Handke poklonio se hiljadama žrtava čija su imena ispisana na zidu muzeja i mnogo bliže sagledao istoriju stradanja Srba na ovim prostorima u Drugom svetskom ratu kao i ovom poslednjem. Dok je isplovljavala, „Lotiku“ su ispraćale i skulpture tela koja se izdižu iz vode kao podsetnik na jedno strašno poglavlje iz naše istorije.
- Prvi put sam u životu iščitao od reči do reči dela Ive Andrića, rekao je Handke povodom dodele „Velike nagrade Ive Andrića“
Uz stare srpske pesme, Kusturica i gosti plovili su nazad ka Višegradu, nazad ka Andriću.Dok je na srpskom jeziku sa svojim domaćinom pevao „Ovo je Srbija“, „Ženi nam se Vukota“, „Ivana se kroz Berane šeta“, „Tamo daleko“, Handke je zapazio:
„Vaše pesme su vesele, ali kroz njih se zapravo tuguje“.
Коментари
Постави коментар