Пређи на главни садржај

RASAVCI KOD PRIJEDORA: MESTO ČUVENO PO ČESTITIM I DOBRIM LJUDIMA - MEŠTANI I DEVEDESETIH POKAZALI VELIKU HUMANOST PREMA PROGNANICIMA



Malo je onih koji nisu čuli za Rasavce, pitomo mesto smešteno pokraj Sane. Ovo mesto predstavlja jedan od bisera Bosanske Krajine a nalazi se u opštini Prijedor. Rasavci su nadaleko čuveni po prirodnim lepotama ali i svojim stanovnicima koji važe za izuzetno gostoljubive, poštene, čestite i nadasve vesele ljude. Rasavci su baš kao i čitav Prijedor iznedrili mnoštvo talenata i uspešnih ljudi. Za ljude ovog kraja neretko se kaže da su rođeni sa pesmom, budući da se u Rasavcima uvek nešto slavi a meštani uvek pronađu razlog za veselje i muziku. Treba ipak napomenuti, da je istorija ovog kraja veoma teška i bolna, te sudbina nije bila nimalo naklonjena ovim ljudima budući da su i tokom Drugog svetskog rata i tokom poslednjeg građanskog rata koji je vođen devedesetih godina mnoge kuće ostale zavijene u crno. O stradanju meštana govori i skromno spomen obeležje na kojem su uklesana imena petnaestoro branilaca i civila koji su izgubili živote u periodu od 1992. do 1995. godine. 

Ipak, ni sva stradanja, tragedije i razaranja nisu slomili duh ovih čeličnih ljudi koji su uz poštenje sačuvali i vedrinu i pozitivan duh. Meštani Rasavaca svoju ljudskost su pokazali upravo tokom tih najtežih, ratnih dana kada su nesebično pomagali ugroženom stanovništvu. Prijedor i građani Prijedora su tokom odbrambeno-otadžbinskog rata pokazali veliku humanost i srčanost prema prognanicima koji su baš ovde pronašli sklonište nakon etničkog čišćenja koje su sprovele muslimanske snage širom BiH. Zahvaljujući svojoj nadljudskoj energiji, neumornom trudu i dobroti, Rasavčani i svi drugi Prijedorčani su ostali i ostaće upamćeni u istoriji kao istinski heroji. Prijedor je kao komšijski grad te 1995. godine u svoje okrilje primio desetine hiljada izbeglica iz Sanskog Mosta a tokom 1991. i 1992. i veliki broj prognanika iz drugih krajeva Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Još od aprila 1992. do 1995. sa teritorija koje pripadaju današnoj Federaciji BiH, prognano je desetine hiljada srpskih civila a mnogi su okrutno likvidirani. Sanski Most, Ključ, Bosanski Petrovac, Donji Vakuf, Jajce, Zenica, Maglaj...samo su neka od mesta čiji su stanovnici usled etničkog čišćenja spas pronašli u Prijedoru. Prijedor je baš iz tih razloga poneo epitet "Grada spasa" budući da je u svoje okrilje primio najmanje desetine hiljada duša...Prvi valovi izbeglica počeli su da pristižu još 1991. godine a Prijedor je do kraja rata postao sigurna zona za hiljade izbeglica koji su dolazili iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine kao i iz susedne Hrvatske. Čitav prijedorski živalj, od najmlađih do nastarijih, uključio se tada aktivno u pružanju pomoći izgladnelim izbeglicama. Ovaj trend se nastavio sve do kraja 1995. godine.

Stanovnici Rasavaca su još od samog početka izbijanja ratnih sukoba otvorili širom vrata svoga doma za sve prognanike koji su ovde došli kako bi spasili žive glave. U samom Prijedoru su odmah otvoreni kolektivni centri, hoteli i privatne kuće kako bi se izgladneli i preplašeni civili skućili, kako bi dobili smeštaj i svu neophodnu pomoć. Sa početkom rata u BiH 1992. i masovnim progonom srpskog stanovništva iz svih krajeva ove države, Prijedor je postao glavno odredište i jedina sigurna zona. Prijedorčani su se sami javljali i nudili izbeglim srpskim porodicama smeštaj i prenoćište što je zaista malo gde viđeno. Tako su i meštani Rasavaca, svako na svoj način, dali veliki doprinos zbrinjavanju ugroženog stanovništva i pružanju pomoći. Jedni su učestvovali u odbrani grada, drugi su pružali medicinsku pomoć i radili u bolnici, treći su prihvatali izbegle, četvrti donirali odeću i sve ostale potrepštine...

- Ja sam živjela do rata u selu koje je bilo mješovito, to je u opštini Jajce. Živjeli su Srbi  i Muslimani zajedno do izbijanja rata. Onda su Muslimani u proljeće 1992. zaoštrili odnose prema Srbima, te godine je popaljen srpski dio sela, pobili šta su stigli od žena, staro, mlado nisu ni gledali . Jedva sam živu glavu spasila i došla ovdje u Prijedor. Najtužnije je što smo prognani i što smo izgubili sve od ljudi koje smo znali, koje su bile naše komšije, sa kojima smo odrasli, koji su bili u našoj kući... Zamrzeli su nas samo zato što smo Srbi, a u Prijedoru su nas dočekali širokih ruku, ovo je grad za primjer, ovo je narod ovdje kakvog nema...pomenula bih narod iz Rasavaca, Ljubije, Ljeskara, Babića, oni su nam pomagali i bili uz nas svaki tren. Meni je srpska vojska iz Kozarca i Prijedora svaki dan donosila i hranu i mlijeka, i sve šta mi je trebalo..kažu "nemoj ti ništa da se mučiš, naš je zadatak da vas čuvamo i da vam pomažemo". To su zlatni momci bili, čuvali nas, pomagali nam sviju kad je trebalo, milina. A još više smo zahvalni običnom narodu koji su dolazili iz kilometrima udaljenih prijedorskih mjesta samo da nama pomognu, da nam daju odjeću, hranu sve što nam treba. Izdali su nas i protjerali ljudi koje smo znali i koji su živjeli sa nama, a prihvatili nas i pomogli nam ljudi koje nikada nismo ni poznavali - svedočila je Dana M. prognanica iz Jajca.

- Svuda po svijetu pričam i govorim kakvi su to dobri ljudi. Lavovski posao su obavili, prihvatili nas kao rod rođeni i sve nam dali - nije krio zadovoljstvo Slavoljub Marić iz Golubića dok je govorio o  prijedorskom narodu.

Ljudi po humanosti ističu Marčetiće, Raduloviće, Miluniće, Stupare, Škundriće, Vrućiniće, Stoniće, Babiće, Mršiće, Grbiće, Grujičiće kao porodice koje su se istakle u pružanju pomoći nesrećnom narodu, mada je važno istaći da je svaka kuća u Rasavcima dala svoj doprinos u ovim humanim, ljudskim aktivnostima. Prijedorčani su upravo u tim teškim danima pokazali velikodušnost o kojoj se i danas govori. 

Hiljade prognanika sa područja Grmeča i Sane slilo se tih oktobarskih dana 1995. u Prijedor. Bolnice su bile prepune ranjenih žena, dece i staraca koje muslimanski agresori nisu štedeli u svojim krvavim pohodima. Tog 10. oktobra 1995. pao je Sanski Most a 30 000 ljudi bilo je primorano da napusti svoje domove i ostavi ih na nemilost nemilosrdnim osvajačima. Kuće su naravno opljačkane pa do temelja popaljene. Većina prognanika je privremeni smeštaj pronašla upravo u susednom Prijedoru.

U kolektivne centre svakim danom je pristizalo sve više ljudi a samo zahvaljujući trezvenošću i upornošću lekara, medicinskih sestara, humanitaraca i običnih ljudi spašeni su mnogi životi a tuga za izgubljenim ognjištem je koliko-toliko ublažena. Heroji u belom bili su uključeni od samog početka rata u pružanju pomoći svim pacijentima - i bolesnima i ranjenima. Radili su od jutra do mraka, vrlo često bez pauza, prekovremeno...zapostavljali su svoje porodice i svoje slobodno vreme samo da bi pomogli prognanicima, svojim sugrađanima i svima kojima je ta pomoć bila neophodna. Nisu se odrekli Hipokratove zakletve ni u tim najtežim, paklenim danima. A lečili su i pomagali baš svima, nezavisno od vere i nacije. 

Veliki doprinos u pružanju pomoći ugroženom stanovništvu imala je i Srpska pravoslavna crkva čiji su predstavnici danonoćno bili uz ugroženi narod. Pružali su ljudima i materijalnu i psihološku pomoć.




- Ne mogu nikada zaboraviti te kolone izgladnele djece i starih žena koje su na traktorima dolazile a nisu znali ni kuda idu. Svi smo se zaista odavde uključili i pomagali koliko smo mogli. Svaka kuća je primila makar jednu, a mnoge i po dvije, tri izbjegličke porodice. Davali smo im hranu, ćebad, smještaj, sve što je bilo potrebno. Išli smo i u izbjegličke kampove, i tamo pružali pomoć ovim ljudima. I danas živimo kao jedno, nebitno da li smo odavde ili iz drugih krajeva, pomažemo se i lijepo, složno živimo. - rekao je pre nekoliko godina za medije Milivoje, stanovnik Prijedora. 

Uprkos velikom stradanju tokom Drugog svetskog rata pa i žrtvama iz poslednjeg, u stanovnicima Rasavaca nema mržnje, niti bilo kakve želje za osvetom. Žive u miru sa komšijama Hrvatima i Muslimanima, pomažu se koliko mogu a u tom duhu vaspitavaju i svoju decu. U okviru svoje mesne zajednice, ali i uz pomoć opštine, meštani se trude da unaprede kvalilet života u Rasavcima i da generacijama koje dolaze omoguće pristojne uslove za život. Ta međuljudska solidarnost veoma je snažna i sveprisutna čak i danas: ljudi su tu jedni za druge, srčani, predusretljivi, požrtvovani. Svojim gestovima predstavljaju veliki uzor svima na ovom podneblju kako se čovek treba ophoditi prema drugom čoveku, oni su svetli primer svim generacijama koje dolaze. 

Коментари

Популарни постови са овог блога

FOČA : ESMA JE 1992. ZVERSKI UBIJENA SAMO ZATO ŠTO JE BILA UDATA ZA SRBINA!

  Tokom svog gostovanja u emisiji "Ljudi govore", Marko Kovač, heroj odbrane Foče i  komandant taktičke grupe Foča u okviru VRS, podelio je sa publikom detalje svog ratnog iskustva, herojstva ali i brojne informacije o zločinima koji su počinjeni nad srpskim stanovništvom ovog kraja. Između ostalog govorio je i o užasnom zločinu u mestu Bastasi, gde je u leto 1992. ubijeno nekoliko srpskih civila među kojima i supružnici - Petar i Esma.  Sa početkom rata u Bosni i Hercegovini, životi ljudi u mešovitim brakovima bili su pod velikim opterećenjem. Mnoge muslimanke koje su bile udate za Srbe, preko noći su bile prozvane "izdajicama" i "otpadnicama". Mnogi pripadnici njihovog naroda nisu imali razumevanja, te su ih optuživali, vređali i šikanirali samo zbog toga što su bile u bračnoj zajednici sa pripadnicima druge vere i nacije. Zato i ne treba čuditi što su mnoge muslimanke tokom rata doživele torture, završile u logorima tzv. Armije BiH, a neke su čak i ubij...

ILIJAŠ : GODIŠNJICA ZVERSKOG UBISTVA MIRJANE DRAGIČEVIĆ (9)

Mirjana Dragičević je imala samo 9 godina kada je ubijena na vrlo svirep način u Ilijašu, pred očima svoje majke Radmile. Pre smrti, nju su silovala pa ubila trojca pripadnika tzv. Armije BiH. Do danas niko nije odgovarao za ovaj stravičan zločin.  Danas 28. decembra, se navršava tačno 26 godina od stradanja srpskih civila u selu Donja Bioča, nedaleko od Ilijaša.  U rano  j utro oko 7:30,   jedinice    2. bataljona Sedme muslimanske brigade Armije BiH,  probijaju liniju fronta , i upadaju u selo  Donja Bioča . Odmah na ulasku u selo okrutno  su  u bijena  dva  s rpska  civila: Lenka Skoko i Nikola Mićić, a ranjena je Milojka Draškić, a zatim je krenulo paljenje srpskih kuća .  U dvorište Dragičevića upala su trojica muslimanskih vojnika Sedme muslimanske brigade Armije BiH, jedan beloputi i dva tamnoputa vojnika. Imali su poveze preko glava. Brat Mirjane, Janko Dragičević, star 6 godina, je ostao...

VIŠEGRAD: IMENOVATI ULICU PO TRAGIČNO STRADALOJ PORODICI JELIČIĆ - ŽRTVE ZASLUŽUJU PAMĆENJE!

Jedan od najboljih načina da se sačuva sećanje na nevine žrtve rata, te da se njihove sudbine otrgnu od zaborava svakako jeste imenovanje ulica, trgova ili institucija po ovim ljudima. Jedan od simbola stradanja Srba u Višegradu i Podrinju svakako jeste surovi zločin u selu Jelašci kada su u leto 1992. na najsvirepiji način prekinuti životi nedužnih meštana - staraca, žena i dece samo zbog toga što pripadali srpskom narodu i ispovedali pravoslavnu veru.   Vest da je jedna ulica u Višegradu ponela ime po najmlađem borcu Vojske Republike Srpske - Spomenku Gostiću obradovala je kako građane Višegrada, tako i sve pripadnike našeg naroda. Naime, 2017. u višegradskom naselju Garča otkrivena je spomen ploča i otvorena ulica sa imenom Spomenka Gostića, jednog od najmlađih boraca Vojske Republike Srpske, koji je poginuo na Ozrenu 1993. godine. Iako mlađani Spomenko nije živeo a ni stradao na području ovog prelepog grada na Drini, građani su sa velikom radošću i poštovanjem pozdravili i...