Danas se navršava 29 godina od stravičnog zločina koji su nad srpskom decom i civilima u selu Jelašci kod Višegrada počinili pripadnici muslimanske, agresorske vojske. Parastos će kao i svake godine biti služen sutra (2. avgusta) a porodice žrtava najviše boli to što se zlikovci i ubice nedužnih i dalje šetaju slobodno
Počevši od januara 1992. pa sve do kraja 1995. na području višegradskog rejona (Višegrada i Rogatice) zverski je ubijeno preko šest stotina građana srpske nacionalnosti, dok je na području Gornjeg Podrinja ubijeno 2280 Srba, najviše žena i dece. Najmlađa registrovana žrtva je bila tromesečna beba koju su muslimanski vojnici pokosili rafalima u mestu Kukavice. Najstarije registrovane žrtve su Milisav Gašević, Stoja Vuković i Joka Pečenica, svi stari po 92 godine, pokazuju podaci Bosanske knjige mrtvih koju je objavio IDC iz Sarajeva.
Prve žrtve u rejonu Višegrada, baš kao i u svim drugim opštinama širom Bosne i Hercegovine bili su Srbi. U poslepodnevnim časovima, 12. januara 1992. onda kada rat u Bosni i Hercegovini još zvanično nije ni počeo, u selu Bijela, u opštini Višegrad je počinjen stravičan zločin koji je najavio sve predstojeće ratne užase i strahote. Bošnjak Hasan Šabanija iz Gornje Crnče, ubio je Srbina Ranka Baranca, penzionera, u njegovoj porodičnoj kući, i to hicem iz pištolja iz neposredne blizine, bez ikakvog povoda, samo zato što je Srbin. Zločin je bio etnički motivisan a nad Podrinjem se tada nadvila tamna senka očaja i straha. Ranko Baranac je ubijen u 62-oj godini dok je slavio slavu a njegovo ubistvo je bilo najava svih ratnih užasa i strahota koje su usledile u ovom gradu. Bila je to prva žrtva u Višegradu i čitavom Podrinju. Bila je to prva žrtva u Višegradu ali i u čitavom Podrinju.
Na području Višegrada je prema podacima Republičkog centra za istraživanje rata i ratnih zločina postojalo čak pet logora i zatvora za Srbe, dok je na području Gornjeg Podrinja registrovano ukupno 33 logora gde su vršena prisilna zatvaranja, mučenja, silovanja, zlostavljanja i ubistva Srba. U kampanji etničkog čišćenja Gornjeg Podrinja spaljeno je na desetine srpskih sela i zaselaka, uništene su i oskrnavljene mnoge pravoslavne crkve, groblja i kulturni objekti. Iz gradova i sela proterano je više desetina hiljada Srba.
Ni 26 godine od završetka rata, stanovnici Višegrada ne mogu zaboraviti sve strahote i užase koje su doživeli tokom poslednjeg rata. Sećanje na 1. avgust 1992. ne bledi, rane nisu zacelile a najviše boli nepravda i činjenica da za počinjene zločine do danas niko nije odgovarao. Tog 1. avgusta kapitulirala je ljudskost!
Zveri u ljudskom obliku naoružani automatima, mitraljezima, sekirama ali i mržnjom prema svemu što je srpsko napali su tog vrelog, letnjeg dana malo selo Jelašci i počinili neviđen masakr. Selo koje je pre rata brojalo 32 stanovnika, u trenu je popaljeno i zbrisano sa lica zemlje. Na kućnom pragu je streljano jedanaest civila, dakle više od trećine sela. Preživela je samo starica Milja Savić koja je uspela da se skloni u obližnju šumu. Tog dana, samo igrom slučaja tešku sudbinu je izbegao Petronije Jeličić koji je bio u gradu. Pri povratku kući dočekalo ga je bolno saznanje: na kućnom pragu streljani su mu otac Trivun, majka Sava, supruga Mirjana, osmogodišnja ćerka Dragana i desetogodišnji sin Vidoje. Ova vest zauvek mu je promenila život..vredan i pošten čovek kojeg su svi znali samo po dobru, doživeo je prestrašnu sudbinu i to bez razloga i bez povoda. Njegovi najmiliji pobijeni su samo jer su bili srpske nacionalnosti.
Vidoje i Dragana igrali su se tog dana u svome dvorištu..uživali su u bezbrižnom detinjstvu! Kao i sva deca smejali su se, trčkarali i veselili, potpuno nesvesni zla koje im se sprema..Mirjana je vredno radila po kući, čekajući supruga da se vrati iz grada a stari Trivun i Sava spokojno su uživali gledajući unuke kako se igraju, bili su ponosni i zadovoljni...
Muslimanski vojnici, mahom komšije iz susednih sela, upali su u selo i pobili sve što su zatekli. Vrisci i jauci žena i dece čuli su se kilometrima daleko. Vidoje i Dragana streljani tokom igre u svom dvorištu...prema rečima meštana, stari Trivun pokušao je da zaštiti snahu i unuke, moleći zlolince da poštede bar decu ali bio je potpuno nemoćan..
Po rečima Obrada Savića, jednog od preživelih meštana Jelašaca, te kobne večeri sve se dogodilo iznenada. - Nakon pucnjave i zapomaganja dece sakrili smo se u obližnji šumarak. Tek ujutro smo imali šta videti, mrtva i unakažena tijela naših rođaka i komšija", kroz suze je još odavno ispričao starina Obrad. Mučki napad preživela je i starica Milja Savić koja kaže da je u napadu učestvovalo nekoliko grupa muslimanskih vojnika. "Da nismo u šumu i mi bi doživjeli istu sudbinu", ispričala je starica Milja. Izvršioci ovih zločina su dobro poznati i većina slobodno živi na području Federacije BiH. Sve je istraženo, postoje video i drugi dokazi, izvršen je uviđaj, a tu su i svedoci. Međutim, optužnice i dalje nema. Inače selo Jelašci od Višegrada je udaljeno nešto više od desetak kilometara, od Višegradske Banje svega tri, a od njih je granica sa Srbijom udaljena manje od pet kilometara.
KULTURA SEĆANJA
Kultura sećanja na srpske žrtve višegradske regije nalazi se na niskom nivou, u centru nema zvaničnih komemoracija za civilne žrtve niti se u gradu može sresti bilo kakav memorijal posvećen ubijenim civilima. Među narodom postoje ideje i inicijative da se odabere jedan datum u godini kada bi se na Višegradskom mostu obeležavalo stradanje više od šest stotina ubijenih Srba sa područja Višegrada i Rogatice. Takođe, postoji ideja da se u centru Višegrada na jedan dan (12. aprila ili 4. maja) obeležava stradanje svih 2280 Srba sa područja Gornjeg Podrinja, kada bi narod u velikom broju paljenjem sveća, javnim govorima i polaganjem cveća odao počast svim ubijenima, insistirajući na procesuiranju počinilaca kao i da se postojeća spomen soba pretvori u spomen muzej posvećen žrtvama ovog kraja. Međutim, ove ideje još uvek nisu zaživele ali postoji nada da bi tako nešto u skorijoj budućnosti moglo da se dogodi i postane deo tradicije.

Слава им.
ОдговориИзбришиДа се никад не заборави.
Зашто су им деца крива?! Туга