GORADŽE: SVEČANO PRIKAZAN FILM POSVEĆEN RATNOM ZLOČINCU ZAIMU IMAMOVIĆU ODGOVORNOM ZA UBISTVA DECE I CIVILA

Zaim Imamović & i njegove žrtve, civili iz Jošanice

U Goraždu je juče premijerno prikazan dokumentarni film "Čovjek s osmjehom", posvećen ratnom komandantu muslimanske tzv. "Armije BiH" Zaimu Imamoviću. Mediji navode kako je film "Čovjek s osmjehom" svedočanstvo o Zaimu, ali i svedočanstvo o jednom gradu i njegovim ljudima u vremenu rata u kojem o Zaimu Imamoviću govore njegovi najbliži saborci, ratni komandanti i borci. Ništa to ne bi bilo čudno da nije reč o jednom od najzloglasnijih ratnih zločinaca kojem je zbog stravičnih nedela tokom rata, narod u Podrinju dodelio epitet "monstrum iz Goražda".

Zaim Imamović, ratni komandant iz Goražda, naređivao je, predvodio i lično učestvovao u mnogobrojnim napadima na srpska sela koji su rezultirali jezivim zločinima nad srpskim civilnim stanovništvom. U tim napadima silovane su žene i devojke, masakrirani su i živi  spaljivani srpski civili a masakriran je i veliki broj dece. Njegova novoformirana Prva drinska brigada je još početkom aprila 1992. godine, izvršila napade na srpska naselja u gradu Foči prilikom čega su mnoge srpske kuće spaljene a bilo je i poginulih. Zaim Imamović je upravo jedna od najodgovornijih ličnosti za masakr u Gornjoj Jošanici koji se desio na veliki pravoslavni praznik Svetog Nikolu 19. decembra 1992. godine. Prema saznanjima "Glasa Srpske" (2011)  za napad na Jošanicu naredbu je izdao Hadžo Efendić, šef ratnog predsjedništva u Goraždu, koji je postrojavajući svoje bojovnike rekao "Idete u najveće četničko gnijezdo Jošanicu. Ni dijete u bešici ne smijete ostaviti živo". Pored Efendića tu su bili komandanti Zaim Imamović, Ahmet Sejdić, Ferid Buljubašić, komandant rogatičke muslimanske jedinice zvani "Peda".

Tada su muslimasnki vojnici pod komandom Zaima Imamovića napali srpska sela i zaseoke i masakrirali 56 civila, od čega 21-u ženu i troje dece. Najmlađa je bila dvogodišnja Danka Tanović koja je ubijena sa majkom. Desetogodišnja Dragana Višnjić i njen sedmogodišnji brat Dražen ubijeni su sa svojim ocem, bakom i dekom nedaleko od svoje kuće, dok je njihova majka zarobljena, višestruko silovana pa masakrirana. Mnoge žene i devojke su tog dana silovane, a prema izjavama svedoka sestre Višnjić su vezane za hrastić te satima silovane i zlostavljane nakon čega su pobijene. Prema rečima Srpkinje koja je provela tri ipo godine u Goraždu, što u kućnom pritvoru što po logorima, muslimani su po povratku iz Jošanice nekoliko dana proslavljali masakr počinjen nad decom i civilima u ovom selu. Čitavo Goražde je tada slavilo zločin nad Srbima. 

Prema rečima saboraca Imamović je "akciju u Jošanici" smatrao svojim velikim uspehom, iako tu nisu ni vođene borbe već samo mučeni i masakrirani civili. Zaim Imamović je poginuo u jesen 1995. godine, tokom jednog od napada na srpska sela oko Trnova. 

Na području Gornjeg Podrinja ubijeno je 2280 Srba, među kojima i osamdesetoro dece a cilj svih tih napada bio je da se ovi prostori etnički očiste od Srba kako bi se stvorila čista muslimanska država.

Slavko Đorđević, sada medicinski tehničar u penziji, proveo je čitav rat na hirurgiji fočanske bolnice. On, baš kao i mnoštvo drugih lekara i medicinara u ovoj ustanovi spasili su na hiljade života u Podrinju. Bili su svedoci svih užasa koje je muslimanska vojska činila od aprila 1992. pa sve do kraja rata. U svom radnom veku, Slavko se nagledao svega i svačega ali će zauvek pamtiti prizore iz sela Jošanica, na Nikoljdan, 19. decembra 1992. godine, kada je u jednom danu ubijeno 56 civila srpske nacionalnosti. Kada su dopremali tela žrtava, Slavko je  bio određen da bude u mrtvačnici, gde se vršila identifikacija. Ostao je šokiran kada je među ubijenima prepoznao rođenu sestru Jelu i zeta, njenog supruga.

-  Kad sam vidio sestru na stolu, kad su je istovarili, meni je čitav svijet otišao. Nikoga nisu zaklali kao što se kolje, nego su noževima probadali vrat. Ljudi su klani, povrijeđeni tupim predmetima, vjerovatno od kundaka. Moja sestra je zaklana. su napravili rez i onda su je ubadali u trbuh. Čak je sav trbuh bio isječen… Evo sad ne plačem jer suze su prošle. Ne mogu da zamislim da mi je ona mrtva… A zeta su svezali žicom, vide se ožiljci na rukama od žice. Onda su mu tupim predmetom razbili šake i stopala, da ne bježi, i čelo. Jedna Danka Višnjić, djevojčica od dve godina, njoj je razbijena glava. Imam fotografije na kojima se vidi sva strahota. Tupim predmetima su lomljenje lobanje. Nisu poštedeli ni dečije glave – mozak je virio iz lobanje. Moju sestru su zaklali, a zeta iscepali nožem od stopala do gluteusa, rezali su i mišiće. Užasno.“, ispričao je Đorđević pre nekoliko godina medijima.

Fočak Anđelko Grujičić u Jošanici je izgubio osam članova porodice, a rat mu je odnio i sina jedinca. Ni poslije toliko godina nije skinuo crninu, niti će. - Moju majku i oca i brata i druge bližnje pobili su kod rijeke. Vlatku Višnjiću su motornom pilom odsjekli glavu, a to su mu gledale sestre koje su bile svezane, silovane i poslije masakrirane. Sve su to, 90 odsto uradile naše komšije - rekao je Grujičić.

Radomir Pljevaljčić je u Jošanici izgubio oca, majku i brata. - Ne samo da su ih ubili, nego su masakrirani da nisam mogao da ih prepoznam. Ocu Radu su odsjekli glavu, bratu nijedan zub nije ostao, sve krupne kosti su mu bile polomljene - prisetio se Pljevaljčić.

Masakr u Jošanici preživela je i Dušanka Višnjić Lalović, tada devojčica od 17 godina kojoj su ubijeni otac, tetka i mnogobrojna rodbina. Ona je ranijih godina medijima ispričala svoja saznanja: - Niko nije očekivao da će se tog dana tako nešto desiti, jer je većina mještana slavila Nikoljdan - krsnu slavu. Očekivali su goste, ali ne takve. U samu zoru začuli su se pucnji iz svih pravaca, povici po selu `ubijajte`, `koljite`. Bilo je strašno. Oko podneva čula sam povike Olge Višnjić i njene kćerkice - `spasite nas`. Svuda je bio garež, izmaskarirana tijela". Plakali smo i vrištali, krv i leševi na sve strane, jezivi prizori. Ja molim sud i tužilaštvo, i ovaj put ih molim, da izvade predmet iz ladice i da ljudski to odrade, ako ni zbog čega drugog, onda zbog troje djece. Oni ništa nisu krivi. Mala Danka, šta je dijete od dvije i po godine znalo, nije znala ni kako se zove”, rekla je Višnjić-Lalović.

Dušanka je tada ispričala kako pamti likove zločinaca, koji su tada imali od 20 do 25 godina, ističući da su to danas pedesetogodišnjaci koji su i dalje opasnost za građane BiH. - Ako je mogao da ubije dete od dve i po godine, sedam i deset godina, koje se zvalo Danka, Dragana, Dražen, on je opasnost i za dete koje se zove Lejla ili bilo koje drugo dete. Dok su na slobodi, opasnost su za sve građane BiH. U principu, njih Tužilaštvo štiti", istakla je tada Dušanka. 

Činjenica da je o ratnom zločincu snimljen i film šokirala je i frapirala javnost u Foči. Narodu se vraćaju slike užasa iz ratnog perioda, jezive scene nasilja i tortura a nikome nije jasno šta se želi postići takvim aktivnostima. 

Ovo ne treba da čudi naročito ako uzmemo u obzir činjenicu kako je celokupna bošnjačka javnost ovih dana stala iza nedela Edina Vranja, koji je bio islednik u goraždanskim logorima i kojeg preživele žrtve i svedoci optužuju za strahovite torture i zlostavljanja. 

Goražde gotovo tri decenije nosi epitet "grada logora" i "grada ratnih zločinaca" a upravo zbog stravičnih zločina koje su nad srpskim stanovništvom počinili pripadnici muslimanske tzv. Armije BiH. Počevši od aprila 1992. pa sve do kraja 1995. na području ovog grada zverski je ubijeno blizu osam stotina građana srpske nacionalnosti, starosti od dve do 94 godine. Na području Goražda je prema podacima Republičkog centra za istraživanje rata i ratnih zločina postojalo čak 19 logora za Srbe, dok je na području Gornjeg Podrinja bilo ukupno 33 logora gde su vršena prisilna zatvaranja, mučenja, silovanja, zlostavljanja i ubistva Srba. U kampanji etničkog čišćenja spaljena su gotovo sva srpska sela, uništene su i oskrnavljene brojne pravoslavne crkve, groblja i kulturni objekti. Iz grada je proterano gotovo celokupno srpsko stanovništvo. Stotine srpskih žena i devojčica je silovano i zlostavljano na području Gornjeg Podrinja što tokom napada na srpska sela, što po zloglasnim logorima i kazamatima. Masovna silovanja su tokom rata u Bosni i Hercegovini (1992-1995) bila redovna pojava kod muslimanskih vojnika, pripadnika tzv. Armije BiH i korišćena su kao sredstvo etničkog čišćenja i ratnog zločina još u samo proleće 1992. godine.  U poslednjem ratu vojska bosanskih muslimana, tzv. Armija BiH primenjivala je etničko čišćenje kroz masovna silovanja žena i devojčica u Bosni i Hercegovini. Masovna silovanja Srpkinja imala su za cilj nacionalno i versko poniženje žene, a vrlo često i političko poniženje. Silovanje žena predstavljalo je sa jedne strane podcenjivanje žene kao ličnosti a sa druge strane, oružana snaga sa kojom su raspolagali bosanski muslimani tamo gde su bili većina, doprinosila je i njihovoj moći i uverenju, da sa svojim protivnicima i žrtvama mogu raditi šta god požele. 

Ako se širom čitavog Balkana traži grad koji je prošao kroz najteže, ljudskom umu nezamislive muke, čije su stanovnike zločinci masovno istrebljivali, a žene silovali i podvrgavali najvećem poniženju, ako tražimo grad kojem su ubili dušu i pretvorili ga u sablasnu pustoš, onda je jedan od njih svakako i Goražde. Teror i genocid u Goraždu je svojom okrutnošču najbolje oslikao fašističke, zločinačke ciljeve režima Alije Izetbegovića i ideje o stvaranju čiste "muslimanske države Bosne i Hercegovine" gde ne bi bilo mesta ni za pripadnike drugih vera i nacija, ali ni za one koji drugačije misle. Ovde su vršena masovna i sistematska silovanja srpskih žena i devojaka, srpski civili su spaljivani živi po kućama, ali su i streljani i likvidirani po logorima, ili su vezani bacani u reku Drinu.

Najviše zabrinjava činjenica da promociji ovakvih filmova prisustvuje i veliki broj dece i mladih. Oni se od najranijeg detinjstva uče mržnji prema Srbima, uče se da slave ratne zločince kao heroje. 

- Umjesto da su snimili film po nekom umjetniku, pjesniku, oni po zločincu. Njemu je mjesto na deponiji istorije, a ne na platnu. I djecu svoju huškaju da danas, sutra krenu stopama roditelja, na neki novi juriš na Foču i srpska sela kao njihovi očevi što su palili i činili zlodjela 1992. godine - glasi komentar Mileta J. na društvenim mrežama povodom promocije sramotnog filma. 

Iz Foče je poručeno kako bi uskoro i neka od centralnih ulica mogla poneti ime dvogodišnje Danke a možda i drugih civilnih žrtava. Na taj način, jačanjem kulture sećanja i kolektivnim pamćenjem negovaće se uspomena na žrtve i Zaima Imamovića ali i drugih zločinaca muslimanske armije.

Nažalost, svi ovi događaji pokazuju da je Goražde daleko od katarze i iskrenog pokajanja zbog svih stravičnih zločina počinjenih u ime bošnjačkog naroda. Tačno je da ne postoji kolektivna krivica, ali postoji kolekvna odgovornost. Glorifikacija ratnih zločinaca, pravdanje i veličanje monstruoznih zločina,poput ubijanja dece, silovanja, mučenja i predstavljanje istih kao nekakvih "herojskih akcija" neće doneti nikome ništa dobro. To samo doprinosi dubljim etničkim podelama, jačanju mržnje i stereotipa, novim sukobima. U Goraždu i danas među bošnjačkim stanovništvom vlada aktivan zavet ćutanja kada je reč o stravičnim ratnim zločinima a stravični masakri nad decom i civilnim stanovništvom u Goraždu se i danas predstavljaju i obeležavaju kao "oslobodilačke akcije". Na pitanje od koga su oslobađali čista srpska sela i zašto su ubijali civile i nemoćne starce, oni nemaju odgovor. Pognu glavu i zaćute...  

Korišćen izvor: Miroslav Toholj - "Crna knjiga"

                          Glas Srpske (2014)