Prijedorčani i danas pamte tragične oktobarske dane 1995. godine kada su muslimanske snage krenule na Prijedor u pokušaju da zauzmu grad i počine zločine nad civilnim stanovništvom. Heroji Prijedora uspeli su tih dana uprkos velikim borbama ali i gubicima, da izvojevaju veliku pobedu i potisnu muslimanske agresorske snage. Prijedor je te 1995. junački odbranjen a civilno stanovništvo spašeno scenarija iz Sanskog Mosta. Međutim, sećanja na taj period ne blede. I dalje su sveža i jednako bolna.
Kiša granata padala je po okolnim srpskim selima ali i po samom gradu. Osećanja preživelih građana su veoma pomešana. Prisutna je velika tuga za izgubljenim životima, žal za ubijenim i ranjenim građanima, borcima i civilima. Prisutna je i velika uznemirenost, naročito kada se ljudi sete te užasne panike koja je vladala usled mogućnosti da se i ovde dogode stravični zločini nad civilima kakve su muslimanske snage počinile nešto ranije u Sanskom Mostu, Ključu, Bosanskom Petrovcu, Krupi...Mnogi Prijedorčani su složni u činjenici da svakog oktobra, od 1995. do danas, osete stres, paniku, nesanicu čak i kada ne razmišljaju o ratu. Doktori objašnjavaju da je to sasvim normalna reakcija i da organizam sam odreaguje na te teške ratne događaje upravo zbog pretrpljenog straha i trauma koje su Prijedorčani preživeli tih ratnih jesenjih dana.
Prijedorčani danas osećaju i ponos, zahvalnost prema herojima koji su junački branili grad. Ponosni su na časnu borbu i herojsku odbranu Prijedora od nemilosrdnih agresora. Svakako, zastupljena je tu i sreća zbog desetine hiljada spašenih života nedužnog stanovništva, zbog toga što i danas žive u svom gradu slobodno i bez straha, što grade, stvaraju i uživaju u svim blagodetima i lepotama Prijedora. Tako ukratko i sažeto možemo opisati sećanje na krvavi oktobar 1995. godine.
10. oktobra 1995. pao je Sanski Most. Preko 30 000 Srba i Jugoslovena proterano je sa svojih ognjišta a najveći broj je trenutno prebivalište pronašao u Prijedoru. Ubijeno je 244 civila, među kojima veliki broj žena, starih i bolesnih lica kao i nekoliko dece. Stotinu žena je silovano i zlostavljano, formirani su zloglasni logori a mnogi civili se vode kao nestali. Sravnjeno je 30 sela i zaselaka, porušene su i razorene sve pravoslavne crkve a grad je sravnjen do temelja. Nakon rata pronađene su 63 masovne i pojedinačne grobnice sa posmrtnim ostacima srpskih civila, žena, staraca i dece. Ljudi su masakrirani na razne načine tako što su im odsecani ekstremiteti i glave, tako što su streljani, vešani, razapinjani na bandere i krstove, bacani u bunare....
Takav scenario bio je namenjen i građanima Prijedora, grada koji je još 30. maja 1992. napadnut od muslimanskih snaga. Već tada Srbi ali i građani drugih nacionalnosti suprotstavili su se agresorima, pripadnicima Alijine vojske i "Zelenih beretki" izvojevavši veliku pobedu.
Građani Prijedora su tragične posledice bombardovanja osetili i nešto ranije kada su na područje Prijedora od 9. do 10. septembra 1995. bombe padale na Omarsku, Jutrogoštu i Čarakovo. Dva dana kasnije, bombardovan je radio-televizijski odašiljač na Lisini da bi sutradan bio potpuno uništen. To je dovelo do prekida svih veza. Vojska Republike Srpske morala se osloniti na alternativne načine da bi održavala vezu između svojih jedinica. Par dana kasnije spaljena su sela Tomina i Podovi, a muslimanske snage su masakrirale tada 30 civila, žena i starijih lica.
Mesec dana kasnije 10. oktobra 1995. iz osvojenih i popaljenih srpskih sela u opštini Sanski Most, muslimani su iz artiljerije tukli po Prijedoru i srpskim selima. Grad je bio prepun izbeglica, sve je vrvelo od preplašenog naroda. Vrisci i jauci žena i dece preplavili su čitav Prijedor. Četrdeset hiljada srpskih izbeglica sa okupiranih teritorija zakrčilo je puteve...na sve strane strah, patnja, nervoza, dečiji plač. Uz izbeglice koje su ranije došle iz drugih okupiranih oblasti, Prijedor je ličio na jedan veliki izbeglički kamp. U gradu je zavladala strašna panika i počelo se razmišljati o napuštanju Prijedora.
A bolnica je bila premala da primi sve ranjene civile, borce kao i bolesnike. Heroji u belom, doktori i medicinske sestre radili su neprestano, bez pauze, sve sa ciljem da spasu što više života. Nisu se lekari i medicinske sestre odrekli Hipokratove zakletve ni u tim najtežim, paklenim danima. Radili su vredno i predano, lečili su i pomagali baš svima, nezavisno od vere i nacije.
Iz pravca Sanskog Mosta snage tzv. Armije BiH krenule su ka Prijedoru u pokušaju da osvoje centar Potkozarja. Njihova artiljerija dejstvovala je po Prijedoru od 13. do 17. oktobra 1995. godine. Granate su padale i po selima ali i po samom gradu. Mete su bili industrijska postrojenja i civilni objekti. U sveopštem napadu muslimanskih snaga i tokom njihovih pokušaja da okupiraju Prijedor tokom oktobra 1995. stradalo je 44, a ranjeno preko 160 Srba, što civila, što pripadnika MUP-a i pripadnika VRS, branilaca grada.
Napad muslimanskih snaga, nakon što je pao Sanski Most u Prijedoru zaustavio je treći bataljon 43 motorizovane brigade. Na njegovom čelu bio je komandant Draško Vujić, heroj odbrane grada i čovek čije ime i danas svi izgovaraju sa velikim poštovanjem.
- U momentu kada smo išli da zaustavimo napad na Prijedor bile su nepregledne kolone civila, žene sa djecom, traktori, to su zaista teški trenuci. Kada smo branili Prijedor u oktobru 1995. protiv razularenih muslimanskih snaga potpomognutih NATO paktom, blokirali su nam sistem veze pa smo u borbu ušli bez artiljerijske i bez bilo kakve druge podrške. Odmah pored mene su mi poginula dva borca, u početku su bili teško ranjeni. Težak je trenutak kada se moj drug, moj komšija, moj borac ne obraća meni sa imenom nego kaže "Komandante pomozi umrijeću". To se desilo i to je vrlo težak trenutak. Prijedor je zaista bio u pitanju. Kada je palo naših 13 opština u jednom zamahu, zato što su bili potpmognuti NATO paktom koji nam je blokirao sistem veze, došao je na red i Prijedor. Sticajem okolnosti ja sam došao sa gradačačkog ratišta u Prijedor, ne znajući da je pao Sanski Most, mene je komandant operativne grupe, pukovnik Zeljaja odmah pozvao u svoju komandu i saopštio mi stanje na terenu. Nisam mogao da vjerujem u tom momentu da je to tako i da je Prijedor stvarno ugrožen. Jedan dio teritorije je bio potpuno nebranjen, lijeva obala Sane sve do krupskog ratišta je bila potpuno prazna, nijedan vojnik nije branio Prijedor. Na desnoj obali je bio naš 4. bataljon i čvrsto branio i držao liniju. Mojim borcima sam saopštio u kakvom stanju se nalazi sveokupna pozicija naših boraca i tražio sam od njih da u borbu idemo prsa u prsa. To je našem stanovništvu ulijevalo određenu hrabrost, pouzdanje a i nama samima je to bio jedan podstrek, ne znajući ni sami sa čime ćemo se sresti. Ta njihova udarna grupa koja je došla nadomak Prijedora je bila tokom noći i jutarnjim satima sljedećeg dana potpuno razbijena i uništena ali smo zaustavili njihovu liniju, njihov napad. Imali smo poginulih i ranjenih. Nije nas niko mogao tada zaustaviti, gonili smo neprijatelja i da je bilo podrške i na lijevoj obali uspjeli bismo vratiti i Sanu. Uspjeli smo zaustaviti neprijateljsku ofanzivu. – prisetio se Vujić.
Smatra da su ovi datumi značajni za čitavu RS i da bi trebalo da obeležavanju u Prijedoru prisustvuju svi koji su dali doprinos da se zaustavi rat.
– Mi koji poštujemo porodice naših poginulih boraca i naše ratne vojne invalide vječno ćemo obilježavati ovaj dan. On nas podsjeća na najtužnije i najgore moguće događaje koji su se mogli desiti , branili smo tada ostatak Republike Srpske, počevši od Prijedora pa dalje, naravno u tome smo uspjeli i nadamo se da se takvi nemili događaji neće dešavati više nikome – izjavio je Vujić.
Ljiljana, tada osamnaestogodišnja devojčica iz Prijedora, sa velikom tugom se seća paklenih dana rata. - Bilo je hladno, sjećam se, mislila sam da prošetam, obukla sam jaknu i izišla kada je odjednom zagrmelo, bila je uzbuna, počele su granate da padaju. Ljudi su bili u šoku, bilo je naroda i po ulicama, vrištali su, plakali svi. Samo sam ostala zaleđena, vikali su bježi ali nisam mogla..zaledila sam se od straha. I dan danas se pitam ko je bio iza tih topova, tenkova, minobacača, kosu ti ljudi koji su pucali na nad djecu, kakve su to zvijeri koji su htjeli da unište naše djetinjstvo. Po bolnici je bilo mnogo ranjenih, čak i djece. Ljudi su umirali u velikom broju tamo... - zabeležili su izjavu mediji iz Republike Srpske te ratne 1995. godine.
I Rada, koja je tada živela u selu Pejići, ispričala je kako su muslimani nemilosrdno tukli po teritoriji Prijedora. "Čuli smo detonacije i poskakali od straha, sa prozora sam gledala kako odjekuju granate i dim kako kulja. To je tuklo sa svih strana, mislili smo da će doći i pobiti nas. Sakrili smo se kasnije u podrum, najviše smo se plašili muslimanskih prijetnji, Sanjani su govorili kako su prijetili da kad budu ušli u Prijedor neće ni kokoš ostat živa, da će pobiti sve, strahovali smo za djecu. Čuli smo da su od granate poginule dvije žene, da je ranjeno djete, da je povređeno preko 20 ljudi..bilo je strašno."
Kada govorimo o oktobru 1995. važno je istaći i herojsku ulogu običnih ljudi, građana Prijedora i okolnih mesta koji su svi aktivno uključili u pružanje pomoći ugroženom narodu i izbeglicama. Ljudi su dolazili čak iz Rasavaca, Kozarca, Podgrađa, Ljeskara, Ljubije kako bi pomogli prognanicima. Ljudi su tada disali kao jedno i postali su ujedinjeni u bolu i patnji. Građani Prijedora primali su u svoje kuće po nekoliko porodica, pružali im hranu, smeštaj, odeću kao i medicinsku pomoć. U pomoć prognanicima bila su uključena čak i deca. Hrabre Prijedorčane nije omela ni kiša granata koja je tih oktobarskih dana neprestano padala po gradu.
Za ove zločine još uvek niko nije odgovarao!
Коментари
Постави коментар