U Kravici kod Bratunca protekle nedelje je obeležena 29-a godišnjica monstruoznog zločina nad srpskim civilima koje su brutalno ubili pripadnici muslimanske vojske pod komandom Nasera Orića iz Srebrenice. Na području ove mesne zajednice ubijeno je 162-oje Srba, od čega je njih 49 pobijeno na pravoslavni Božić - 7. januara 1993. godine. Parastosu je prisustvovao veliki broj građana iz celog Podrinja, uključujući i predstavnike organizacija i udruženja žrtava kao i političke predstavnike. Među onima koji došli da odaju poštu žrtvama bila je i Zora Kuljanin, ugledna građanka Bratunca. Ova žena, poreklom Hrvatica, položila je venac u svoje lično ime ali i u ime Udruženja žena žrtava rata Republike Srpske čija je aktivna članica.
Podsećamo, u Bratuncu je nedavno otvorena kancelarija Udruženja žena žrtava rata RS a predsednica regionalnog odbora je upravo Zora Kuljanin. Zora je tokom rata i sama preživela ratne užase a u muslimanskom logoru je provela nekoliko meseci gde je bila izložena psiho-fizičkim torturama. Ona je bila zatočena zajedno sa svojom decom i bila je svedok užasnih tortura srpskih zatočenika i zatočenica. Tokom boravka u logoru, neprestano je ispitivana, muslimanski zločinci je nisu ostavljali na miru, a naročito joj nisu mogli oprostiti to što se udala za Srbina.
Zora je zajedno sa svim ostalim građanima prisustvovala parastosu u Kravici gde je odala počast nevino ubijenim ženama, deci, starim i bolesnim osobama, civilima, zarobljenicima i braniocima koji su okrutno ubijeni na svom kućnom pragu. Vrlo često ova hrabra i čestita žena prisustvuje komemoracijama u Bjelovcu, Ježestici i drugim mestima na području Srebreničke regije gde su ubijani Srbi.
LOGORSKE PATNJE I SVEDOČENJA IZ PAKLA
"Sve pokupili i stjerali u Bradinu u njihovoj pratnji. Mrak. Zatoreno sve. U školi tri učionice nabijene, šibica ne može da se baci, ne može da padne na pod. Izvodili su Milana Kuljanina, koji je treći dan podlegao povredama, koga sam svojim očima vidjela, kakav je to čovjek bio. Vojislav Mrkajić isto tako, svojim očima sam gledala šta mu je rađeno, sa čim je tučen. Ali sve je išlo pojedinačno. Danica Žuža, 86 godina je đed Milan imao, a tu je negdje i Vojislav, sa nekih svojih 65 godina. Jedan od njih je, u mraku, ne smiješ ništa upaliti, nikakva svjetla, došao na vrata i pitao: "Ko je Zora Kuljanin?" Ja sam rekla da sam ja. "Hoćeš izić’?", "Hoću". Iziđem: "Mogu li uzeti djete?", "Možeš". Uzmem djete, i s puškom me provedu na gornji sprat učionice, da ja njima kažem gdje se krije Mićo. (..) Pojma nemam ni gdje je Mićo i neki Žuža, imenovli ga nisu. Fino sam im rekla da ne znam i on je meni prijetio. Vratili su me dole. Ne može se spavati normalno. Djeca su na đačkim stolovima. Hajde, da mogu djeca leći. Presvukli djecu, namirili. Mislimo, hajde, sve će biti mirno. Kakvo mirno? To je tužno i žalosno. Onaj jauče na jednoj strani, onaj jauče na drugoj strani. Onoga udara željeznom šipkom, onog stolicom, onog flašom. Tu spavanja nema.
U ponedeljak, 13. jula, u 11 sati, dolaze na vrata i pitaju: "Ko je Zora Kuljanin? Neka iziđe". Moram ustati, šta da radim. "Mogu li uzeti djete?", "Ne možeš". Vode me u prostoriju gdje je pretučen već što sam rekla, Mrkajić Vojislav i Milan Kuljanin. Bilo je njih tu još. Lokva krvi. U jednom ćošku flaša, ako se sjećate od Kole od litra flaše što su bile prije rata, koja je već razbijena. Nije razbijena o zid sigurno, ni od pod, već od udaranja te dvojice muškaraca. Stolice željezne, drvene, izlupane. On meni kaže: "Hajde priznaj gdje je Mićo i gdje si hranu nosila“. I da kažem gdje mi je muž, gdje je djever, gdje je Žuža, gdje su svi. U prvom momentu mislila sam da ću reći da ne znam. Nisam znala šta će se desiti. Možda bih, da sam znala šta će se odigrati, nešto drugačije pomislila, ali ne znam. Moj je uporan odgovor bio da ne znam. Njih je četiri, pet bilo i svi su govorili – znaš. Moje je bilo da ne znam. Udario me je flašom – „Kaži“. „Nemam šta da kažem“. Udario me je šamarom - „Kaži“. „Nemam šta da kažem“. Uzeo je pištolj- „Kaži“. „Nemam šta da kažem“. Da bi na kraju rekao: "Uzećemo ti djete. Nikada ga više nećeš vidjeti. Dok nije kasno, priznaj". Fino sam rekla da nemam šta da priznam. Pričam pola sata jednu priču, nemam šta da priznam, da bi kroz nekih pet, šest minuta izašli tamo i rekli svekrvi da uzme djete, flašicu, deku, šta već djete ima i da iziđe vani. Ja nisam znala da je naredba već stigla tamo. Oni mene i dalje pitaju, kažu – priznaj. Nemam šta priznati. Jedan mi je onda rekao: "Ustani, Zore ode ti djete".
Ustanem, gledam, sjedaju u bjelog Golfa, meni žao što ne znam nikoga, i kažu: „Pozdravi se s njim, nećeš ga više nikad vidjeti“. Sahranjivala sam leševe. Kupile smo leševe po selu, pošto nije bilo muške glave da to radi. Poredaju ih kod crkve, iskopaju raku bagerom. Dođe, onom kašikom bagera koliko može uzeti, samo ga baci u raku, gdje je sahranjeno 68, mislim, leševa.
Sretenu Kuljaninu, zvanom Beki, odsjekli su glavu. Donjeli su je u hotel u Konjic. Iz hotela su je na most donjeli i šutali. Ni danas se za njegovo tjelo ne zna. Jedan čovjek je rekao gdje je sahranjen, međutim, kada su došli, nema tjela. Tjelo je prenešeno na drugu stranu. Što je prenešeno? Zato što je glava negdje u Konjicu, a tjelo na Bradini. Ko je kad šta spomenuo što se tiče te Bradine. Ko se kad upitao za Bradinu? Ko je gdje Bradinu spomenuo? Srebrenica se spominje, nemam ništa protiv, Srebrenica se spominje stalno. Gdje se spominje Bradina? Gdje se spominje Konjic? Gdje se spominju Blace? Gdje se spominju Brđani? 200, 300 ljudi je tu stradalo, ta su sela sva uzeta okolo. Zaklano, silovano, ubijeno. Metak je svetinja. Ubi ga, a nemoj ga patiti. Čovjek nije imao snage da kaže. Sad ću ja reći. Možda će ga i potresti. Njegovom sini Neđi bila je prostrelna rana kroz nogu. Njemu su kamu vrelu kroz tu ranu vrtili. Možda snage čovjek nije imao da kaže. A to se dešavalo. Ko je gdje pričao o tome. Pojma niko nema. Kaže Srebrenica, Srebrenica. Nemam ništa protiv. Jeste. Svuđe. Na sve strane je stradalo. Haj’mo uzeti realno. Šta je se desilo na Božić u Kravici? Gdje se to spominje? Šta se desilo, ne samo Kravica, već mnogo nekih sela? Gdje, šta? Koliko je djece stradalo? Djete u Bradini od 17 godina peti dan nađeno. Gojko Kuljanin, Nedeljko, Njegoš Koprivica, danima smo nalazili leševe po Bradini. Na kraju je ona spaljena. Nije problem. Na kraju nalaze Milenka Kuljanina kome je brat poginuo, Gojko Kuljanin i otac Drago Kuljanin. Znači, sva trojica su poginula. Gine Radenko Kuljanin, Pero Kuljanin. Od dvije sestre po dva sina ginu. Da čovjek tu ne zna šta da kaže. Milenku Kuljaninu su, kad su ga ubili, jezik rezali. Glavu ovdje sekli. Gdje je ko to spomenuo? Ja to sve znam. Očevidac sam skoro svega toga.
Ali nigdje se to ne spominje, nigdje se to ne priča. Nigdje. I poslje toga prvi put smo mi otišli u Bradinu 1996. godine. Prvi put sa pratnjom iz Konjica, da imamo obezbjeđenje. U Bradini smo našli džamiju koja nikad nije postojala, nalazimo džamiju, nalazimo ploču na kojoj je pisalo: "Bradina oslobođena od četničkih zlikovaca 25. na 26. maj 1992. godine". Džamija je napravljena na kući Bogdana Kureša, koji je poginuo, ubili su ga u ratu. Ostala mu je žena i dvije ćerke. Na tim temeljima je napravljena džamija. Mi smo kasnije insistirali da se ta džamija i ploča skloni. I, ko je tu Bradinu negdje spomenuo. A u Bratuncu svi živimo na prosjačkom štapu. Narod hljeba nema. Djeca se, školuju, ne radi se, posla nema, hljeba nema.", ispričala je davno Zora.
UDRUŽENJE POMAŽE ŽRTVAMA RATA
Udruženje žena žrtava rata RS formirano je zavljajujući Božici Živković Rajilić još 2011. godine i na samom početku je brojalo 36 članica a danas broji više od sedam stotina članica. Božica je u muslimanskom logoru u Srebreniku provela 322 dana gde je bila izložena teškim torturama a u godinama nakon rata došla je na ideju da osnuje ovo udruženje kojem se ubrzo pridružila i Zora Kuljanin. Članice su žene koje su tokom rata preživele razne oblike torture i zlostavljanja a zajednički se bore za bolji položaj ove kategorije stanovništva i procesuiranje njihovih dželata. Božica, Zora, Nadežda i sve druge srpske heroine godinama u okviru ovog udruženja okupljaju i pomažu ženama koje su doživele slične traume. Zajednički su doprinele da istina o stradanju Srba bude vidljiva i poznata širom sveta. Zahvaljujući ovom udruženju brojni mučitelji, zlostavljači, ubice, silovatelji i zločinci iz reda bošnjačkog naroda su procesuirani i osuđeni na velike kazne. Osnovni cilj ovog udruženja je da žene žrtve rata iz RS budu prepoznata i vidljiva kategorija u društvu. Ostrom kritikom i javnim nastupima, Božica je doprinela da položaj žena bude poboljšan a veliko ostvarenje predstavlja i donošenje zakona o žrtvama ratne torture čime su nakon dve ipo decenije i Srpkinje dobile mogućnost da ostvare sva svoja prava.
Zahvaljujući radu ovog udruženja snimljen je veliki broj filmova i dokumentarnih emisija o torturama koje su prošle Srpkinje a monografija "Nasa ispovijest" je prevedena na engleski i obišla je čitav svet. Žene žrtve rata su gostovale u raznim krajevima sveta neumorno govoreći o svojim traumatičnim iskustvima i Golgoti koju je srpski narod prošao. Ovo udruženje je multietničko i okuplja žene srpske, hrvatske, bošnjačke, romske nacionalnosti.
Коментари
Постави коментар