Prve žrtve u rejonu Višegrada, baš kao i u svim drugim opštinama širom Bosne i Hercegovine bili su Srbi. U poslepodnevnim časovima, 12. januara 1992. onda kada rat u Bosni i Hercegovini još zvanično nije ni počeo, u selu Bijela, u opštini Višegrad je počinjen stravičan zločin koji je najavio sve predstojeće ratne užase i strahote. Bošnjak Hasan Šabanija iz Gornje Crnče, ubio je Srbina Ranka Baranca, penzionera, u njegovoj porodičnoj kući, i to hicem iz pištolja iz neposredne blizine, bez ikakvog povoda, samo zato što je Srbin. Zločin je bio etnički motivisan a nad Podrinjem se tada nadvila tamna senka očaja i straha.
Čitavo proleće i leto 1992. bili su obeleženi krvavim zločinima nad Srbima. Muslimanske snage spalile su veliki broj sela i zaselaka, a svaki upad u neko selo obavezno je bio praćen monstroznim zločinima - silovanjem, masakriranjem, sadističkim mučenjem. Ubijana su deca dok su se igrala, zatirane su čitave porodice, niko nije bio pošteđen.
Najjeziviji oblik ubijanja Srba jeste upravo metod "žive lomače", koji su muslimanski fašisti sprovodili još tokom 1941. i 1942. kada su stotine srpskih civila likvidirali na ovakav način. Iste zločine i iste metode ubijanja ponovili su pet decenija kasnije potomci ovih fašista regrutovani u redove muslimanske tzv. Armije BiH ! Ovaj monstruozni čin je podrazumevao da se srpski civili, uglavnom žene i starci, najpre zatvore u jednu prostoriju a potom živi zapale. Ovaj stravični metod ubijanja primenjivan je duž čitavog Gornjeg Podrinja tokom akcija napada na srpska sela. Neretko se dešavalo i da muslimanski vojnici iz zasede zoljama i zapaljivom smesom gađaju civilna vozila - automobile i autobuse usled čega su mnogi ljudi izgoreli. Na ovaj način je skončalo najmanje 170 srpskih civila, građana Višegrada ali i meštana drugih opština širom Gornjeg Podrinja (Rogatice, Foče, Goražda, Čajniča..). Procenjuje se da je broj stradalih na takav način još veći. Oni danas nemaju svoje spomen obeležje, za te žrtve nema komemoracije ni parastosa. Njihova imena uglavnom su izbrisana iz sećanja srpskog naroda.
Na crnom spisku od 2280 ubijenih Srba Gornjeg Podrinja nalaze se i imena dve Srpkinje Soke Tešević /62/ i Desanke Vidaković /47/ koje su mučki ubijene tokom agresorskog napada muslimanskih zločinaca na srpska sela Ćaćice i Stražbenice. Zločin je počinjen na današnji dan 21. januara 1993. prilikom sveopšteg napada muslimanske vojske iz Međeđe, Žepe i Goražda na ovo područje, a tokom tih napada tog i narednih dana brutalno je ubijeno tridesetoro Srba, što civila, što branilaca sela. Neki su ubijeni tako što su prethodno vezivani lancima i žicom pa mučeni, sakaćeni a dosta Srba je pronađeno bez glave, jednog ili više ekstremiteta.
Posebno tešku sudbinu su doživele ove dve Srpkinje - Soka i Desanka. Reč je o nenaoružanim ženama, civilima, koje su čitav rat provele u kućama obavljajući poljoprivredne poslove. Skončale su na užasan način. U Ćaćicama je spaljeno šesnaest srpskih kuća, a u Stražbenici šest, opljačkana se sva stoka i prehrambeni imetak. Muslimanski ekstremisti iz Međeđe upali su u ova sela i zarobili ove dve Srpkinje koje nisu mogle da napuste svoje kuće. Tukli su ih, zlostavljali i maltretirali. Prošle su ove žene teške i razumu nepojmljive torture pre nego što su zauvek ispustile dušu. Soku Tešović prvo su vezali žicom i vodili je po selu Stražbenice da pokazuje čije su pojedine kuće i drugi objekti koje su palili. Govorili su joj da gleda kako gore "četničke kuće" a zatim su je vratili u njenu kuću, žicom vezali za šporet i zajedno sa kućom zapalili. Desanka Vidaković prošla je jednako teške muke. I nju su muslimanski vojnici maltretirali i strahovito je zlostavljali, da bi je zatim ispred kuće okrutno ubili.
Na osnovu brojnih dokaza, među kojima su i svedočenja preživelih Srba Komitet za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovečnosti i međunarodnog prava objavio je imena počinilaca ovog monstruoznog zločina. To su:
1. Sejdić Ahmet, iz sela Drokan, gde je i rođen 02.01.1960. godine, od oca Ibra i majke Zemke, komandant muslimanske vojne jedinice,
2. Gušo Rašid, iz sela Drinsko, gde je i rođen 02.01. 1950. godine od oca Šerfana,
3. Kustura Zaim, zvani Hodža,
4. Nuhanović Ramiz,
5. Jelačić Fajo,
6. braća "Čimbur" i "Liso",
7. Kabaklija Ibro, iz Višegrada, rođen 25.11.1967. od oca Ahmeta
8. Sobo Ragib, iz Višegrada,
9. Bilić Hamdija,
10. Šaćirović Muhamed,
11. Ahmetspahić Avdo, iz Višegrada.
Oni nikada nisu odgovarali za ovaj ali i mnoge druge zločine u kojima su učestvovali.
Počevši od aprila 1992. pa sve do kraja 1995. na području višegradskog rejona zverski je ubijeno više od šest stotina građana srpske nacionalnosti, dok je na području Gornjeg Podrinja ubijeno 2280 Srba, među kojima i osamdesetoro dece. Na području Višegrada je prema podacima Republičkog centra za istraživanje rata i ratnih zločina postojalo čak pet logora i zatvora za Srbe, dok je na području Gornjeg Podrinja registrovano ukupno 33 logora gde su vršena prisilna zatvaranja, mučenja, silovanja, zlostavljanja i ubistva Srba. U kampanji etničkog čišćenja Gornjeg Podrinja spaljena su mnoga srpska sela, uništene su i oskrnavljene mnoge pravoslavne crkve, groblja i kulturni objekti. Iz gradova i sela je proterano gotovo celokupno srpsko stanovništvo.
Preuzeto sa: Miroslav Toholj - "Crna Knjiga"
Komitet za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovečnosti i međunarodnog prava: "Zločini u opštini Višegrad"
Коментари
Постави коментар