Пређи на главни садржај

VIŠEGRAD (1993): DESANKA I SOKA OKRUTNO MUČENE PA UBIJENE SPALJIVANJEM I STRELJANJEM


Prve žrtve u rejonu Višegrada, baš kao i u svim drugim opštinama širom Bosne i Hercegovine bili su Srbi. U poslepodnevnim časovima, 12. januara 1992. onda kada rat u Bosni i Hercegovini još zvanično nije ni počeo, u selu Bijela, u opštini Višegrad je počinjen stravičan zločin koji je najavio sve predstojeće ratne užase i strahote. Bošnjak Hasan Šabanija iz Gornje Crnče, ubio je Srbina Ranka Baranca, penzionera, u njegovoj porodičnoj kući, i to hicem iz pištolja iz neposredne blizine, bez ikakvog povoda, samo zato što je Srbin. Zločin je bio etnički motivisan a nad Podrinjem se tada nadvila tamna senka očaja i straha.

Čitavo proleće i leto 1992. bili su obeleženi krvavim zločinima nad Srbima. Muslimanske snage spalile su veliki broj sela i zaselaka, a svaki upad u neko selo obavezno je bio praćen monstroznim zločinima - silovanjem, masakriranjem, sadističkim mučenjem. Ubijana su deca dok su se igrala, zatirane su čitave porodice, niko nije bio pošteđen.

 Najjeziviji oblik ubijanja Srba jeste upravo metod "žive lomače", koji su muslimanski fašisti sprovodili još tokom 1941. i 1942. kada su stotine srpskih civila likvidirali na ovakav način. Iste zločine i iste metode ubijanja ponovili su pet decenija kasnije potomci ovih fašista regrutovani u redove muslimanske tzv. Armije BiH ! Ovaj monstruozni čin je podrazumevao da se srpski civili, uglavnom žene i starci, najpre zatvore u jednu prostoriju a potom živi zapale. Ovaj stravični metod ubijanja primenjivan je duž čitavog Gornjeg Podrinja tokom akcija napada na srpska sela. Neretko se dešavalo i da muslimanski vojnici iz zasede zoljama i zapaljivom smesom gađaju civilna vozila - automobile i autobuse usled čega su mnogi ljudi izgoreli. Na ovaj način je skončalo najmanje 170 srpskih civila, građana Višegrada ali i meštana drugih opština širom Gornjeg Podrinja (Rogatice, Foče, Goražda, Čajniča..). Procenjuje se da je broj stradalih na takav način još veći. Oni danas nemaju svoje spomen obeležje, za te žrtve nema komemoracije ni parastosa. Njihova imena uglavnom su izbrisana iz sećanja srpskog naroda. 

Na crnom spisku od 2280 ubijenih Srba Gornjeg Podrinja nalaze se i imena dve Srpkinje Soke Tešević /62/ i Desanke Vidaković /47/ koje su mučki ubijene tokom agresorskog napada muslimanskih zločinaca na srpska sela Ćaćice i Stražbenice. Zločin je počinjen na današnji dan 21. januara 1993. prilikom sveopšteg napada muslimanske vojske iz Međeđe, Žepe i Goražda na ovo područje, a tokom tih napada tog i narednih dana brutalno je ubijeno tridesetoro Srba, što civila, što branilaca sela. Neki su ubijeni tako što su prethodno vezivani lancima i žicom pa mučeni, sakaćeni a dosta Srba je pronađeno bez glave, jednog ili više ekstremiteta.

Posebno tešku sudbinu su doživele ove dve Srpkinje - Soka i Desanka. Reč je o nenaoružanim ženama, civilima, koje su čitav rat provele u kućama obavljajući poljoprivredne poslove. Skončale su na užasan način. U Ćaćicama je spaljeno šesnaest srpskih kuća, a u Stražbenici šest, opljačkana se sva stoka i prehrambeni imetak. Muslimanski  ekstremisti iz Međeđe upali su u ova sela i zarobili ove dve Srpkinje koje nisu mogle da napuste svoje kuće. Tukli su ih, zlostavljali i maltretirali. Prošle su ove žene teške i razumu nepojmljive torture pre nego što su zauvek ispustile dušu. Soku Tešović prvo su vezali žicom i vodili je po selu Stražbenice da pokazuje čije su pojedine kuće i drugi objekti koje su palili. Govorili su joj da gleda kako gore "četničke kuće" a zatim su je vratili u njenu kuću, žicom vezali za šporet i zajedno sa kućom zapalili. Desanka Vidaković prošla je jednako teške muke. I nju su muslimanski vojnici maltretirali i strahovito je zlostavljali, da bi je zatim ispred kuće okrutno ubili. 

Na osnovu brojnih dokaza, među kojima su i svedočenja preživelih Srba Komitet za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovečnosti i međunarodnog prava objavio je imena počinilaca ovog monstruoznog zločina. To su:

1. Sejdić Ahmet, iz sela Drokan, gde je i rođen 02.01.1960. godine, od oca Ibra i majke Zemke, komandant muslimanske vojne jedinice,

2. Gušo Rašid, iz sela Drinsko, gde je i rođen 02.01. 1950. godine od oca Šerfana,

3. Kustura Zaim, zvani Hodža,

4. Nuhanović Ramiz,

5. Jelačić Fajo,

6. braća "Čimbur" i "Liso",

7. Kabaklija Ibro, iz Višegrada, rođen 25.11.1967. od oca Ahmeta

8. Sobo Ragib, iz Višegrada,

9. Bilić Hamdija,

10. Šaćirović Muhamed,

11. Ahmetspahić Avdo, iz Višegrada.

Oni nikada nisu odgovarali za ovaj ali i mnoge druge zločine u kojima su učestvovali.

Počevši od aprila 1992. pa sve do kraja 1995. na području višegradskog rejona zverski je ubijeno više od šest stotina građana srpske nacionalnosti, dok je na području Gornjeg Podrinja ubijeno 2280 Srba, među kojima i osamdesetoro dece. Na području Višegrada je prema podacima Republičkog centra za istraživanje rata i ratnih zločina postojalo čak pet logora i zatvora za Srbe, dok je na području Gornjeg Podrinja registrovano ukupno 33 logora gde su vršena prisilna zatvaranja, mučenja, silovanja, zlostavljanja i ubistva Srba. U kampanji etničkog čišćenja Gornjeg Podrinja spaljena su mnoga srpska sela, uništene su i oskrnavljene mnoge pravoslavne crkve, groblja i kulturni objekti. Iz gradova i sela je proterano gotovo celokupno srpsko stanovništvo. 

Prosto je neverovatno da u Republici Srpskoj, pa i u Višegradu postoje spomenici gde se Srbi predstavljaju kao "genocidni" i kao "zločinci" dok Srbi u Goraždu ne smeju ni da obiđu svoja imanja a kamoli obeleže mesta gde su masovno ubijani i likvidirani. U Goraždu su podignuti raznorazni mauzoleji i spomenici muslimanskim generalima i vojnicima koji su se proslavili u napadima na srpska sela tokom kojih je ubijeno hiljade civila, od tek rođene dece do najstarijih a stotine žena je silovano. Ulice širom Federacije BiH nose nazive i imena po ratnim zločincima, a nijedan od 19 logora za Srbe u Goraždu do danas nije obeležen.

Zato je važno da se u centru Višegrada podigne spomen krst u znak sećanja na srpske žrtve tzv. "žive lomače" koje su postradale u ovoj ali i susednim opštinama Gornjeg Podrinja bilo da su zapaljeni u svojim kućama ili u vozilima koja su izgorela tokom napada muslimanske vojske. Nisu srpske žrtve ništa manje vredne od bošnjačkih. I one zaslužuju spomenik i sećanje. Važno je ustanoviti datum kada bi se to obeležavalo (možda 8. avgust kada je na taj dan 1992. zapaljeno i ubijeno trideset srpskih civila u višegradskim selima Bursići, Ćaćice i Klisura). Važno je oživeti uspomenu na ove strašne događaje i memorijalizacijom i kulturom sećanja učiti buduće generacije šta je i kako bilo sve sa jednim jedinim ciljem da se takva zla više nikome i nikada ne ponove. 

Preuzeto sa: Miroslav Toholj - "Crna Knjiga"

                   Komitet za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovečnosti i međunarodnog prava: "Zločini u opštini Višegrad"



Коментари

Популарни постови са овог блога

FOČA : ESMA JE 1992. ZVERSKI UBIJENA SAMO ZATO ŠTO JE BILA UDATA ZA SRBINA!

  Tokom svog gostovanja u emisiji "Ljudi govore", Marko Kovač, heroj odbrane Foče i  komandant taktičke grupe Foča u okviru VRS, podelio je sa publikom detalje svog ratnog iskustva, herojstva ali i brojne informacije o zločinima koji su počinjeni nad srpskim stanovništvom ovog kraja. Između ostalog govorio je i o užasnom zločinu u mestu Bastasi, gde je u leto 1992. ubijeno nekoliko srpskih civila među kojima i supružnici - Petar i Esma.  Sa početkom rata u Bosni i Hercegovini, životi ljudi u mešovitim brakovima bili su pod velikim opterećenjem. Mnoge muslimanke koje su bile udate za Srbe, preko noći su bile prozvane "izdajicama" i "otpadnicama". Mnogi pripadnici njihovog naroda nisu imali razumevanja, te su ih optuživali, vređali i šikanirali samo zbog toga što su bile u bračnoj zajednici sa pripadnicima druge vere i nacije. Zato i ne treba čuditi što su mnoge muslimanke tokom rata doživele torture, završile u logorima tzv. Armije BiH, a neke su čak i ubij...

ILIJAŠ : GODIŠNJICA ZVERSKOG UBISTVA MIRJANE DRAGIČEVIĆ (9)

Mirjana Dragičević je imala samo 9 godina kada je ubijena na vrlo svirep način u Ilijašu, pred očima svoje majke Radmile. Pre smrti, nju su silovala pa ubila trojca pripadnika tzv. Armije BiH. Do danas niko nije odgovarao za ovaj stravičan zločin.  Danas 28. decembra, se navršava tačno 26 godina od stradanja srpskih civila u selu Donja Bioča, nedaleko od Ilijaša.  U rano  j utro oko 7:30,   jedinice    2. bataljona Sedme muslimanske brigade Armije BiH,  probijaju liniju fronta , i upadaju u selo  Donja Bioča . Odmah na ulasku u selo okrutno  su  u bijena  dva  s rpska  civila: Lenka Skoko i Nikola Mićić, a ranjena je Milojka Draškić, a zatim je krenulo paljenje srpskih kuća .  U dvorište Dragičevića upala su trojica muslimanskih vojnika Sedme muslimanske brigade Armije BiH, jedan beloputi i dva tamnoputa vojnika. Imali su poveze preko glava. Brat Mirjane, Janko Dragičević, star 6 godina, je ostao...

VIŠEGRAD: IMENOVATI ULICU PO TRAGIČNO STRADALOJ PORODICI JELIČIĆ - ŽRTVE ZASLUŽUJU PAMĆENJE!

Jedan od najboljih načina da se sačuva sećanje na nevine žrtve rata, te da se njihove sudbine otrgnu od zaborava svakako jeste imenovanje ulica, trgova ili institucija po ovim ljudima. Jedan od simbola stradanja Srba u Višegradu i Podrinju svakako jeste surovi zločin u selu Jelašci kada su u leto 1992. na najsvirepiji način prekinuti životi nedužnih meštana - staraca, žena i dece samo zbog toga što pripadali srpskom narodu i ispovedali pravoslavnu veru.   Vest da je jedna ulica u Višegradu ponela ime po najmlađem borcu Vojske Republike Srpske - Spomenku Gostiću obradovala je kako građane Višegrada, tako i sve pripadnike našeg naroda. Naime, 2017. u višegradskom naselju Garča otkrivena je spomen ploča i otvorena ulica sa imenom Spomenka Gostića, jednog od najmlađih boraca Vojske Republike Srpske, koji je poginuo na Ozrenu 1993. godine. Iako mlađani Spomenko nije živeo a ni stradao na području ovog prelepog grada na Drini, građani su sa velikom radošću i poštovanjem pozdravili i...