Пређи на главни садржај

TRIDESET GODINA POTRAGE ZA OMILJENIM UČITELJEM IZ BRATUNCA - BOŽU ODVELI U POTOČARE, JOŠ NIJE PRONAĐEN!




Na spisku 1662 nestalih lica koje potražuje Republika Srpska je i ime Božidara Kovačića iz Bratunca, omiljenog učitelja, čoveka koga su svi neizmerno voleli i poštovali. Njegova supruga, inače predsednica Udruženja nestalih lica Bratunac-Srebrenica, Milka Kovačić godinama pali sveće nad praznom grobnicom neumorno tragajući za posmrtnim ostacima svoga supruga Božidara koga su pripadnici muslimanskih snaga iz Srebrenice zarobili u Tegarama u proleće 1992. godine i odveli u logor "Pilićarnik" u Potočare. Trideset godina traje agonija porodice Kovačić a pomaka u istrazi i dalje nema. 

Potočari, naseljeno mesto nadomak Srebrenice, jedno je velikih stratišta srpskog naroda tokom poslednjeg rata. Ovo mesto iako pretežno naseljeno Bošnjacima, ostalo je upamćeno po logoru kroz koji je prošlo na desetine srpskih civila i zarobljenika kao i po stravičnim zločinima koje su počinili pripadnici muslimanske "Armije BiH" u proleće i leto 1992. 

Početkom maja 1992. u Potočarima kod Srebrenice formiran je jedan od najzloglasnijih logora za srpsko civilno stanovništvo. Ovde su pripadnici 28. divizije tzv. Armije BiH počinili neke od najstrašnijih zločina, a kroz logor je prošao veliki broj žena, staraca i dece. Prema podacima Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i nestalih lica RS, na području srebreničke regije je registrovano devet logora i zatočeničkih objekata gde su mučeni, zlostavljani i ubijani srpski civili i zarobljenici. Osim logora u Potočarima, u Srebrenici su funkcionisali i zloglasni logor u zgradi opštinskog suda koji je u narodu prozvan "Srebrenički Aušvic" zbog zločina koji su tamo činjeni, kao i logor u Stanici milicije.

Potočari su od samog početka rata postali glavno vojno uporište muslimanske vojske odakle su kretali svi napadi na srpska sela. Ovo ne treba biti čudno budući da je upravo ovde rođen Naser Orić, ratni komandant 28. divizije tzv. Armije BiH. Pripadnici ove armije su počinili užasne zločine nad srpskim stanovništvom. Prva žrtva u Srebrenici ali i čitavom Srednjem Podrinju bio je Ljubo Stjepanović, mladić srpske nacionalnosti koji je zverski ubijen 20. aprila 1992. od strane muslimanskih ekstremista u zasedi u Potočarima. 

U Potočarima je početkom maja 1992. formiran logor u objektu "Pilićarnik" gde su vršena nečovečna postupanja, mučenja, silovanja, zlostavljanja i ubistva civila srpske nacionalnosti. Kroz logor je prošlo između šezdeset i stotinu civila, a procenjuje se da je tokom proleća i leta 1992. u Potočarima ubijeno najmanje 22-oje civila srpske nacionalnosti. Ovaj broj nije konačan budući da posmrtni ostaci mnogih civila i zarobljenika do danas nisu pronađeni te se mesto njihovog stradanja ne može precizno utvrditi. Po nekim informacijama, logor je funkcionisao sve do jula 1995. godine i do akcije "Krivaja 95".

20. maja 1992. muslimanski vojnici predvođeni Naserom Orićem izvršili su napad na srpsko selo Čumavići i tom prilikom porobili celokupno srpsko stanovništvo. Svih 35-oro meštana (uključujući trudnicu, petoro dece i nekoliko žena i staraca) ovog malog sela je odvedeno u logor "Pilićarnik" gde su danonoćno prebijani, mučeni i zlostavljani. Prema izjavi koju je Rodoljub Đukanović, tadašnji predsednik vlade opštine Bratunac da za medije TVNS što je zabeleženo i kamerama, lekarske službe su u razgovorima za razmenjenim logorašima utvrdili kako su najmanje dve žene srpske nacionalnosti, mlađe starosne dobi, tokom boravka u ovom logoru silovane. Žrtve su trpele zverska iživljavanja i mučenja.

U ovom logoru u Potočarima je bio zatočen i Božidar Božo Kovačić koji je sa svog kućnog praga nasilno odveden kada su u proleće 1992. snage Nasera Orića izvršile napad na srpska sela. Mnogi civili su već tada ubijeni, a Božidar je živ zarobljen i odveden u zatočeništvo. 

Božina supruga Milka ispričala je medijima da Bošnjaci više od dve decenije prikrivaju tragove, koji bi mogli dovesti do mesta na kojem se nalaze kosti poznatog učitelja iz Tegara kod Bratunca.

- Znam da je Božidar doveden u Potočare u komandu Nasera Orića. Mještani sela Čumavići, koji su bili u logoru rekli su mi da je poslije mučenja umro ili ubijen iste večeri kada je doveden. Svjedoka njegovih patnji ima i među Bošnjacima koji ne žele da kažu gdje je ukopano tijelo - rekla je Milka. Ističe da "Orić i njegovi poslušnici" prikrivaju taj zločin jer su "svjesni odgovornosti" i da će kad tad odgovarati.

- Božidar je 1962. godine došao u Tegare iz Hrvatske i do rata ispratio mnoge generacije osnovaca. Naoružani do zuba i uz psovke odveli su ga iz stana. Do rata je vodio odjeljenje trećeg razreda u kojem su od 34 učenika samo četiri bila srpske nacionalnosti - seća se Kovačićeva koja ističe da je uvjerena da je među onima koji su zarobili Božidara bilo i njegovih učenika koje je učio prvim slovima i životnim vrednostima.

Božidar je bio velikodušan, pošten i ljubazan čovek. Voleo je decu i na životni put je izveo veliki broj generacija. Nikada ljude nije delio po nacionalnosti, vaspitavao ih je da budu dobri i pošteni ljudi. Naučio ih je brojnim životnim lekcijama, ophodio se prema svojim đacima kao roditelj i pedagog. U sećanjima svojih đaka, kolega, prijatelja i komšija ostao je upamćen kao čovek velikog srca koji svima i svakome nesebično pomagao i čija su vrata uvek i svakome širom bila otvorena. Radio je čitav život vredno i pošteno i imao je veliki broj prijatelja i poznanika među pripadnicima drugih naroda. O njegovoj humanosti svedoče i izjave njegovih đaka kako učitelj Božo nebrojano puta pomagao siromašnoj srpskoj i bošnjačkoj deci iz tog i okolnih sela. 

Prema podacima koje je prikupila za vreme rada u Udruženju nestalih, Milka je saznala da su Božu bošnjački vojnici zarobili i odveli u pravcu Srebrenice. Njegova jedina "krivica" je bila to što je pripadao srpskom narodu i to što je ispovedao pravoslavnu veru. 

Nevenka Vujadinović iz Čumavića, koja se u to vreme, sa još tridesetak meštana bila zatočena u logoru "Pilićarnik" u Potočarima, kaže da nikada neće zaboraviti zapomaganja.

- Bilo je strašno slušati njegove jauke i zapomaganja. Nismo ga poznavali, ali smo čuli da su izgovarali učitelj Božo i pominjali Tegare, dok su ga mučili - rekla je Vujadinovićeva.

"Muslimani su mog muža Božidara, koji je bio učitelj u Srebrenici, ubili među prvim Srbima u gradu. I to u junu 1992. Zarobili su ga vojnici Nasera Orića i odveli u logor "Pilićarnik" u Potočarima. Tu je i ubijen, a njegovo telo nikada nisam našla. Ničije najmilije nisam uzela, a neka mi Suljagić kaže gde je zakopan moj Božidar. Hoću kosti da mu sahranim. I djeca mala su znala da je učitelj, tako da bi stvarno bilo fer da dobijem te posmrtne ostatke. Prema informacijama koje sam dobila iz više izvora, ubijen je u dvorištu Azema Adžovića u kojoj je bila komanda lokalne muslimanske jedinice. O svemu postoje dokazi, ali se ne zna gdje su njegovi posmrtni ostaci - ispričala je nedavno Milka medijima u Republici Srpskoj. Kovačićeva je navela da Institut za traženje nestalih BiH radi pod pritiskom Bošnjaka koji opstruišu traženje i identifikaciju nestalih Srba i manipulišu žrtvama, te da Tužilaštvo BiH godinama radi po instrukcijama bošnjačkog višegodišnjeg direktora Instituta Amora Mašovića. 

 Prema svedočenjima dvojice zatočenika, jednog dana ispred logora doveden je Božidar Kovačić (53), učitelj rodom iz bratunačkog sela Tegari: "Ispred logora Kovačić je bio ispitivan i tučen, a zatim je uveden u jednu od prostorija u 'Pilićarniku' odakle su se uskoro začuli njegovi jauci. Nakon toga jauci su utihnuli", ispričao je jedan od zatočenika. Tada ili nešto kasnije Božidar Kovačić je ubijen, a njegovo telo do danas nije pronađeno. Ima ozbiljnih naznaka da je i u taj "nestanak" upućen Naser Orić. "Dok sam boravio u zatvoru u Srebrenici Naser Orić je jednom prilikom došao i upitao me da li znam Božidara Kovačića, učitelja iz Fakovića", svedočio je Slavoljub Žikić (57), jedan od zatočenika. Žikić je i sam u više navrata teško pretučen, a bio je svedok i torture nad još nekoliko zatočenika. Među onima koji su ga mučili i tukli, Žikić je prepoznao i Sabahudina Omerovića, koji je danas zaposlen u Jedinici DGS-a BiH u Srebrenici. Porodice nestalih Srba, posebno je zabrinula i izjava nekadašnjeg šefa Operativnog tima za traženje nestalih Republike Srpske Gorana Krčmara koji je ranije izjavio da postoje ozbiljne sumnje da su u Memorijalnom centru u Potočarima sahranjivani Srbi. 

Pitanje nestalih predstavlja jedno od najbolnijih pitanja za porodice širom srebreničke regije. Porodice srpskih žrtava neumorno već tri decenije pokušavaju da pronađu grobnice gde su pokopani njihovi najmiliji ali sami procesi eshumacije i identifikacije teku jako sporo. 

Po završetku ratnih sukoba, 5.518 Srba se vodilo kao nestalo, a danas se još uvek traga za 1.662 osobe, od čega je 644 neidentifikovanih u spomen-kosturnicama. Među nestalima je veliki broj žena, staraca i dece. Srbi iz Bratunca i Srebrenice i danas tragaju za kostima svojih najmilijih koji su mučki i svirepo ubijeni u svojim kućama ili su zarobljeni i odvedeni u srebreničke logore prilikom napada Orićevih hordi na srpska sela u periodu 1992-1993. Samo na ovom području tokom i nakon rata je pronađeno 130 grobnica ( i pojedinačnih i masovnih) sa posmrtnim ostacima ubijenih Srba, a procenjuje se da je broj mnogo, mnogo veći budući da se mnogi civili još uvek nalaze na listi nestalih. Osim grobnica u Kamenici kod Zvornika, Kravici i Sandićima pronađenih tokom rata, jedna masovna grobnica sa posmrtnim ostacima srpskih civila pronađena je 2010. na deponiji kod Srebrenice i to sasvim slučajno. Tu su nađena tela zarobljenih Srba koji su pogubljeni 12. jula na Petrovdan 1992. godine, kada su Orićeve horde napale srpsko selo Zalazje i ubile 69 meštana srpske nacionalnosti. Tom prilikom su nestala 22 civila od kojih deset još nije pronađeno, a gubi im se trag u logoru u bivšoj srebreničkoj policijskoj stanici. 

Porodice nestalih Srba već godinama apeluju i mole sve koji imaju bilo kakvu informaciju o grobnicama da priznaju i kažu gde se one nalaze. Apeli su više puta upućeni pripadnicima bošnjačkog naroda, komšijama iz Bratunca i Srebrenice, pripadnicima 28. divizije tzv. Armije BiH ali i bošnjačkim civilima, organizacijama i udruženjima. Mnoge članice udruženja bošnjačkih žrtava javno su se hvalile kako su sa sinovima, koji su bili pripadnici bošnjačke vojske, išle u srpska sela - u Kravicu na Božić 1993. i u Skelane (16.01.1993), i u Bjelovac, Fakoviće, Podravanje i ostala srpska sela. Međutim, one ne žele da govore o tome gde su tela srpskih žena, dece, staraca, civila i zarobljenika koji su ubijeni upravo tih dana od strane bošnjačke vojske.  

Bilo bi pošteno i ljudski da makar oni, ako već neće muslimanski borci, priznaju i kažu sve što znaju i pokažu gde se nalaze tela mučki ubijenih Srbe. Neka se sete unesrećenih majki koje su tada ostale bez svoje dece, neka se sete dece koja su u tim napadima ostala siročad. Neka pomognu i omoguće porodicama žrtava da nakon 30 godina pronađu duševni mir i sahrane svoje najbliže na dostojanstven način. Umesto konstantog vređanja srpskih žrtava, veličanja ratnih zločinaca, negiranja i opravdavanja zločina nad Srbima, koje se godinama može čuti sa bošnjačke strane bilo bi poželjno i moralno da ti ljudi učine i  plemenitu stvar koja bi svima mnogo značila.

SAČUVATI SEĆANJE NA ZLOČINE U POTOČARIMA

U Potočarima je otvoren memorijalni centar gde su sahranjene bošnjačke vojne i civilne žrtve koje su poginule i stradale u julu 1995. dok je porodicama ubijenih Srba zabranjeno da obeleže svoja stratišta. Na mestu nekadašnjeg logora za Srbe ne postoji nikakvo spomen obeležje. Udruženje "Istočna Alternativa" na čelu sa Vojinom Pavlovićem, istaknutim borcem za pravdu i istinu, pokušali su nekoliko puta da posete ovo veliko stratište Srba i podsete na nekažnjene zločine ali im policija to nije dozvolila budući da su se tamošnji Bošnjaci organizovali da prave nerede. Rukovodstvo grada Srebrenice ima zadatak da među značajne datume koje se tiču obeležavanja stradanja srpskog naroda uvrste i jedan dan kada bi se sećali ubijenih i zlostavljanih Srba u Potočarima. U novoizgrađenoj crkvi trebalo bi postaviti spomen obeležje u znak sećanja na ubijene, mučene, silovane i zlostavljane meštane srpske nacionalnosti koji bi služio kao trajni podsetnik i opomena svim mlađim generacije da se takvo zlo više nikada i nikome ne bi ponovi.  

Коментари

Популарни постови са овог блога

FOČA : ESMA JE 1992. ZVERSKI UBIJENA SAMO ZATO ŠTO JE BILA UDATA ZA SRBINA!

  Tokom svog gostovanja u emisiji "Ljudi govore", Marko Kovač, heroj odbrane Foče i  komandant taktičke grupe Foča u okviru VRS, podelio je sa publikom detalje svog ratnog iskustva, herojstva ali i brojne informacije o zločinima koji su počinjeni nad srpskim stanovništvom ovog kraja. Između ostalog govorio je i o užasnom zločinu u mestu Bastasi, gde je u leto 1992. ubijeno nekoliko srpskih civila među kojima i supružnici - Petar i Esma.  Sa početkom rata u Bosni i Hercegovini, životi ljudi u mešovitim brakovima bili su pod velikim opterećenjem. Mnoge muslimanke koje su bile udate za Srbe, preko noći su bile prozvane "izdajicama" i "otpadnicama". Mnogi pripadnici njihovog naroda nisu imali razumevanja, te su ih optuživali, vređali i šikanirali samo zbog toga što su bile u bračnoj zajednici sa pripadnicima druge vere i nacije. Zato i ne treba čuditi što su mnoge muslimanke tokom rata doživele torture, završile u logorima tzv. Armije BiH, a neke su čak i ubij...

ILIJAŠ : GODIŠNJICA ZVERSKOG UBISTVA MIRJANE DRAGIČEVIĆ (9)

Mirjana Dragičević je imala samo 9 godina kada je ubijena na vrlo svirep način u Ilijašu, pred očima svoje majke Radmile. Pre smrti, nju su silovala pa ubila trojca pripadnika tzv. Armije BiH. Do danas niko nije odgovarao za ovaj stravičan zločin.  Danas 28. decembra, se navršava tačno 26 godina od stradanja srpskih civila u selu Donja Bioča, nedaleko od Ilijaša.  U rano  j utro oko 7:30,   jedinice    2. bataljona Sedme muslimanske brigade Armije BiH,  probijaju liniju fronta , i upadaju u selo  Donja Bioča . Odmah na ulasku u selo okrutno  su  u bijena  dva  s rpska  civila: Lenka Skoko i Nikola Mićić, a ranjena je Milojka Draškić, a zatim je krenulo paljenje srpskih kuća .  U dvorište Dragičevića upala su trojica muslimanskih vojnika Sedme muslimanske brigade Armije BiH, jedan beloputi i dva tamnoputa vojnika. Imali su poveze preko glava. Brat Mirjane, Janko Dragičević, star 6 godina, je ostao...

VIŠEGRAD: IMENOVATI ULICU PO TRAGIČNO STRADALOJ PORODICI JELIČIĆ - ŽRTVE ZASLUŽUJU PAMĆENJE!

Jedan od najboljih načina da se sačuva sećanje na nevine žrtve rata, te da se njihove sudbine otrgnu od zaborava svakako jeste imenovanje ulica, trgova ili institucija po ovim ljudima. Jedan od simbola stradanja Srba u Višegradu i Podrinju svakako jeste surovi zločin u selu Jelašci kada su u leto 1992. na najsvirepiji način prekinuti životi nedužnih meštana - staraca, žena i dece samo zbog toga što pripadali srpskom narodu i ispovedali pravoslavnu veru.   Vest da je jedna ulica u Višegradu ponela ime po najmlađem borcu Vojske Republike Srpske - Spomenku Gostiću obradovala je kako građane Višegrada, tako i sve pripadnike našeg naroda. Naime, 2017. u višegradskom naselju Garča otkrivena je spomen ploča i otvorena ulica sa imenom Spomenka Gostića, jednog od najmlađih boraca Vojske Republike Srpske, koji je poginuo na Ozrenu 1993. godine. Iako mlađani Spomenko nije živeo a ni stradao na području ovog prelepog grada na Drini, građani su sa velikom radošću i poštovanjem pozdravili i...