Пређи на главни садржај

BRATUNAC: IMENOVATI ULICE I INSTITUCIJE PO ČETVOROGODIŠNJEM VLADIMIRU I TRUDNICI LJILJANI - NEVINIM ŽRTVAMA RATA

 


Jedan od najboljih načina da se sačuva sećanje na nevine žrtve rata svakako jeste imenovanje ulica, trgova ili institucija po ovim ljudima. Najpoznatiji zločini počinjeni u Bratuncu koji predstavljaju simbole stradanja Srba u Podrinju svakako jesu surovo ubistva četvorogodišnjeg dečaka Vladimira Gajića  i trudnice Ljiljane Ilić Lončarević. 

Četvorogodišnji Vladimir ubijen je početkom 1993. godine tokom napada muslimanskih vojnih formacija iz Srebrenice na grad Bratunac. Vladimir je nešto ranije prognan ostao bez oca Stanka kojeg su vojnici Nasera Orića mučki ubili na kućnom pragu. Nakon gubitka oca maleni Vladimir je bio primoran da sa majkom Ljubinkom izbegne iz rodnog sela Kravice. Ovo selo je spaljeno na pravoslavni Božić 7. januara 1993. kada je zverski ubijeno 49 žena, dece i starih, nepokretnih lica. Ljubinka i njen četvorogodišnji sin za dlaku su preživeli masakr i privremeno sklonište pronašli u gradu Bratuncu. Verovali su da će tamo biti sigurni. Međutim, nakon spaljivanja Kravice i Skelana, zločinac Naser Orić i njegovi ekstremisti iz Srebrenice započeli su sa besomučnim granatiranjem civilnih ciljeva u gradu Bratuncu. 

U napadu zločinaca, dok se igrao u stanu ubijen je četvorogodišnji Vladimir. Ciljano ispaljena granata pala je na terasu i usmrtila nedužno dete. Ljubinka je tako ostala bez četvorogodišnjeg sina, supruga, brata i velikog broja rođaka. Tu krvavu zimu 1993. nikada neće moći da obriše iz sećanja. - Ubili su mi djete od nepunih pet godina. Bio je u kuhinji kada je na balkon pala granata. Svake godine ista priča. Niko nije odgovarao. Niko se na to ne osvrće. Zar naša djeca manje vrijede od bošnjačke ? " - zapitala se Ljubinka pred kamerama RTRS-a brišući suze. Granate su ciljano ispaljene na strogi centar Bratunca i bile su namenjene civilima. Pogodile su stan u stambenoj zgradi, prekoputa hotela "Fontana" i Robne kuće prilikom čega je ubijen maleni Vladimir. Ubijen je dok se igrao u stanu, nikome kriv, nikome dužan. Ta tragedija, i posle mnogih drugih koje su snašle ljude ovog kraja, ostala je posebno upečatljiva. Svako podsećanje na taj zločin i stradanje malog Vlade, otvara stare rane, budi sećanje na zlo i zločince, koji, ni po ljudskim ni po Božjim zakonima, ne mogu da budu nevini, ali, posle najnovije odluke Suda BiH, o oslobađanju Nasera Orića, jesu.

Napad niko nije očekivao tog februara 1993. Tog dana stigla je  cisterna sa vodom, a kolona umornih civila skupula se da natoči vodu. Među njima i Ljubinka sa  kanistrima. A odjednom je počelo da gruva. - Bacim kanistre, poletim u stan. Moja majka jauče. Dete u krvi. Ponesemo ga u dom zdravlja... I tu je umro moj Vlado. - Osim ova dva groba - nikog više nemam - požalila se Ljubinka. - Dođem, isplačem se, ispričam se, izljubim spomenik kao da su živi. I niotkud utehe. Samo ranu povređujem. Ostala sam bez svog mezimčeta i voljenog supruga. Sama. Baš sama. Nikad me niko nije pitao ni kako je moje čedo nastradalo, ne bi li neko bio procesuiran. Niko ne haje ni što sam pre 16 godina ostala i bez posla, pa je tuga stigla drugi jad i čemer. - ispričala je medijima Ljubinka istakavši da je najviše boli to što je baš kao i drugi Srbi prinuđena da susreće one koji su napadali Kravicu, Bratunac i okolna sela. Neki su i nagrađeni visokim funkcijama.

Na mestu gde je ubijen mali Vladimir ne postoji nikakvo spomen obeležje. Iako se njegovo ime često može čuti u govorima političara ili pročitati na portalima, po ovom dečaku ne nosi ime nijedna ulica, nijedan objekat ili institucija. Nema ni komemoracije za žrtve granatiranja Bratunca. A smrt Vladimira Gajić simbol je stradanja sve nevine dece na području Podrinja čija je jedina krivica bila to što su bili Srbi i pravoslavci. 

Simbol stradanja Srba u Bratuncu, Srebrenici i čitavom Podrinju svakako jeste i svirepo ubistvo Ljiljane Ilić Lončarević, devojke u poodmakloj trudnoći koju su pripadnici muslimanske vojske iz Srebrenice ubili gotovo na kućnom pragu 20. jula 1992. u selu Gornji Magašići, opština Bratunac. Vojnici pod komandom Nasera Orića tada su izvršili napad na ovo srpsko selo nastavljajući etničko čišćenje započeto još u aprilu 1992. godine. Tih dana ubijeno je 18 srpskih civila, od čega 12 žena. One su ubijene dok su radile na njivi. Ljiljana je bila udata za lokalnog sveštenika, čekali su dete i svaki dan im je bio ispunjen radošću. Bili su nestrpljivi, imali su ideju i kako će se dete zvati, kupili su i sve neophodne stvari za dete koje je vrlo brzo trebalo da ugleda svetlost dana, polako su gradili zajednički život. Međutim, zla sudbina je za njih imala drugačije planove. Vojnici Nasera Orića došli su u nebranjeno srpsko selo, kilometrima udaljeno od borbenih linija. Došli su samo sa jednim ciljem - da zatru i ubiju. Ljiljana je kobnog dana izašla kako bi pomogla svekrvi koja je radila na njivi. Bezbrižnu svakodnevicu vrednih žena prekinuli su pucnji. Komšije iz susednih sela ali i iz Srebrenice došli su kao nepozvani gosti i to naoružani do zuba. U krvavom piru ubijeno je 18 nevinih civila, najviše žena. Neki su poput starog Blagoja Popovića (85) i njegove supruge Leposave (78) zverski si mučeni i masakrirani  a drugi su pokošeni rafalima. Iako su videli da se radi o nenaoružanoj ženi koja je bila u drugom stanju, napadači su ipak odlučili da je ubiju. Sasuli su nekoliko metaka u ovu mladu, nedužnu ženu. Ljiljana je iskrvarila i nije joj bilo pomoći. Sa njom je tog dana u smrt otišlo i njeno nerođeno dete. Bilo joj je samo 17 godina. Toga dana ubijen je i veliki broj Ljiljinih rođaka. Majka Negosava i otac Dušan su godinama čekali da neko odgovara za smrt njihove mezimice i drugih civila u Magašićima ali nažalost to nisu doživeli. Preminuli su od tuge za ćerkom. "Ljiljana je bila udata za sveštenika, uzeli su se mladi...bila je u šestom mesecu trudnoće. Nikoga muslimani nisu poštedeli taj dan, svi su pobijeni. Moji roditelji nisu doživeli da dočekaju pravdu, ali ja sam mlad pa se nadam da će neko odgovarati." - rekao je za medije Saša Lončarević, brat ubijene Ljiljane, dodajući kako zločinci slobodno žive i šetaju po Bratuncu i Srebrenici. Uprkos činjenici da je Ljiljina smrt postala simbol stradanja nedužnog naroda, ni po njoj nijedna institucija ili ulica ne nosi ime. Nema ničega što bi u gradu Bratuncu podsetilo na stradanje malog Vladimira ili mlade trudnice Ljiljane.

Građani Bratunca i čitavog Podrinja ali i Republike Srpske sigurno bi bili zadovoljni da neke od centralnih ulica u Bratuncu (ili pak neke institucije) ponesu ime po Vladimiru Gajiću i po Ljiljani Ilić Lončarević. Stoga bi bilo dobro da kada dođe vreme da se razmatra o imenovanju ulica da se uzme u obzir i jedna ovakva ideja humanog karaktera. Sugrađanima nevinih žrtava bi to veoma značilo a zločin bi se na taj način otrgao od zaborava.

U tim ulicama bi u najmanju ruku trebale biti postavljene i spomen ploče na kojima bi uz fotografije, godine rođenja i smrti, trebale biti ispisane i okolnosti stradanja malenog Vladimira, odnosno Ljiljane. Tako bi svako posetilac ovog grada imao priliku da čuje i sazna za sudbine nedužne dece i civila čija se patnja godinama negira. Ovako nešto je sasvim uobičajeno u zemljama zapada gde se uspomene na heroje rata ali i civilne žrtve neguju na državnom nivou i upravo kroz ovakve prakse. Zato je važno da i Republika Srpska krene istim stopama. Sve ovo je , naravno, samo dobronameran predlog, ideja, sugestija na koji način bi trebalo negovati uspomenu na nedužne srpske žrtve, naročito one najmlađe a na institucijama, organizacijama i građanima RS je da jednu takvu inicijativu pokrenu, promovišu i sprovedu u delo.  

Ovi zločini su nesumnjivo obeležili živote svih Bratunčana, i ostali su duboko urezani u sećanjima svih građana. Kada se govori o Bratuncu i uopšte tom ratnom periodu, kada se sumiraju uspomene iz devedesetih, gotovo je nemoguće ne spomenuti ove zločine i velike tragedije. 

Naša je obaveza da pamtimo sva te ratne događaje, žrtve i njihove  sudbine sa ciljem da se one više nikome u budućnosti ne dogode. Ovo je posebno značajno u vremenu kada se iz Sarajeva dolaze poruke mržnje, gde fašizam uveliko tinja i gde se srpske žrtve otvoreno, kontinuirano i sistemski negiraju a zločini nad Srbima opravdavaju, relativizuju i zataškavaju. Ovakav memorijal bio bi poruka i opomena svim budućim generacijama da se takva i slična zla više nikada ne smeju ponoviti! Nadamo se i verujemo da će u budućnosti neko pokrenuti ovakvu inicijativu, te želju i ideju savesnih građana Republike Srpske sprovesti u delo. 



Коментари

Популарни постови са овог блога

FOČA : ESMA JE 1992. ZVERSKI UBIJENA SAMO ZATO ŠTO JE BILA UDATA ZA SRBINA!

  Tokom svog gostovanja u emisiji "Ljudi govore", Marko Kovač, heroj odbrane Foče i  komandant taktičke grupe Foča u okviru VRS, podelio je sa publikom detalje svog ratnog iskustva, herojstva ali i brojne informacije o zločinima koji su počinjeni nad srpskim stanovništvom ovog kraja. Između ostalog govorio je i o užasnom zločinu u mestu Bastasi, gde je u leto 1992. ubijeno nekoliko srpskih civila među kojima i supružnici - Petar i Esma.  Sa početkom rata u Bosni i Hercegovini, životi ljudi u mešovitim brakovima bili su pod velikim opterećenjem. Mnoge muslimanke koje su bile udate za Srbe, preko noći su bile prozvane "izdajicama" i "otpadnicama". Mnogi pripadnici njihovog naroda nisu imali razumevanja, te su ih optuživali, vređali i šikanirali samo zbog toga što su bile u bračnoj zajednici sa pripadnicima druge vere i nacije. Zato i ne treba čuditi što su mnoge muslimanke tokom rata doživele torture, završile u logorima tzv. Armije BiH, a neke su čak i ubij...

ILIJAŠ : GODIŠNJICA ZVERSKOG UBISTVA MIRJANE DRAGIČEVIĆ (9)

Mirjana Dragičević je imala samo 9 godina kada je ubijena na vrlo svirep način u Ilijašu, pred očima svoje majke Radmile. Pre smrti, nju su silovala pa ubila trojca pripadnika tzv. Armije BiH. Do danas niko nije odgovarao za ovaj stravičan zločin.  Danas 28. decembra, se navršava tačno 26 godina od stradanja srpskih civila u selu Donja Bioča, nedaleko od Ilijaša.  U rano  j utro oko 7:30,   jedinice    2. bataljona Sedme muslimanske brigade Armije BiH,  probijaju liniju fronta , i upadaju u selo  Donja Bioča . Odmah na ulasku u selo okrutno  su  u bijena  dva  s rpska  civila: Lenka Skoko i Nikola Mićić, a ranjena je Milojka Draškić, a zatim je krenulo paljenje srpskih kuća .  U dvorište Dragičevića upala su trojica muslimanskih vojnika Sedme muslimanske brigade Armije BiH, jedan beloputi i dva tamnoputa vojnika. Imali su poveze preko glava. Brat Mirjane, Janko Dragičević, star 6 godina, je ostao...

VIŠEGRAD: IMENOVATI ULICU PO TRAGIČNO STRADALOJ PORODICI JELIČIĆ - ŽRTVE ZASLUŽUJU PAMĆENJE!

Jedan od najboljih načina da se sačuva sećanje na nevine žrtve rata, te da se njihove sudbine otrgnu od zaborava svakako jeste imenovanje ulica, trgova ili institucija po ovim ljudima. Jedan od simbola stradanja Srba u Višegradu i Podrinju svakako jeste surovi zločin u selu Jelašci kada su u leto 1992. na najsvirepiji način prekinuti životi nedužnih meštana - staraca, žena i dece samo zbog toga što pripadali srpskom narodu i ispovedali pravoslavnu veru.   Vest da je jedna ulica u Višegradu ponela ime po najmlađem borcu Vojske Republike Srpske - Spomenku Gostiću obradovala je kako građane Višegrada, tako i sve pripadnike našeg naroda. Naime, 2017. u višegradskom naselju Garča otkrivena je spomen ploča i otvorena ulica sa imenom Spomenka Gostića, jednog od najmlađih boraca Vojske Republike Srpske, koji je poginuo na Ozrenu 1993. godine. Iako mlađani Spomenko nije živeo a ni stradao na području ovog prelepog grada na Drini, građani su sa velikom radošću i poštovanjem pozdravili i...