U Sarajevu se danas obeležava nekakav "dan Armije BiH". Ljudi bi pomislili da je to samo jedan od uobičajenih dana kada Bošnjaci obeležavaju neki od mitoloških događaja iz svoje "bogate" istorije. Međutim, i nije baš tako.
Na ovaj dan građani Sarajeva i još po koje kasabe, naravno naseljene bošnjačkim stanovništvom, veličaju jednu od najzloglasnijih armija na svetu. Reč je o muslimanskoj Armiji BiH čiji su pripadnici odgovorni za zločine protiv čovečnosti, za progone, deportacije, surove likvidacije, silovanja, ubistva žena, dece, staraca srpske, hrvatske ali i muslimanske nacionalnosti, zatim za urbicid: za razaranje pravoslavnih i katoličkih crkvi i hramova, za devastiranje hiljada grobalja, uništavanje kulturnih i istorijih objekata i spomenika...po svojim ciljevima i realizovanim idejama, ova takozvana Armija najsličnija je današnjem ISIL-u, organizaciji koja u ime nekih sličnih ideja takođe pokušava stvoriti nekakvu islamsku državu po svetu.
Reč je o Armiji čiji je vrhovni komandant bio zloglasni Alija Izetbegović, čiji je režim odveo u smrt preko 100 000 ljudi i koji je zbog toga u narodu dobio epitet "balkanski kasapin" i "Hitler modernog doba". Njegovo ime je i danas sinonim za najteže ratne zločine, za ozbiljna kršenja ljudskih prava, za razaranje, teror, koncentracione logore, etnička čišćenja i urbicid. Ostao je upamćen i kao prvi političar koji je na evropsko tlo doveo mudžahedine. Da stvar bude još gora, ideje ovog ratnog zločinca su i danas veoma žive među bošnjačkom populacijom. Zbog svojih političkih opredjeljenja i delovanja, dva puta je zatvaran i osuđivan. Naime, još u toku Drugog svetskog rata priključio se pokretu Mladi muslimani. Nedugo nakon rata, 1946. godine, u suđenju članovima Pokreta, Izetbegović je osuđen na tri godine zatvora.
U poznatom "Sarajevskom procesu", kao prvooptuženi u grupi od trinaest muslimanskih intelektualaca, osuđen je na 14 godina zatvora. Mediji su objavili i kako su Alija i članovi njegove porodice bili članovi zloglasne fašističke jedinice "Handžar Divizije"
Rezultat pogubne politike Alije Izetbegovića su 546 logora za Srbe, od čega 124 u "multietničkom Sarajevu". Rezultat su i 455 razorenih pravoslavnih svetinja (crkvi, hramova i kapela) kao i 294 srušenih i devastiranih katoličkih crkvi i verskih objekata. Hiljade ubijene dece, stotine masovnih grobnica, više hiljada silovanih žena i devojaka, etnička čišćenja, ritualna odsecanja glava....za sve te zločine odgovorna je politika tog "čuvenog, uglednog, velikog" Alije Izetbegovića. Iako Alija jeste preminuo njegove ideje su nažalost i dalje žive i veoma prisutne među bošnjačkim narodom, naročito među mlađom populacijom. Sva nedela i strahote koje je ovaj režim prouzrokovao nikada neće biti zaboravljene. Pokazuje to upravo i ovaj dan koji se obeležava i gde se slave i glorifikuju ličnosti koje su počinile teške ratne zločine. Bošnjačka javnost i danas sa ponosom naziva herojima ljude koji su ubijali decu, silovali, išli na tuđi kućni prag da proteruju i čine zulume.
Dan Armije BiH još jedan je način da se srpsko i hrvatsko povratničko stanovništvo zaplaši i potera možda u neki novi egzodus. Sarajevom se uveliko vijore zastave sa ljiljanima, iste one pod kojim je stotine devojčica i hiljade žena srpske i hrvatske nacionalnosti monstruozno silovano i mučeno. Dan Armije BiH se naravno obeležava samo Sarajevu i okolini jer se "heroji" pribojavaju da tako nešto učine u Republici Srpskoj. A kako i ne bi kada su upravo tamo ostavili brojne masovne grobnice a mnoga sela i gradove sravnili sa zemljom ili trajno zavili u crno.
Danas je idealno vreme da se setimo svih nevinih žrtava Srba, Hrvata, Muslimana, nemuslimana koji su ubijeni u ime ideje o stvaranju "islamske države Bosne i Hercegovine". Edina Cerimagić imala je samo 25 godina kada su je na ulici u centru Brčkog ubili pripadnici muslimanske Armije BiH koji su tog dana 1995. izvršili napad na grad. Potresni snimak majke koja kuka nad telom ubijene kćeri obišao je čitav svet. Baš niko nije bio pošteđen od smrtonosnih projektila muslimanske Armije BIH. U jednom sličnom napadu na Brčko ubijena je trudnica Svjetlana Isailović, njena trogodišnja ćerka Božana i svekar Božo. Bili su krivi zato što su Srbi i pravoslavci. Svoje junaštvo borci tzv. Armije BiH pokazali su i u slučaju trudnice Slavojke Bunjevac, koja je brutalno mučena pa masakrirana od strane muslimanskih vojnika početkom 1992. u selu Čemerno kod Sarajeva samo jer se "drugačije zvala". Tog dana sestre Damjanović višestruko su silovane pa zaklane. Milun Tešanović je imao 16 meseci kada je masakriran sa roditeljima i još 23 civila u mestu Ledići od strane muslimanske vojske. Patolog je utvrdio da je detetu bila slomljena svaka kost. Tog dana je streljano još troje dece. Ubijeni su u ime ideje o "čistoj, muslimanskoj državi". Trebale bi Sarajlije danas umesto zastave sa ljiljanima na centralnom trgu postaviti fotografiju sveštenika Nedeljka Popovića kojeg su muslimanski ekstremisti zverski mučili pa masakrirali u Sarajevu u leto 1992. a potom zapalili crkvu u kojoj je služio. Da li je to ta "multietničnost" kojom se Sarajevo često hvali ?!
U mestu Serdari 17.09.1992. muslimanske snage su masakrirale 18 srpskih civila, među kojima i dvoje dece. Snježana Tepić (4) i njena sestra Slobodanka Tepić (12) masakrirane su sa majkom Ljubicom u svojoj porodičnoj kući.
U Gornjoj Jošanici kod Foče za jedan dan 19.12.1992. na Svetog Nikolu masakrirano je 56 srpskih civila, među kojima i troje dece - dvogodišnja Danka Tanović, sedmogodišnji Dražen Višnjić i desetogodišnja Dragana Višnjić. Mnoge žene i devojke su tog dana silovane i zverski mučene pre smrti.
U Skelanima je 16.01.1993. ubijeno 69 srpskih civila, u Bjelovcu je 14.12.1992. stradalo 109, a u Kravici je na pravoslavni Božić pobijeno 49 srpskih civila. Među žrtvama je ukupno bilo petnaestoro dece. Mnoge žene su silovane pre smrti.
U masakru u selu Uzdol kod Prozora, muslimanske snage su masakrirale 41-og civila hrvatske nacionalnosti, među kojima 22 žena i troje dece. Jadranka Zelenika je ubijena sa bakom i dekom u porodičnoj kući a zločinci su im pucali u glavu. Brat i sestra Marija (11) i Stjepan Zelić (10) ubijeni su sa majkom kada su pokušali pobeći od zločinaca.
Tokom napada na Vitez ubijeno je 653 Hrvata a tom broju treba pridodati i dvadesetak Srba koje su poubijali džihad ratnici. Na tužnom spisku žrtava je 38-oro dece od kojih je najmlađi bio četvoromesečni Anto Garić. Samo 10.06.1993. muslimanske formacije su u Vitezu ubile osmoro, a teško ranile šestoro hrvatske dece koja su se bezbrižno igrala.
U Tesliću su 14. januara 1993. razornom granatom muslimanske armije BiH ispaljene iz pravca Tešnja ubijeni dečak Mirza Seferović, star 13 godina, njegov otac Miralem i komšija Ibro Alić, star 72 godine. Bili su na autobuskom stajalištu kada su granate njihovih sunarodnika iz Tešnja zasule civilne objekte. Nikada ih nijedan bošnjački medij nije spomenuo do danas. O tome kako je muslimanska armija BiH činila zlodela nad sopstvenim narodom svedoči i sudbina porodice Buljubašić iz Pećigrada. Pripadnici 5. korpusa Armije BiH, napali su selo Krakače i probli linije vojske Narodne Odbrane Zapadne Bosne. Na svirep način alijini i atifovi vojnici ubili su Alagu (72) i njegovog unuka Amira Buljubašića (14). Starica Ajka Buljubašić u jednom danu je ostala bez supruga i unuka. Ubijeni su kao nedužni civili na svom kućnom pragu od strane ljudi koji su nosili ista imena i ispovedali istu veru kao i Buljubašići. Na brdu, stotinjak metara iza njegove kuće, i dalje je stajao bunker vojnika Narodne odbrane, a tamo negde u mraku, sa druge strane puta koji je delio selo napola, bili su položaji 5. korpusa ARBiH. Nedugo potom probudio se Alagin unuk Amir, dečak od 14 godina koji je krenuo ka štali, kako bi pomogao svome deki. Međutim, pripadnici Armije BiH probili su liniju odbrane i upali u selo gde niko nisu štedeli...svuda su odzvanjali pucnji a kiša metaka zasula je dvorište Buljubašića. Stara Ajka odmah je istrčala i čula povike unuka "Aj, ode moj did!" Onda je nastupila tišina. Starica, se sakrila u podrumu i tu ostala sve do svanuća slušajući povike vojnika 511. brigade tzv. Armije BiH koji su tog jutra probili linije Narodne odbrane. Kada se konačno usudila izaći iz kuće, videla je muža mrtvog, ubijenog na pragu štale; desetak metara od njega, na blagoj zaravni ispred kuće ležalo je beživotno telo njenog 14-godišnjeg unuka. Bio je pogođen u glavu. Ajka je uz pomoć devera i komšije pokopala muža i unuka tog dana. Dženazu su klanjala četvorica suseda, a njihovi mezari i dalje stoje u dvorištu, jedan pored drugog.
Rat koji je protiv sopstvenog naroda u Zapadnoj Bosni započeo i pokrenuo Alija Izetbegović ugasio je preko tri hiljade života. Alijini vojnici, pripadnici 5. korpusa imali su posebno logore za muslimanske civile i borce APZP, gde su vršena nečovečna postupanja, surova mučenja, silovanja žena i likvidacije civila. Mnoge muslimanke su silovane od strane Alijinog i Dudakovićevog 5. korpusa a na ove strašne zločine podsetio je i ugledni imam Ferhat Mujkić. Ferhat je rođen u Cazinu a medresu je završio zajedno sa Harisom Silajdžićem i beogradskim muftijom Hamdijom Jusufspahićem u Sarajevu. Do početka rata službovao je u gotovo svim selima Cazinske krajine.
O hrabrosti muslimanske Armije BiH najbolje svedoče zločini i masakri u Skelanima, Uzdolu, Gornjoj Jošanici, Vitezu, Grabovici, Ledićima, Serdarima, Ilijašu, Ilidži, Varešu, Visokom, Zenici, Konjicu, Sanskom Mostu, Bratuncu, Jablanici, Gornjem Vakufu, Fojnici i drugim mestima gde su besomučno ubijana deca, žene i starci srpske i hrvatske nacionalnosti.
Žrtve ne zaboravljaju! Iako je Republika Srpska odbranjena, iako su časni borci Vojske Republike Srpske zaustavili teror i doneli mir i slobodu napaćenom srpskom narodu, majke koje su ostale bez dece, ranjeni civili, logoraši i žrtve silovanja i danas pamte svo zlo koje je došlo iz Sarajeva. Ta bol ne prolazi niti će ikada moći. Neobnovljene kuće i opustela sela ostala su nam kao večni podsetnik na užase rata.
U Bosni i Hercegovini postoji nekoliko ulica i trgova koji su nazvani po Aliji Izetbegoviću što jasno svedoči da bošnjački narod i dalje nije u stanju da se suoči sa prošlošću, te ne treba čuditi što je fašizam u Sarajevu i drugim gradovima i dalje jak.
O tome u prilog nam govore i nedavna devastiranja pravoslavnih grobova u Zenici i Hadžićima, napadi na crkve i sakralne objekte, razbijanja spomen ploča ali i sva posleratna ubistva i maltretiranja povratnika od 1996. godine do danas. I ove godine se na godišnjici smrti Alije Izetbegovića okupio veliki broj ljudi i političara koji ističu "kako će nastaviti putem koji je zacrtao Alija Izetbegović, kako će negovati njegove ideje i tekovine njegovog režima" što zaista predstavlja ozbiljnu pretnju srpskom stanovništvu!
Ne treba čuditi što su najveći počinioci porodičnog nasilja i drugih zločina, danas, upravo nekadašnji borci Armije BiH. Oni koji su nekada silovali i ubijali srpsku i hrvatsku decu, srpske i hrvatske žene i civile, danas ubijaju svoje žene, svoju decu, svoje komšije. Veliki broj bivših boraca takozvane Armije BiH počinio je nakon završetka rata samoubistvo. Stopa suicida bivših boraca iz godine u godine beleži visok rast a jedan od razloga da sebi oduzmu život sigurno leži i u činjenici da nisu više mogli da se nose sa počinjenim zlodelima nad srpskim i hrvatskim civilima.
Umesto praznih, često zapaljivih fraza, bošnjački političari trebaju baš poput Vilija Branta kleknuti pred grobove ubijene srpske, hrvatske i bošnjačke dece i obećati da se takvo zlo više nikada i nikome neće ponoviti.
Nažalost, tako nešto je vrlo teško očekivati naročito u društvu gde i dalje dominiraju nacionalistička ideologija i politika negiranja i opravdavanja zločina. Da veliki deo onih koji su posejali seme zla devedesetih godina, nije još uvek doživeo moralnu katarzu, svedoče i brojne uvrede i napadi na srpske žrtve, glorifikacija ratnih zločinaca, relativizacija zločina....
U Republici Srpskoj je bilo ideja da neka od ulica ponese naziv "Trg žrtava Alije Izetbegovića" kao i da se snimi film posvećen njegovim žrtvama mada to nikada nije realizovano.
Ako želimo iskreno pomirenje i saradnju onda se svako mora suočiti sa svojom odgovornošću a žrtve se moraju jednako tretirati. Tačno je da ne postoji kolektivna krivica jednog naroda, ali postoji kolektivna odgovornost! Zato bošnjački narod što pre mora proći katarzu i suočiti se sa zločinima iz prošlosti jer u suprotnom nikada neće biti mira na ovim prostorima. Dok god se ratni zločinci veličaju i slave u narodu, ta država nema prosperitet. Deca ne smeju biti kriva za grehove roditelja ali imaju obavezu da stvaraju novo, bolje i demokratsko društvo, kako nam se zlo ne bi ponovilo!

Коментари
Постави коментар