Пређи на главни садржај

FOČA : SEĆANJE NA PRVA UBISTVA SRBA I EGZODUS SRPSKOG STANOVNIŠTVA

  



Iako se širom sveta svi raduju proleću kao jednom od najlepših godišnjih doba, Fočaci ga dočekuju sa strepnjom i tugom. Svaki april budi i vraća gorka sećanja i oživljava ratne traume koje, čini se, nikada neće nestati! Mnogi pamte ovaj mesec i čitavo proleće kao period kada su morali da napuste svoja ognjišta ali i kao period kada su počela prva ubistva u gradu. Tog aprila 1992. nekoliko hiljada Srba je napustilo svoja ognjišta i domove u strahu za vlastite živote ali i živote svojih najmilijih. Bio je to progon neviđenih razmera. Grad je munjevitom brzinom postao sablasno prazan i pust....dečiju graju zamenila je nema tišina! Neki su pomislili da grad može pripasti samo njima, te su započeli sukobe i izazvali lavinu nasilja i zločina! 

Na današnji dan 8. aprila 1992. zvanično je počeo rat u Foči. Ratni sukob započeo je napadom dobro organizovanih muslimanskih jedinica na mesta naseljena srpskim stanovništvom. Ideja je bila da se grad okupira i etnički očisti od Srba a sve u skladu sa bezumnom fašističkom idejom o stvaranju čiste muslimanske države Bosne i Hercegovine gde ne bi bilo mesta za Srbe ali ni za pripadnike drugih naroda.

Napadi na Foču bili su dobro organizovani i godinama pripremani. O tome u prilog svedoči i činjenica da su oružane muslimanske paravojne jedinice formirane još 2. avgusta 1990., dakle dvadeset meseci pre početka rata! Oružanu grupu je formirao Halid Čengić, zvani Hadžija, iz Ustikoline.Te 1990. organizovan je veliki skup muslimana koji je okupio nekoliko hiljada ljudi a odatle su upućene strašne pretnje srpskom narodu kako će biti stvorena muslimanska Bosna i Hercegovina, te kako za pripadnike ostalih naroda više nema mesta!  Po nalogu Alije Izetbegovića, početkom aprila 1992. u Foču je upućena velika grupa dobrovoljaca pod komandom Zaima Beševića i Zaima Imamovića, koji će u Ustokolini formirati Prvu drinsku brigadu. 

Pred izbijanje sukoba bilo je više incidenata i provokacija koji su osim uskraćivanja osnovnih prava Srbima (poput otkaza u firmama) podrazumevali i pretnje, uznemiravanja, verbalne i fizičke napade. Uprkos pokušajima srpske strane da se očuva mir u gradu, muslimanska strana je radila sve kako bi izazvala sukobe. A kada se ratni fitilj jednom upali teško ga je ugasiti.

Dana 7. aprila 1992. ranjeno je petoro srpskih civila. Na neke su bačene bombe, jedna žena je ranjena snajperom, na druge su pucali iz zasede. Neki kažu da je cilj bio da se srpsko stanovništvo zaplaši i protera. Narednog dana, otpočeli su organizovani napadi na grad i okolna naselja.  Prvo je zapaljeno 10 srpskih kuća i drugih objekata u Foči, započelo je granatiranje a na meti zločinaca bili su prvenstvno civilni ciljevi. 

Heroj odbrane Foče, Marko Kovač u svojoj knjizi piše kako muslimanske paravojne formacije već 6. aprila 1992. vrše napad na Kazneno-popravni dom, prilikom čega zaplenjuju 200 komada pušaka i veliku količinu municije, bombi i drugih vojnih sredstava a zatvorenike muslimane puštaju na slobodu uključujući ih odmah u redove svoje paravojske. Kovač piše kako muslimanski ekstremisti tog i narednog dana napadaju srpske kuće i stanove u naselju Donje Polje spaljujući pritom desetine srpskih kuća. On naglašava kako su svi Srbi proterani sa svojih ognjišta iz naselja Gornje Polje a već 8. aprila 1992. započinje čišćenje Srba uzvodno uz reku Drinu i Čehotinu ka Gornjem Polju, Ćelovini i Šištetu.

Do marta 1993. godine popaljeno je 27 srpskih sela i gotovo sve srpske kuće koje su bile u mešovitim selima. I ne samo u ratu nego i posle Dejtonskog sporazuma u srpskim selima koja su pripala Federaciji BiH, na imanjima Srba je nanesena velika šteta. U tom periodu oštećen je ili porušen veliki broj srpskih kuća u širem rejonu Ustikoline i Jabuke (Novo Goražde), isečene su šume, oštećeni voćnjaci, oskrnavljena groblja.

U strahu za vlastite živote tog aprila 1992. godine hiljade Srba napušta svoje domove. Oni bivaju prognani sa svojih ognjišta pokušavajući da se autobusima ali i čamcima prebace u mirnija mesta - ili susedne opštine ili u Srbiju i Crnu Goru. Nepregledne kolone srpskih izbeglica panično napuštaju grad. Za to vreme u Foči traje oružani teror Alijinih bojovnika koji čine teške zulume.

Trivko Pljevaljčić prvi je javno progovorio o početku rata u Foči pre nekoliko godina. "Tri dana prije početka sukoba u Foči, naoružane muslimanske snage postavile su barikade. Policija nije reagovala, jer je bila podijeljena, kao i vlast u Foči", rekao je Trivko. Pljevaljčić je u ratu radio u 'Fočatransu', preduzeću u kojem su Srbi masovno dobijali otkaze, a u 'Fočatransu' je bio i muslimanski štab. "U krugu Fočatransa je bio šleper pun granata, ali u pakovanjima badel konjaka", seća se Pljevaljčić. Foču su sa okolnih brda granatirale muslimanske snage 8. aprila 1992. godine. Prve civilne žrtve bile su srpske, prvo su zapaljene srpske kuće i pravoslavna crkva. Jedna od prvih žrtava rata bio je Rodoljub Trivković, rođeni Fočak. Živeo je i radio u svom gradu, da bi na samom početku u njemu bio i mučki ubijen. Likvidiran je na samom početku meseca aprila 1992. a njegovo svirepo ubistvo bila je poruka svim Srbima kakva ih sudbina očekuje u narednim danima.  Pljevaljčić tvrdi da su u džamijama bila skladišta naoružanja i municije. "Naš prvi poginuli Rodoljub Trivković je pogođen sa munara Aladža džamije", rekao je Pljevaljčić za RTRS. Napad na Foču bio je strašan i jeziv, na hiljade civila pokušalo je da spas potraži preko Drine, gorela su prva sela,granate su padale svuda po gradu.

Jedan od ratnih komandanata Milenko Plemić ispričao je za medije pre tri godine da je rat u Foči počeo napadom „zelenih beretki“ na brdo Ćelovinu iznad Foče. - Događaji iz dva svjetska rata opametili su Srbe i ovoga puta oni nisu bili nespremni kao nekada narod Kozare, Prebilovaca ili Korita. Prva asocijacija je na rat, da smo uzeli puške, da odbranimo svoja ognjišta, svoj narod, da opstanemo svoji na svome, u svome gradu, svome selu. Ranije je bilo nekih incidenata, nije bilo pucanja iz vatrenog oružja, a osmog aprila počeo je manji okršaj na Ćelovini gdje su muslimanske straže ili izvidnice napale našu stražu, koja je bila postavljena u neposrednoj blizini svojih kuća, nekih 50 do 100 metara ispred kuća. Da nisu izašli da ih čuvaju ko zna kako bi se sve odigralo i kako bi se sve okrenulo naopačke. Sa naše stane to su bili lokalni ljudi, 10 do 20 komšija, a sa neprijateljske strane pretpostavljam otprilike isto. Kasnije su borbe prešle na gradsko područje, najviše u Donje Polje, oko današnjeg Hrama Svetog Save, tu su izgorjele četiri srpske kuće. Bilo je borbi i po okolnim selima, poginuli su naši borci u Brdima. Napad "Zelenih beretki" je lako odbijen, a istoga dana uveče muslimani su zapalili nekoliko srpskih kuća u Donjem Polju, naveo je tada Plemić. - Grad je oslobođen za samo devet dana, odnosno 17. aprila, kada su naše jedinice protjerale bojovnike iz njihovog glavnog uporišta Donjeg Polja prema Goraždu, rekao  je Plemić.

Srpkinja Stana je imala samo četrnaest ipo godina kada je počeo rat u njenom gradu. I danas se seća kako je morala sa majkom i ostalim članovima porodice da beži iz rodne kuće. - Tad je bio 8. april 1992. godine. To mi se urezalo u sjećanje i neće nikad izblijedeti. Bilo je jutro, majka je ustala a onda su krenuli da pucaju. Muslimani, komšije prve, napale su Foču i počeli da pale kuće. Da se majka nije ranije probudila ko zna šta bi bilo, izgorijeli bi svi mi živi. Jer oni su išli na to da ubiju što više. Mi smo izbjegli tog dana, otišli smo za Crnu Goru. Sjećam se kako sam plakala u izbjeglištvu. Nikog nije bilo da nam malo pomogne, nikog nismo znali. Tad nijedan musliman nije napustio Foču, a koliko je nas Srba izbjeglo i protjerano tih aprilskih dana? To niko ne želi da čuje. Ljudima su kuće zapaljene, imovina opljačkana. Mnogi zločini su počinjeni nad Srbima na teritoriji opštine Foča.  - ispričala je još davno ova Srpkinja koja se u svoj grad vratila tek 1995. kada su završena ratna dejstva.

"Bilo je užasno! Naše komšije muslimani upalili su iskru smrti u ovom gradu i započeli genocid neviđenih razmera, baš kako su njihovi djedovi i očevi, obučeni u fašistitčke odore, tokom Drugog svjetskog rata poubijali na hiljade Srba. Granate su padale svuda, pucalo se po srpskim kućama. Vikali su "Allahu ekber, Bosna je muslimanska". - rekao je Milan, izbeglica iz Foče.

"Spasli smo se jedva, prebjegli smo preko Drine...ja, suprug, njegova sestra i njeno troje djece...svekrva je bila stara i ostala je kući. Strahovali smo za nju, htjeli su je zaklati ali naši borci su odbranili Foču, te je ostala živa. Mi smo svi protjerani, izbjegli.." -  ispričala je pre nekoliko godina za medije sa suzama u očima Danica, meštanka Foče. - najžalosnije od svega je što su to sve bile naše komšije koje su nam u kuću dolazile gdje bi uvijek bili lijepo dočekani i primljeni kao i mi kod njih. Eto oni su ničim izazvani uzeli puške u ruke i krenuli u obračun sa civilima, tj. sa prvim komšijama sa nama. Ja na njihov prag nisam išla a oni su pred naše i u naše kuće došli. Nama je možda najstresnije bilo kada su pronašli hiljade pušaka, municije, ručnih granata, zolja, šta ti ja znam i ne razumijem se u oružje. To je sve nađeno u muslimanskim kućama, to je da te jeza uhvati, naježim se i sad kad pomislim s kime smo živjeli. Mi smo ipak njima vjerovali. A oni? Šta su nam spremali? Kažu naoružavali su se od 1990. godine. Gotovo u svakoj kući je nađeno to. Šta li su nam spremali, pitam se često i kako smo ostali živi uopšte? Ne ponovilo se, čuvali smo zmiju u njedrima.- rekla je Danica. 

Tog aprila 1992. ubijen je veliki broj stanovnika Foče a jedna od prvih žrtava bila je i devojčica Ivana Vuković. Imala je samo šest godina kada je brutalno ubijena u napadu muslimanskih snaga. U tom napadu ranjeni su i njena sestra i roditelji. Civil Luka Vuković, mladić kojeg su svi mnogo voleli i cenili, zarobljen je pa masakriran tog aprila 1992. godine. Njegovo beživotno telo je nađeno nekoliko dana kasnije a konstatovane su povrede nanete mučenjem i zlostavljanjem. Snajperom je ubijen i Rodoljub Trivković, a u svojoj kući mučena je pa zapaljena starica Janja Radović od sedamdeset godina. Među ubijenima i bračni par Golubović - Tomo /72/ i Jelena /69/ koji su nakon mučenja zapaljeni. Tih dana u napadu na selo Kolun ubijen je i
 desetogodišnji Pero Todorović iz sela Kolun. Pero je ubijen majskog, prolećnog dana dok se igrao sa svojim bratom. Muslimanski ekstremisti iz Fočanske Jabuke otvorili su vatru na nedužnu decu i počinili nezamisliv zločin. "Gledali smo kako pale sve pred sobom. Brat i ja smo tom prilikom ranjeni i brat je u bolnici podlegao povredama" - ispričao je  novinarima Božo Todorović koji je tada kao trinaestogodišnji dečak teško ranjen.

U svojoj kući u Zebinoj Šumi su strahovito mučeni, zlostavljani pa ubijeni i zapaljeni članovi porodice Fuštar - Jela /69/, njen suprug Mile /66/ i njihov sin Vlado /25/. Pripadnici Armije RBiH su nastavljajući etničko čišćenje ovog rejona do kraja 1992. godine popalili, opljačkali i sravnili mnogobrojna srpska sela Jabuku, Kolakoviće, Podrid, Podgrađe, Draževo, Račiće, Tauljiće, Jamiće, Stojkoviće, Modro Polje i Slavčiće. Ova mesta su i danas potpuno opustošena i prazna. Celokupno stanovništvo je proterano i pobijeno. Posledice etničkog čišćenja su vidljive i danas. Slična stvar je i u Jošanici, gde je 18 sela potpuno očišćeno od Srba. Ljudi su proterivani, mnogi i pobijeni...

Marko Kovač, pukovnih i heroj odbrane Foče u jednom od svojih gostovanja, tokom predstavljanja svoje knjige "Teški zločin - genocid ABiH nad srpskim narodom u opštini Foča 1992-1995" govorio je o detaljima susreta sa jednim od najokorelijih zločinaca na području Gornjeg Podrinja. Reč je o izvesnom Omeru Kurtoviću, pripadniku muslimanske Armije BiH koji se istakao u ubijanju srpskih civila ali i silovanju maloletnih devojčica i žena. Podsećamo na području Foče i Gornjeg Podrinja muslimanske formacije su silovale više stotina žena, devojaka i devojčica srpske nacionalnosti. Takvu sudbinu doživela je i pukovnikova bliska rođaka Branka Kovač /28/ koju su u Foči silovali pa masakrirali muslimanski ekstremisti.

O svom susretu sa masovnim ubicom, Kovač  je rekao: 

- Nakon napada na Foču zarobljen je Omer Kurtović, priveli ga meni na saslušanje. Oženjen, ima roditelje i decu, oko 40 godina. Priznao da je silovao devojčicu od 9 godina. Drhte mi ruke ali sam verovao da je Hag za sve sud, nisam znao da je namenjen samo za Srbe. Predaću ja tebe sudu, mislim se...Pričao kako je silovao, jedan je držao za ruke, drugi za noge, silovali su je, pala je u nesvest pa su je likvidirali. Pričao je kako su žene, i civile i zarobljene vodili u Azotaru, to je bila klaonica...muškarce i starce su tamo klali i bacali u Drinu. Mlade žene su odvajali i silovali, on je zamenjen, ko zna gdje je.... - prisetio se Marko Kovač jednog od najbolnijih događaja u svojoj časnoj karijeri. Upravo zahvaljujući borbi ovakvih junaka zaustavljen je teror ekstremista, i sprečeni su slični zločini i iživljavanja. О zločinima Оmera Kurtovića snimljen je i film "Zver" u režiji produkcije "Zastava Film" iz Beograda.

U Goraždu i danas slobodno šetaju silovatelji, ubice dece, najokoreliji zločince a mnoge Bošnjake oni su "heroji". 

Dvadesetak srpskih sela, što u novostvorenoj opštini Ustikolina koja je pripala Federaciji BiH, što u Republici Srpskoj, i danas stoje napuštena i opustošena. O egzodusu i progonu svedoče ostaci napuštenih i zapaljenih kuća koje do danas nisu obnovljene.  Najmlađe žrtve muslimanske agresije bile su dve dvogodišnje devojčice koje su se, igrom sudbine isto zvale. Jedna je bila Danka Tanković koju su 19.12.1992. na Svetog Nikolu zarobili muslimanski vojnici i odveli je u obližnju šumu gde su pucali u nju iz vatrenog oružja a potom je usmrtili udarcima kamenom o glavu. Posmrtni ostaci su pronađeni tek u proleće 1993. godine. Druga je bila Danka Sekulović, dvogodišnja devojčica, koja je ubijena 13. septembra 1992. zajedno sa šest godina starijim bratom i roditeljima u zasedi kod mesta Bakić od strane muslimanske armije.  

Na području Foče, muslimanski vojnici su ubili 646 Srba, dok je na području Gornjeg Podrinja ubijeno 2280 stanovnika srpske nacionalnosti, najviše žena, dece, starih i nemoćnih.

Izvor: Miroslav Toholj - "Crna Knjiga"
       
           http://radiofoca.com/obiljezeno-cetvrt-vijeka-od-formiranja-focanskih-brigada-vrs/

Коментари

Популарни постови са овог блога

FOČA : ESMA JE 1992. ZVERSKI UBIJENA SAMO ZATO ŠTO JE BILA UDATA ZA SRBINA!

  Tokom svog gostovanja u emisiji "Ljudi govore", Marko Kovač, heroj odbrane Foče i  komandant taktičke grupe Foča u okviru VRS, podelio je sa publikom detalje svog ratnog iskustva, herojstva ali i brojne informacije o zločinima koji su počinjeni nad srpskim stanovništvom ovog kraja. Između ostalog govorio je i o užasnom zločinu u mestu Bastasi, gde je u leto 1992. ubijeno nekoliko srpskih civila među kojima i supružnici - Petar i Esma.  Sa početkom rata u Bosni i Hercegovini, životi ljudi u mešovitim brakovima bili su pod velikim opterećenjem. Mnoge muslimanke koje su bile udate za Srbe, preko noći su bile prozvane "izdajicama" i "otpadnicama". Mnogi pripadnici njihovog naroda nisu imali razumevanja, te su ih optuživali, vređali i šikanirali samo zbog toga što su bile u bračnoj zajednici sa pripadnicima druge vere i nacije. Zato i ne treba čuditi što su mnoge muslimanke tokom rata doživele torture, završile u logorima tzv. Armije BiH, a neke su čak i ubij...

ILIJAŠ : GODIŠNJICA ZVERSKOG UBISTVA MIRJANE DRAGIČEVIĆ (9)

Mirjana Dragičević je imala samo 9 godina kada je ubijena na vrlo svirep način u Ilijašu, pred očima svoje majke Radmile. Pre smrti, nju su silovala pa ubila trojca pripadnika tzv. Armije BiH. Do danas niko nije odgovarao za ovaj stravičan zločin.  Danas 28. decembra, se navršava tačno 26 godina od stradanja srpskih civila u selu Donja Bioča, nedaleko od Ilijaša.  U rano  j utro oko 7:30,   jedinice    2. bataljona Sedme muslimanske brigade Armije BiH,  probijaju liniju fronta , i upadaju u selo  Donja Bioča . Odmah na ulasku u selo okrutno  su  u bijena  dva  s rpska  civila: Lenka Skoko i Nikola Mićić, a ranjena je Milojka Draškić, a zatim je krenulo paljenje srpskih kuća .  U dvorište Dragičevića upala su trojica muslimanskih vojnika Sedme muslimanske brigade Armije BiH, jedan beloputi i dva tamnoputa vojnika. Imali su poveze preko glava. Brat Mirjane, Janko Dragičević, star 6 godina, je ostao...

SUZANA PRAVICA (17) - CIVILNA ŽRTVA RATA IZ TREBINJA - NESTALA 1993. U MOSTARU

  Suzana Pravica   je civilna žrtva građanskog rata koji je vođen u periodu od 1992. do 1995. godine. Rođena je 30.04.1976 u Trebinju gde je i provela najveći deo svog detinjstva. Na spisku srpskih žrtava koji je nedavno objavio  Republički centar  za  istraživanje  rata,  ratnih zločina  i traženje nestalih lica njeno ime je zavedeno pod brojem 2349. Njeno ime isti centar uneo je i u knjigu posvećenu ubijenoj i nestaloj deci - žrtvama rata u Bosni i Hercegovini 1991-1996. Suzana je prisilno nestala 15. decembra 1993. na području Mostara, koji je u to vreme bio podeljen grad. Potvrđuju to i srpski i bošnjački podaci.  Po nekim informacijama nestanak se desio na teritoriji grada koji su kontrolisale muslimanske snage (pripadnici tzv. Armije BIH). Od tog dana se vodi kao nestalo lice i njena sudbina još uvek nije razjašnjena.  U trenutku prisilnog nestanka imala je samo 17 godina.  Na području njenog rodnog Trebinja poginulo je 334 gr...