Pre 29 godina počinjen je ratni zločin nad srpskim civilnim stanovništvom za vreme opsade Hadžića. Tog prolećnog 13. aprila 1993. muslimanska granata zauvek je prekinula živote dvojice dečaka - Staše i Srđana.
Građani Hadžića i Sarajeva sa velikim bolom i tugom pamte 13. april. Svake godine na ovaj dan probude se uspomene na ratne strahote i potresne scene koje su devedesetih godina bile svakodnevica.
Život u opkoljenim Hadžićima u periodu od 1992. do 1995. bio je veoma težak i može se reći nepodnošljiv. Narod je svakodnevno bio izložen velikim opasnostima jer muslimanski vojnici nisu baš nikoga štedeli. Svakodnevna granatiranja i snajperska delovanja odnela su na stotine života. Nestašica hrane i vode kao i nedostatak osnovnih životnih potreba samo su još dodatno ugrožavali živote građana Hadžića. U delovima Hadžića (Pazarić i Tarčin) koje su kontrolisale muslimanske snage formirano je nekoliko logora za Srbe, od kojih je najpoznatiji zloglasni "Silos", gde su vršena strahovita mučenja, zlostavljanja i ubistva srpskih civila i vojnika. Mnoge žene i devojke srpske nacionalnosti su silovane, što u logorima, što u svojim kućama.
Većina stanovnika opkoljenih Hadžića dane je provodila po podrumima i skloništima. Veliki broj dece je proživeo ogromne traume i stresove. Umesto igre i druženja koji su svojstveni svakom detetu, deca Hadžića su bila prinuđena da se skrivaju od granata, da se često sele i napuštaju svoje domove a neretko su bili i svedoci stravičnih ratnih scena. Umesto dečijih šala i nestašluka, sećanja velikog broja tadašnje dece a danas odraslih ljudi, vezana su za slike mrtvih i ranjenih sugrađana. Ove teške scene prouzrokovale su brojna psihička oboljenja i smetnje kod velikog broja dece i mladih. Granate nisu birale metu, te su prilikom artiljerijskih napada Armije BiH na Hadžiće, ranjavani i ubijani muslimani i Hrvati.
Dečak Srđan Žuža je bio izbeglica iz sela Bradina u opštini Konjic. U maju 1992. oružane muslimanske snage su okupirale selo Bradina i počinile stravičan masakr nad srpskim civilima. Ubijeno je 48 meštana. Oni koji su imali "sreću" da prežive bili su zatvoreni u logore. Tamo su bili izloženi stravičnim torturama, kako fizičkim tako i psihičkim. Mnoge žene i devojke su tih dana silovane i zlostavljane. U Bradini je 26. maja 1992. ubijen i Srđanov otac Vaso Žuža, star 35 godina. Među zarobljenim logorašima bili su i Vasina žena Dušanka i njihovo dvoje dece. Tamo su proveli paklene dane a nakon puštanja na slobodu, izbegli su u Hadžiće. Nadali su se da tamo biti bezbedni i zaštićeni od muslimanskih napadača. Nažalost, ta nada nije dugo potrajala. Muslimanski vojnici kao da su odlučili da porodicu Žuža zaviju potpuno u crno. Nisu im dali mira ni u Hadžićima.
13. aprila 1993. u ulici Slobodana Principa - Selje, ispred zgrade br. 17, naveče oko 19 časova, muslimanski vojnici su ispalili minobacački projektil kalibra 120 mm iz pravca Pazarića. Od dejstva zločinačke granate ubijeni su dečaci Srđan Žuža (12) i Staša Samardžić (13). Dečaci su izašli malo na ulicu da se poigraju i zabave. Niko nije slutio ovakvu tragediju! Vesela dečija igra dobila je tragičan epilog. Zločincima iz Pazarića ruka nije zadrhtala! Jedina krivica ovih dečaka bila je njihova srpska nacionalnost!
Samo četiri dana kasnije, 17. aprila 1993. ubijen je i dečak Siniša Gligorević, star trinaest godina. Njegova tragična sudbina gotovo je identična Srđanovoj. Naime, Sinišinog oca Nikolu su 26. maja 1992. u Bradini kod Konjica, zarobili i ubili muslimanski vojnici. Gligorevići su nakon tragedije izbegli u Srpsko Sarajevo a Siniša je ubijen prilikom artiljerijskog napada muslimanske vojske na civilne objekte. Osam dana kasnije, u Hadžićima od muslimanske granate su poginule i sestre Jasna i Mirjana, Hrvatice po nacionalnosti.
Tokom opsade Hadžića od 1992. do 1995. ubijeno je više od pet stotina građana, uglavnom srpske nacionalnosti. Tokom opsade je ubijeno 23 dece. Od muslimanskih granata i snajpera ginuli su civili svih nacionalnosti.
Do danas niko nije procesuiran za ovo svirepo ubistvo nevinih dečaka.
Tokom opsade Hadžića pored dečaka Srđana Žuže (12) i Staše Samardžića (13), stradala su i deca Gordana Krunić (13), Todor Drašković (4), Bojan Hrvač (11), Slađana Stevanović (16), Goran Todorović (14), Gvozden Soldat (16), Gina Marilović (16), Aleksandra Matić (17), sestre Jasna i Mira i još mnogo druge dece.
U čast Srđana, Staše i još 150 mališana 13. septembra 2018. godine je u dvorištu Osnovne škole "Sveti Sava" u Istočnom Sarajevu svečano otkriven spomenik stradaloj deci Srpskog Sarajeva od 1992. do 1995. Na taj način su i deca Srpskog Sarajeva dobile spomen obeležje i mesto u kolektivnom sećanju naroda.
Izvor: Milivoje Ivanišević - Srpska stratišta Sarajeva 1992-1995

Коментари
Постави коментар