RADENKO ĐAPA - PRVA ŽRTVA RATA U PRIJEDORU, BIO JE KRIV SAMO ZATO ŠTO JE SRBIN!

  

" Radenko Đapa - prva žrtva proteklog odbrambeno-otadžbinskog rata u Prijedoru ubijen 01.05.1992 od strane muslimanskih ekstremista" - uklesano je na spomen obeležju u Kozarskoj ulici na mestu gde je okrutno ugašen jedan mladi život. Dvadesetogodišnji mladić Radenko Đapa, na putu ka radnom mestu, mučki je ubijen u noći između 30. aprila i 1. maja 1992. godine sa četiri metka u leđa i jednim u glavu a na mestu njegovog stradanja svake godine se okuplja se rodbina, prijatelji, ali i predstavnici organizacija proisteklih iz proteklog rata. Svi su saglasni – uspomena na Radenka ne bledi ni nakon gotovo tri decenije od njegove smrti. Od tog dana više ništa nije bilo isto u Prijedoru! Tada je zvanično počeo rat u ovom kraju a sve pretnje i zle slutnje počele su da se ostvaruju. 

Srbin po nacionalnosti, pravoslavac po veroispovesti,  policajac po struci - mladi Radenko je vrlo lako postao meta ekstremnih nacionalista koji svoju mržnju nisu skrivali. Radenko je izrešetan sa pet hitaca i to je bila prva žrtva rata u ovom gradu. O ubistvu Radenka Đape svedočio je pred Haškim tribunalom i Prijedorčanin Drago Bosančić koji je ispričao kako su Đapu ubili pripadnici muslimanskih formacija iz sela Puharska sa ciljem da izazovu nemire i međunacionalne sukobe. Radenko je bio uzoran i skroman mladić - pošten, dobrodušan, vredan, spreman uvek i svakome da pomogne. Bio je ponos svojih roditelja, omiljen u društvu, uvek nasmejan i veseo. Imao je prijatelja među pripadnicima svih naroda a o njemu danas imaju lepe reči i Srbi i Hrvati i Bošnjaci, Ukrajinci... Radenko je voleo svoju profesiju i bio je veoma predan poslu koji je obavljao. Zato je i sama vest o surovom ubistvu ovog mladića potresla sve građane Prijedora i probudila veliko nepoverenje.  

Danas je obeležena trideseta godišnjica ubistva Radenka Đape a vence su kod spomen-ploče u Kozarskoj ulici položili majka Marija, a potom i članovi Radenkove porodice, gradonačelnik Prijedora, delegacije Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila, članovi boračkih organizacija i drugih udruženja, te prijatelji i meštani Gornjeg Jelovca.

Kako je živeti sa bolom za izgubljenim detetom najbolje zna Marija Đapa, majka prve žrtve ubijene u Prijedoru. Ona se sa teškom tugom priseća tih dana a najviše je boli što počinioci zločina nikada nisu procesuirani niti osuđeni. - Ovaj dan budi najteža sjećanja i svaka godina je sve teža. Za pogibiju mog djeteta nije niko odgovarao i želim da se neko pobrine za to da odgovara onaj ko je kriv, rekla je Marija Đapa. - Na današnji dan otišao mi je sin od kuće i više se nije vratio. Ubili su ga, ne znam ni ni šta je. Četiri su mu metka ispalili u pluća, jedan u glavu. - rekla je Marija prošle godine. 

Marija je nedavno izgubila i supruga a čitav život joj se sveo na obilaženje grobova najmilijih, paljenje sveća i sećanja na neke lepe dane. Živi od uspomena. Voli da se seti perioda kada je sve bilo lepo i kada su svi živeli srećno u zajedništvu i slozi. I njen Radenko družio se sa decom svih vera i nacija, nikada se nikome nije zamerio. Bio je u odličnim odnosima sa svima. Zato je i boli što još uvek niko nije odgovarao za ovaj gnusan zločin. Kome je i zašto bio kriv ovaj mladić? Posle smrti sina jedinca u kući Đapa više ništa nije bilo isto.

 - Radenko Đapa je u noći između 30. aprila i 1. maja 1992. godine ubijen. Njegov Gornji Jelovac uvijek će se sjećati tog dvadesetogodišnjaka koji je bio na početku života, i koji je treće dijete koje su njegovi roditelji Rade i Marija Đapa izgubili. Njihove dvije kćerke umrle su ranije, tako da su ostali sami, rekao je svojevremeno Milan Stojanović, pukovinik VRS i kum porodice Đapa. 

Predsednik gradske Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Zdravka Karlica rekla je da je za ovaj zločin niko nije odgovarao, te da je više nego jasno da su prve žrtve u Prijedoru bili Srbi. - Kad ubiju policajca u nekim drugim zemljama onda se to zove terorizam. Radenko je bio policajac, krenuo na posao i svirepo ubijen, a do danas niko nije odgovarao. Godinama pričamo istu priču da se sudi samo Srbima, a da Bošnjaci ne odgovaraju. Strašno je kada pogledate ovu uplakanu majku i mnoge koje su izgubile djecu ili djecu koja su ostala bez roditelja,Ja bih, zaista, i uputila apel da se to nikada nikome ne desi. Ovo je strašno, jer i od Đape majka i mnoge majke i ta djeca koja su ostala bez roditelja, niko njih ne razumije, lako je početi rat ali treba živjeti sa tim, rekla je Karlica.

Potpredsednik gradske Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Slaviša Knjeginjić rekao je prošle godine da je pucanj u Đapu bio pucanj u mir, jer je taj nemili događaj označio početak rata u gradu na Sani.  - Danas je 12 godina kako smo postavili spomen- ploču našem prvom poginulim sugrađaninu, a tužilaštvo i sud nisu se pokrenuli sa mjesta. Jednostavno srpske žrtve se, kao i obično, ne pominju”, rekao je Knjeginjić tokom prošlogodišnjeg obeležavanja istakavši da će oni i dalje pominjati, opominjati i da će valjda jednom doći vreme kada će pravda stići odgovorne za svirepo ubistvo Đape, koje je prouzrokovalo sve nemile događaje u Prijedoru koji su kasnije uslijedili.

- Nigdje niko to nije procesuirao niti koga to interesuje u Tužilaštvu. Imamo i drugi događaj koji se dogodio 22. maja iste godine, a to je ubistvo dva vojnika Milojica i Lukić na mučki način pod Hambarinama. Bili su dočekani u civilnom autu, išli su kući, a četiri su ranjena, naveo je Slaviša Knjeginjić prošle godine. On je tada napomenuo da je sve kulminiralo napadom na grad Prijedor 30. maja. - To nam sve govori da su ta dešavanja upravo bila pripremana da se u Prijedoru započne rat. Sud se nikad nije bavio ovim događajima. Uvijek su se bavili posljedicama, a uzrocima niko, rekao je Knjeginjić.   

Gradonačelnik Prijedora Slobodan Javor izjavio je novinarima da je ovo dan sećanja na prvu žrtvu minulog rata.

- Ovaj dan treba da bude opomena za sve da se ovo nikada, nigdje i nikome ne ponovi. LJudski je praštati, ali i pamtiti i na nama mladim generacijama je da obilježavamo sve ove datume i na taj način sačuvamo od zaborava poginule. To je naša dužnost i obaveza, rekao je Javor.

Sveće za Đapu upaljene su širom grada Prijedora a prve žrtve prisetili su se i oni najstariji građani ali i učenici osnovnih i srednjih škola. Milica, građanka Prijedora, ne krije razočaranje zbog neprocesuiranja ovog i drugih zločina. - Kad su oni ubili tog divnog mladića iz čestite porodice, šta više kazati na sve to. Sve je ispričano davno. Onda smo bili potencijalne žrtve tih nenormalnih zločinaca. Ne zaboraviti da su i pre toga u martu i aprilu desetine srpskih sela gorijela u Posavini, Hercegovini...već tada je bilo logora za Srbe, koliko je žena silovano i ubijeno, i mnoga djeca su tad ubijena. Nas je sve to isto čekalo a samo nas je sudbina sačuvala da preživimo sve to kad su napadali.   

Ubistvom Radenka Đape, ekstremni muslimani upalili su iskru koja je izazvala ogromni požar koji se do danas nije potpuno ugasio. Već 22. maja 1992. u napadu muslimanskih ekstremista na vojnike koji su se mirno vraćali svojim kućama kod mesta Hambarine ubijeno je i ranjeno šestoro mladića, Srba i Hrvata. Pet dana kasnije u Babićima su iz vatrenog oružja ubijeni penzioneri Pantelija Gajić (65) i Danilo Lauder (55). Dana 30. maja 1992. muslimanske formacije su izvršile organizovani napad na grad Prijedor sa ciljem da proteraju srpsko stanovništvo i počine zločine. U tom krvavom napadu ubijeno je 18, a ranjeno 25 građana (policajaca, vojnika i civila). Najmlađa žrtva je bio sedamnaestogodišnji Igor Knežević koji je zarobljen, mučen pa zaklan u zaseoku Zajednice. 

Prema podacima IDC iz Sarajeva, tokom trajanja odbrambeno-otadžbinskog rata, ubijeno je 933 Prijedorčana srpske nacionalnosti. Najmlađe žrtve su bili Bojan Tubić, novorođenče Željke i Miroslava, koje je poživelo samo devet dana da bi 28.05.1992. preminulo u porodilištu u Banjaluci zbog nedostatka kiseonika usled muslimanske blokade. Prema podacima DIC "Veritas", među najmlađim registrovanim žrtvama na području Prijedora je i dvomesečna beba Andrijana Škorić koja je ubijena / stradala u avgustu 1995. godine. Najstarije žrtve su bile starice Stana Polić i Mara Sladović, stare po 93 godine, kao i Danica Draguljica koja je imala 92 godine. Na području čitave Prijedorske regije do danas nisu pronađeni posmrtni ostaci 135 Srba, od čega 83 civila i oni se od završetka rata vode kao nestali. 

Za zločine nad srpskim civilima u Prijedoru, trojica pripadnika Armije BiH su osuđeni na ukupno 31-u godinu zatvora.