Među prvim žrtvama muslimanske agresije na opštinu Foča bila je devojčica Ivana Vuković, stara samo šest godina. Njeno detinjstvo na okrutan i svirep način prekinuli su 26. aprila 1992. pripadnici muslimanskih paravojnih formacija koji su iz pravca MZ Jabuka započeli sveopšti napad na srpska sela i zaseoke. U fanatičnom napadu ekstremista baš niko nije bio pošteđen a glavne mete napada su bile žene, deca i stari. Jedna od ciljano ispaljenih granata na srpsko selo na licu mesta je usmrtila malu Ivanu, a teže ranila njenu sestru i roditelje.
Pošto nisu bili sposobni da se pokažu na bojnom polju, bošnjački vojnici su kukavički granatirali Foču i okolna sela. Ivana je ubijena samo zbog svoje srpske nacionalnosti i pravoslavne veroispovesti. Kome je bila kriva devojčica koja tek što je zakoračila u šestu godinu života? Kome je i zašto bilo krivo dete koje tek što je počelo pisati prva slova?
Odgovora nema ali je više nego jasno da su u zločinu učestvovale prve komšije jer je napad izvršen iz obližnih muslimanskih sela. Ubice male Ivane nikada nisu proceusirane niti je protiv njih podignuta bilo kakva optužnica. Ubistvo nedužnog deteta je ostalo nekažnjeno baš kao i svi ostali zločini nad srpskim stanovništvom u Foči. U napadu muslimanskih agresora na Foču teško je ranjena i Ivanina rođaka Dragana Vuković, devojčica od osam godina.
"Tada smo shvatili da ubijaju i djecu i da niko nije pošteđen terora. Naše komšije Bošnjaci u koje smo se kleli i kojima smo najviše vjerovali su nam tako vratili"- rekla je te 1995. medijima uplakana Srpkinja iz Foče, čije reči i danas odzvanjaju i jasno svedoče o karakteru rata.
Ovaj monstruozni čin uneo je veliko uznemirenje javnosti i čitava Foča je od tog dana bila u strahu. Samo dan ranije u Kozjoj Luci je ubijen Luka Vuković. Zarobljen je od strane muslimanskih ekstremista, strahovito mučen pa masakriran. Ljudi su tada postali svesni da zlikovci nemaju milosti čak ni prema deci i da u ostvarenju svojih ciljeva neće prezati ni od čega. Ovaj strah prouzrokovao je masovno iseljavanje Srba iz Foče a mnoge izbeglice se do danas nisu vratile svojim kućama.
Porodica Vuković je jedna od najstradalnijih porodica u Foči a podaci Instituta za istraživanje srpskih stradanja u 20. veku govore da je čak 27 članova porodice Vuković ubijeno u napadima muslimanskih ekstremista na Foču i okolna sela, dok ih je 42-oje ubijeno na širem području Gornjeg Podrinja.
Tog aprila 1992. nekoliko hiljada Srba je napustilo svoja ognjišta i domove u strahu za vlastite živote ali i živote svojih najmilijih. Bio je to progon neviđenih razmera. Grad je munjevitom brzinom postao sablasno prazan i pust....dečiju graju zamenila je nema tišina! Neki su pomislili da grad može pripasti samo njima, te su započeli sukobe i izazvali lavinu nasilja i zločina! Napadi na Foču bili su dobro organizovani i godinama pripremani. O tome u prilog svedoči i činjenica da su oružane muslimanske paravojne jedinice formirane još 2. avgusta 1990., dakle dvadeset meseci pre početka rata! Oružanu grupu je formirao Halid Čengić, zvani Hadžija, iz Ustikoline.Te 1990. organizovan je veliki skup muslimana koji je okupio nekoliko hiljada ljudi a odatle su upućene strašne pretnje srpskom narodu kako će biti stvorena muslimanska Bosna i Hercegovina, te kako za pripadnike ostalih naroda više nema mesta! Po nalogu Alije Izetbegovića, početkom aprila 1992. u Foču je upućena velika grupa dobrovoljaca pod komandom Zaima Beševića i Zaima Imamovića, koji će u Ustokolini formirati Prvu drinsku brigadu.
Pred izbijanje sukoba bilo je više incidenata i provokacija koji su osim uskraćivanja osnovnih prava Srbima (poput otkaza u firmama) podrazumevali i pretnje, uznemiravanja, verbalne i fizičke napade. Uprkos pokušajima srpske strane da se očuva mir u gradu, muslimanska strana je radila sve kako bi izazvala sukobe. A kada se ratni fitilj jednom upali teško ga je ugasiti.
Dana 7. aprila 1992. ranjeno je petoro srpskih civila. Na neke su bačene bombe, jedna žena je ranjena snajperom, na druge su pucali iz zasede. Neki kažu da je cilj bio da se srpsko stanovništvo zaplaši i protera. Narednog dana, otpočeli su organizovani napadi na grad i okolna naselja. Prvo je zapaljeno 10 srpskih kuća i drugih objekata u Foči, započelo je granatiranje a na meti zločinaca bili su prvenstvno civilni ciljevi.
Heroj odbrane Foče, Marko Kovač u svojoj knjizi piše kako muslimanske paravojne formacije već 6. aprila 1992. vrše napad na Kazneno-popravni dom, prilikom čega zaplenjuju 200 komada pušaka i veliku količinu municije, bombi i drugih vojnih sredstava a zatvorenike muslimane puštaju na slobodu uključujući ih odmah u redove svoje paravojske. Kovač piše kako muslimanski ekstremisti tog i narednog dana napadaju srpske kuće i stanove u naselju Donje Polje spaljujući pritom desetine srpskih kuća. On naglašava kako su svi Srbi proterani sa svojih ognjišta iz naselja Gornje Polje a već 8. aprila 1992. započinje čišćenje Srba uzvodno uz reku Drinu i Čehotinu ka Gornjem Polju, Ćelovini i Šištetu.
Trivko Pljevaljčić prvi je javno progovorio o početku rata u Foči pre nekoliko godina. "Tri dana prije početka sukoba u Foči, naoružane muslimanske snage postavile su barikade. Policija nije reagovala, jer je bila podijeljena, kao i vlast u Foči", rekao je Trivko. Pljevaljčić je u ratu radio u 'Fočatransu', preduzeću u kojem su Srbi masovno dobijali otkaze, a u 'Fočatransu' je bio i muslimanski štab. "U krugu Fočatransa je bio šleper pun granata, ali u pakovanjima badel konjaka", seća se Pljevaljčić. Foču su sa okolnih brda granatirale muslimanske snage 8. aprila 1992. godine. Prve civilne žrtve bile su srpske, prvo su zapaljene srpske kuće i pravoslavna crkva. Jedna od prvih žrtava rata bio je Rodoljub Trivković, rođeni Fočak. Živeo je i radio u svom gradu, da bi na samom početku u njemu bio i mučki ubijen. Likvidiran je na samom početku meseca aprila 1992. a njegovo svirepo ubistvo bila je poruka svim Srbima kakva ih sudbina očekuje u narednim danima. Pljevaljčić tvrdi da su u džamijama bila skladišta naoružanja i municije. "Naš prvi poginuli Rodoljub Trivković je pogođen sa munara Aladža džamije", rekao je Pljevaljčić za RTRS. Napad na Foču bio je strašan i jeziv, na hiljade civila pokušalo je da spas potraži preko Drine, gorela su prva sela,granate su padale svuda po gradu.
Jedan od ratnih komandanata Milenko Plemić ispričao je za medije pre tri godine da je rat u Foči počeo napadom „zelenih beretki“ na brdo Ćelovinu iznad Foče. - Događaji iz dva svjetska rata opametili su Srbe i ovoga puta oni nisu bili nespremni kao nekada narod Kozare, Prebilovaca ili Korita. Prva asocijacija je na rat, da smo uzeli puške, da odbranimo svoja ognjišta, svoj narod, da opstanemo svoji na svome, u svome gradu, svome selu. Ranije je bilo nekih incidenata, nije bilo pucanja iz vatrenog oružja, a osmog aprila počeo je manji okršaj na Ćelovini gdje su muslimanske straže ili izvidnice napale našu stražu, koja je bila postavljena u neposrednoj blizini svojih kuća, nekih 50 do 100 metara ispred kuća. Da nisu izašli da ih čuvaju ko zna kako bi se sve odigralo i kako bi se sve okrenulo naopačke. Sa naše stane to su bili lokalni ljudi, 10 do 20 komšija, a sa neprijateljske strane pretpostavljam otprilike isto. Kasnije su borbe prešle na gradsko područje, najviše u Donje Polje, oko današnjeg Hrama Svetog Save, tu su izgorjele četiri srpske kuće. Bilo je borbi i po okolnim selima, poginuli su naši borci u Brdima. Napad "Zelenih beretki" je lako odbijen, a istoga dana uveče muslimani su zapalili nekoliko srpskih kuća u Donjem Polju, naveo je tada Plemić. - Grad je oslobođen za samo devet dana, odnosno 17. aprila, kada su naše jedinice protjerale bojovnike iz njihovog glavnog uporišta Donjeg Polja prema Goraždu, rekao je Plemić.
Civil Luka Vuković, mladić kojeg su svi mnogo voleli i cenili, zarobljen je pa masakriran tog aprila 1992. godine. Njegovo beživotno telo je nađeno nekoliko dana kasnije a konstatovane su povrede nanete mučenjem i zlostavljanjem. Snajperom je ubijen i Rodoljub Trivković, a u svojoj kući mučena je pa zapaljena starica Janja Radović od sedamdeset godina. Među ubijenima i bračni par Golubović - Tomo /72/ i Jelena /69/ koji su nakon mučenja zapaljeni. Tih dana u napadu na selo Kolun ubijen je i desetogodišnji Pero Todorović iz sela Kolun. Pero je ubijen majskog, prolećnog dana dok se igrao sa svojim bratom. Muslimanski ekstremisti iz Fočanske Jabuke otvorili su vatru na nedužnu decu i počinili nezamisliv zločin. "Gledali smo kako pale sve pred sobom. Brat i ja smo tom prilikom ranjeni i brat je u bolnici podlegao povredama" - ispričao je novinarima Božo Todorović koji je tada kao trinaestogodišnji dečak teško ranjen.
U svojoj kući u Zebinoj Šumi su strahovito mučeni, zlostavljani pa ubijeni i zapaljeni članovi porodice Fuštar - Jela /69/, njen suprug Mile /66/ i njihov sin Vlado /25/. Pripadnici Armije RBiH su nastavljajući etničko čišćenje ovog rejona do kraja 1992. godine popalili, opljačkali i sravnili mnogobrojna srpska sela Jabuku, Kolakoviće, Podrid, Podgrađe, Draževo, Račiće, Tauljiće, Jamiće, Stojkoviće, Modro Polje i Slavčiće. Ova mesta su i danas potpuno opustošena i prazna. Celokupno stanovništvo je proterano i pobijeno. Posledice etničkog čišćenja su vidljive i danas. Slična stvar je i u Jošanici, gde je 18 sela potpuno očišćeno od Srba. Ljudi su proterivani, mnogi i pobijeni...
Plemenito i ljudski bi bilo imenovati neku od centralnih ulica u Foči po svirepo ubijenoj devojčici Ivani Vuković kako bi se sećanje na nevino ugašeni život i ovu veliku tragediju očuvalo.
Коментари
Постави коментар