Пређи на главни садржај

TRIDESET GODINA OD OSLOBOĐENJA ZVORNIKA - PAMTIMO EGZODUS I UBIJENU DECU

  April 1992. ostao je duboko urezan u sećanjima mnogih Zvorničana jer upravo tad započinju prva ubistva i masovni egzodus srpskog stanovništva sa područja Zvorničke opštine.


Dobro naoružane paravojne muslimanske formacije već u aprilu 1992. počinju da realizuju svoj plan o stvaranju čiste, muslimanske Bosne i Hercegovine u kojoj ne bi bilo mesta za Srbe. Proleće u Zvorniku je obeleženo krvavim borbama, besomučnim razaranjima i progonom srpskog stanovništva. Više hiljada Srba u strahu od muslimanskih ekstremista napušta svoje domove i svoja ognjišta ostavljajući tako svoje kuće i najdraže uspomene na milost i nemilost muslimanima, svojim dojučerašnjim komšijama. Prva žrtva rata u Zvorniku je bio vozač sanitetskog vozila Rade Radović zvani Luka, koga su muslimani iz zasede ubili dok je prevozio ranjene civile, a dan kasnije ubijen i  Miko Stanojević, još jedan ugledni građanin Zvornika. Ovakva sudbina bila je namenjena svim zvorničkim
Srbima.

Imena ovih ljudi veoma retko se pominju u javnosti iako je pucanj u njih, bio pucanj u čitav srpski narod - u mir, u suživot, u Jugoslaviju! Bilo bi pošteno da u centru Zvornika postoji spomen ploča posvećena prvoj žrtvi rata u gradu, Luki Radoviću, čoveku koga su svi neizmerno voleli i poštovali. Čoveku čiji je život okrutno ugašen samo zato što je bio srpske nacionalnosti i pravoslavne veroispovesti. Predsednik gradske Boračke organizacije u Zvorniku Lazar Ristić rekao je prošle godine novinarima da je 9. april 1992. godine, dan kada je grad oslobođen od muslimanskih paravojnih formacija, kao što su "Patriotska liga" i "Zelene beretke", važan za dalji razvoj događaja koji su slijedili u ratnom periodu.

"Grad je, kada su protjerane muslimanske paravojne formacije, počeo da funkcioniše normalno, ali je, nažalost, granatiran u više navrata i u tim napadima bilo je i poginulih", rekao je prošle godine Ristić. On je naglasio da je prva žrtva 8. aprila 1992. godine u Zvorniku bila srpska. Taj dan ubijen je Rade Radović zvani Luka u sanitetskom vozilu, a dan posle ubijen je zastavnik Milko Stanojević, dok je ranjeno nekoliko boraca u zasedi koju su organizovali Muslimani iz Sapne, tadašnje mesne zajednice Zvornika.

Ristić je rekao da gradska Boračka organizacija planira da uradi spomen-ploču u znak sećanja na Radovića, kao prvu srpsku žtrvu, što je dokaz da je srpski narod samo branio svoja ognjišta od agresivne muslimanske politike iz tih godina. - On je pogođen tokom vožnje saniteta, doktorica je preživjela, a ranjen je Neđo Jovanović iz Šćemlije. U planu smo da napravio spomen ploču za Luku Radovića, koji je poginuo 8. aprila 1992. godine.

Pre 30 godina zvornički Srbi oslobodili su grad od napada pripadnika tzv. Armije RBiH. Dan oslobođenja grada - 9. april, obeležen je  služenjem pomena i polaganjem venaca na centralno spomen obeležje posvećeno ubijenim građanima, zatim posetom Spomen-sobi i javnim govorom. Građani Zvornika su polaganjem cveća, molitvom i paljenjem sveća odali počast ubijenoj deci, civilnim žrtvama rata i poginulim braniocima grada.

Oslobođenje Zvornika jedna je od prekretnica za slobodu Republike Srpske. Trideset godina posle, poruka je ista, sloboda je iznad svega i neka se nešto slično nikada više ne ponovi. Zlikovci koji su izvršili napad na Zvornik sa ciljem da ga osvoje a srpsko stanovništvo istrebe i porobe, i danas istrajavaju u svojim lažima pokušavajući da prikriju svoje zločinačke namere. Međutim, svedoci tog crnog vremena i danas su živi i neće nikome dozvoliti da opet ruši i razara grad kako je to pokušano 1992. godine. 

Tog devetog aprila Zvornik je odneo pobedu nad politikom preglasavanja Alije Izetbegovića i svih onih koji su pomislili da grad može pripadati samo njima, poručio je prošle godine ratni komandant Zvorničke brigade Vinko Pandurević.

- Zahvaljujući ljudima koji su u to vrijeme razumjeli političku situaciju, smogli su snage da se organizuju i odbrambeno i vojno i da sve one ekstremne elemente koji su mislili da je grad njihov proteraju sa područja grada, da se uspostavi vlast, ne bih ja rekao nova vlast, nego vlast naroda. Protiv Srba su u to vrijeme podigli puške njihove komšije Bošnjaci. Srbi nisu napadali nikoga niti su htjeli okupirati Zvornik, kao što su neki govorili, jer su u Zvorniku živjeli na svome - naveo je Pandurević.

Sekretar Gradske organizacije porodica poginulih i zarobljenih boraca i nestalih civila Milivoje Marković rekao je: “Ovo je danas Dan oslobođenja Zvornika, a ako se neko pita od koga, mi smo ga oslobodili u aprilu 1992. godine od naoružanih zvorničkih Bošnjaka koje je naoružao tadašnji načelnik policije, otvorivši magacinske prostore u noći između 3. i 4. aprila 1992. godine i dijelivši oružje najvećim kriminalcima iz reda bošnjačkog naroda. Dan oslobođenja Zvornika istovremeno je i dan pobjede nad Izetbegovićevom politikom i njegovim ratnim ciljevima da stvori muslimansku Bosnu", rekao je Marković prošle godine i naglasio da Srbi to nisu dozvolili, suprostavili su se Izetbegovićevoj agresiji, izvojevali slobodu, oslobodili Zvornik i stvorili slobodnu otadžbinu - Republiku Srpsku, rekao je Marković. 

U nemoći, muslimanski vojnici su tri ipo godine kukavički granatirali uže područje Zvornika prilikom čega je ubijeno i ranjeno više desetina civila srpske nacionalnosti. Iako je grad oslobođen 9. aprila 1992. napadi muslimanskih ekstremista na okolna srpska sela trajali su sve do kraja 1995. godine. Ubistva Srba su nastavljena i kasnije a poslednji zabeleženi slučajevi su ubistvo srpskog povratnika Milana Sarića (75) tokom 2014. u Sapni (FBIH) kao i ubistvo Dragana Đurića, pripadnika MUP-a Republike Srpske, koji je ubijen u terorističkom napadu na policijsku stanicu u Zvorniku. Napad je 2015. godine. izvršio Nerdin Ibrić.

Tokom muslimanske agresije na Zvornik ubijeno je 1080 Zvorničana, od kojih su 455 bili civili i žrtve ratnog zločina.  Nad Srbima u Zvorniku je počinjen genocid. Ubijana su deca, silovane su žene i devojke, masakrirani su nemoćni starci. Najbolji pokazatelj genocida u Zvorniku jeste gradska Spomen soba, koja mnogim Bošnjacima predstavlja trn u oku jer kako priznaju slama njihovu propagandu i mit koji godinama propagiraju. U toj spomen sobi su fotografije ubijene dece i civila koje su poubijali pripadnici muslimanske paravojske. Civilima su odsecane glave, spaljivani su na ražnju, vezivani lancima i žicom pa streljani, živi su spaljivani...neki od najokrutnijih zločina u poslednjem ratu desili su se upravo u Zvorniku. Najmlađa žrtva agresije bio je Aleksandar Đorđić, dečak od godinu ipo dana a najstariji je bio Mihajlo Pantić, star 93 godine. Među žrtvama je bilo 21-o dete, dok je 120 mališana ranjeno. Na spisku nestalih nalazi se još 32-oje ljudi.

Muslimani su popalili tridesetak srpskih sela i zaselaka, demolirali su i oštetili sve pravoslavne crkve, proterali su više hiljada građana sa njihovog vekovnog ognjišta, devastirali su groblja i kulturne spomenike. Na području Zvornika postojali su i logori za Srbe gde su osim mučenja i likvidacija, zabeležena i mnogobrojna silovanja srpskih žena, čak i trudnica. 

SEĆANJE NA KRVAVI APRIL U ZVORNIKU


Više hiljada srpskih izbeglica se tog aprila sjatilo u Mali Zvornik, gradić u Srbiji na samoj granici sa Republikom Srpskom. Hiljade zabrinutih, preplašenih pogleda žena i nemoćnih ljudi "krasilo" je tada ulice Malog Zvornika. Zbunjeni pogledi prognane dece potresala su čak i najtvrđa srca. Ipak, veliki broj običnih ljudi ali i humanitarnih organizacija odmah su pritekli u pomoć izbeglicama pokušavajući koliko toliko da umanje njihov strah i veliku nesreću koja ih je zadesila. Srpski civili su proterivani iz meštovitih sela oko Zvornika, njihova imovina je uzurpirana i opljačkana...oni retki koji su odlučili da ostanu na svom kućnom pragu, bili su ubijeni. Sa ono malo najosnovnijih stvari srpski prognanici sa strepnjom su iškivali svoju sudbinu.

- Hoćemo li se opet vratiti u svoj grad? Zašto nas komšije proteruju? Kada ću opet videti drugare, hoću li ići sledeće nedelje u školu? - bila su pitanja radoznale, preplašene srpske dece na koje njihovi roditelji nisu imali adekvatan odgovor.

Nasilje i zločini nad stanovništvom Baljkovice, srpskog zaseoka u Nezuku, započeli su početkom aprila 1992. Prva žrtva u selu bio je  Drago Tijanić koji ubijen na kućnom pragu od muslimanskih snaga. Početkom proleća, selo je pretvoreno u buktinju...stanovnici su proterani...žene, starci i deca bili su primorani da napuste svoje domove samo jer su drugačije zvali. Neki poput Milenke Mitrović, nisu izdržali progon...ubijeno je ukupno trideset meštana, a pedeset pet kuća je do temelja spaljeno, sva imovina i dragocenosti su opljačkani, u zločinima su učestvovale i muslimanske žene i maloletnici. - Ženu Stojanku Grujić (56) su mi uhvatili pred kućom, uveli je u kuću njih sedmorica, te su je tukli, mučili, silovali...izboli su je nožem i poveli prema rijeci. Tu su dotukli vatrenim oružjem, sa tri metka ispod grudi, a noga joj je bila presječena" - navodi se u ispovesti Uroša Grujića, Stojankinog supruga i meštanina Baljkovice, objavljenoj u "Crnoj knjizi" Miroslava Toholja. 

Muslimanske snage su proterale celokupno stanovništvo iz Nezuka. Među prognanima je bio i vremešni Vojislav Zarić, penzioner, čiju suprugu Ljepojku su ekstremisti mučili, zlostavljali pa masakrirali a kuću im opljačkali i zapalili...i starog Voju su tukli i maltretirali ali je uspeo da se spasi i prebegne u Zvornik. Međutim, i tamo je ranjen u januaru 1993. prilikom muslimanskog granatiranja civilnih objekata. Sela Gornja i Donja Kamenica potpuno su očišćeni od Srba. Opustošeni zaseoci i popaljene kuće zabeležile su i brone domaće i strane televizije. 

Iz Drinjače su proterani svi Srbi, među njima i porodica Stojanović. Ilija i Desanka pokupili su malo svojih stvari sa svoje male dece napustili dom u kojem su godinama živeli. Sin Slobodan, dvanaestogodišnjak, setio se da je zaboravio psa i vratio se nazad u selo. Tamo su ga zarobili muslimanski vojnici koji su ga nedeljama mučili i zlostavljali. Nađen je masakriran u masovnoj grobnici sa brojnim povredama po telu kao i sa urezanim krstom na stomaku. Dečaka je ubila Elfeta Veseli, koja je za zločin osuđena na 13 godina robije. Stravični zločini su počinjeni nad srpskim stanovništvom u selu Odžačina. Pritisci i prvi napadi na Srbe započeli su još tokom 1991. i početkom 1992. Muslimani su činili sve kako bi primorali svoje komšije srpske nacionalnosti da se isele: 

"Mi Srbi smo strahovali da će komšije muslimani i sada postupiti kao u vrijeme Drugog svjetskog rata. Mi smo primetili da su počeli da se naoružavaju, stalno se čula pucnjava iz njihovih sela - iz automata, pa i iz mitraljeza. To je za nas Srbe bilo ozbiljno upozorenje da nam komšije pripremaju neko zlo. Sejfo Islamović i njegovi sinovi su već u martu 1992. zapalili slame u Miloševićima, da bi izazvali sukobe između Srba i muslimana." - svedočenje je meštanina Odžačine, objavljeno u "Crnoj knjizi" Miroslava Toholja.

"Pjevali su uvredljive pjesme, provocirali su nas...već početkom 1992. posle Nove godine, u susednim muslimanskim selima počelo se sa pucnjavom noću. Pucali su i automatskim oružjem, čak i prema našem selu. To je značilo da smo stalno morali da budemo na oprezu jer smo se bojali za djecu. " - ispričala je Stana T., meštanka Odžačine. Iz Odžačine su proterani svi Srbi, selo je do temelja spaljeno a preko dvadeset civila, žena i staraca je masakrirano prilikom napada muslimanske vojske. Rastošnica, mesto koje je pre rata brojalo 2 335 stanovnika, napadnuto je 1992. i spaljeno. Celokupno stanovništvo je prognano a sve kuće su popaljene. Ubijeno je 39 civila koji nisu stigli ili nisu želeli da napuste svoje domove. Prema popisu iz 2013. u Rastošnici je živelo 192-oje Srba, što dovoljno svedoči o etničkom čišćenju i dimenziji zločina koji je ovde počinjen. 

U srpskom selu Rožanj, od predratnih 384-oro Srba, ostalo je svega šestoro. Nema kuće koja nije zapaljena ili porušena. Veliki broj civila je pobijeno a celokupno stanovništvo je raseljeno. U Vitnici, Zaseoku, Sapni, Godušu srpskog stanovništva danas više i nema.  

Novinari brojnih televizija i medija iz Srbije su 1992. intervjuisali more srpskih izbeglica koji su prebegli iz Zvornika.  

"Protjerana sam sa dvoje djece iz rodne kuće u kojoj su svi naši živjeli. Muslimani, naše dojučerašnje komšije žele da očiste Zvornik od Srba, da bude samo njihov grad i sve da nas protjeraju. Pobjegli smo preko Drine, sa ovo malo stvari..sve dragocenosti, slike, odeća..ma sve nam je ostalo tamo. Zašto nam to rade, ne mogu vjerovati?" - ispričala je te 1992. za novinare meštanka Zvornika koja je izbegla u Srbiju.

"Prebjegla sam sa suprugom i ćerkom iz rodnog Zvornika, gdje smo živjeli i gdje smo muž i ja radili. Pogledajte šta rade, zvijerski su ubili vozača Luku, to im je kažu, poruka za sve nas Srbe. Protjerani smo, sad smo izbjeglice..Hoćemo li se ikada vratiti u naš grad" - reči su uplakane Zvorničanke koja je 1992. prognana sa kućnog praga.

"Meni je osamdeset godina i da mi je neko rekao da ću biti prognan, ne bih mu vjerovao. Eno već su krenuli da ubijaju i pale srpske kuće po okolnim selima, oni su se za ovaj rat mnogo prije spremali" - rekao je starina iz okoline Zvornika tog aprila 1992. za medije. 

I Sabiha, muslimanka iz Zvornika, ističe da sa Srbima živi odlično i da nikada nije imala probleme. - Nikad sa Srbima nijednu tešku riječ nisam imala. Živjeli kao jedno, pomagali oni meni i ja njima, Ovdje je muslimanska, Alijina strana opalila prvi metak. Pucali su na čovijeka u sanitetu jer je Srbin. Pravili zasjede, pucali, to sve zelene beretke, kako sami sebe zvali. Prvi su oni metak ispalili i počeli rat. Moja je kćerka udata za Srbina, živi u Srbiji, mi smo rodbinski vezani i lijepo živimo - rekla je pre osam godina za medije ova žena.

Predsednik Kriznog štaba 1992. godine u Zvorniku Branko Grujić naglasio je da je, 9. aprila 1992. godine, dan kada je srpski narod u Zvorniku rekao da iz "ondašnje Jugoslavije neće u Alijinu džamahiriju, jer hoće da bude slobodan na svojoj zemlji". 
On je naglasio da se Krizni štab organizovao da zaštiti srpski narod da ne doživi sudbinu iz 1941. i 1942. godine i dodao da je Krizni štab istovremeno pratio šta se dešava na suprotnoj strani. 
"Znali smo da se hiljade pripadnika zelenih beretki nakupilo na Đurđev gradu iznad Zvornika, da su pripremali organizovano zauzimanje grada i protjerivanje srpskog naroda, zbog čega smo morali preduzeti odgovorajuće mjere", rekao je Grujić za medije prošle godine. On je naglasio da je "kap prelila čašu kada je tadašnji načelnik policije u Zvorniku /Osman Mustafić/ 3. aprila 1992. godine podijelio oružje muslimanskim ekstremistima i najvećim prestupnicima zakona, što je bio znak da se srpskom narodu sprema velika opasnost". 
Progon srpskog stanovništva ali i masovni zločini bili su intenzivni do polovine 1993. kada srpska vojska uspeva u potpunosti da odbrani i zaustavi teror. Tokom četvorogodišnje muslimanske agresije na Zvornik, ubijeno je 1080 građana, među kojima veliki broj žena, dece i staraca. Najmlađa žrtva terora bio je Aleksandar Đorđić, dečak od godinu ipo dana dok je najstarija žrtva bio Mihajlo Perić, star 93 godine. Popaljeno je više od 30 sela i zaseoka, oskrnavljeno je i porušeno mnogo pravoslavnih crkvi, devastirana su pravoslavna groblja i kulturni spomenici. Formirani su i logori gde su mučeni i ubijani Srbi...silovane su žene i devojke srpske nacionalnosti, uključujući i trudnice. Nakon završetka rata, mnogi Srbi se nikada više nisu vratili u rodni grad. I oni koji su se vratili, zatekli su popaljena sela, porušene i opljačkane kuće, preklane civile...sa druge strane, više hiljada Srba iz Sarajeva i srednje Bosne koje su proterali musliani, započelo je novi život upravo u Zvorniku. 

"Tragam već pet dana..svaki leš sam pojedinačno pogledao..ništa još ne mogu da povjerujem. Sav veš sam pregledao, ništa se ne podudara. Posle ovog svega što sam video, masakra teškog, lično mislim i volio bih da mi je brat poginuo od metka, samo da ga nađem da ga sahranim kosti ako ima išta. Ne mogu više", kaže jedan od ljudi koji su tragali za svojim najmilijima.

"Ja sam svoga Mišu prepoznala. Zaklali su mi ga dušmani", kaže žena u crnini, skrhana bolom.

"Kad sam se vratio u svoje selo kod Zvornika, zatekao sam porušenu kuću i ubijenu majku...i sve životinje, sva stoka sve je to bilo pobijeno i ležalo mrtvo mesecima" - priča uplakani Zvorničan.

"Iščekujem oca. Tetka je samnom, majka je sad kući, stalno dolazi prevrće leševe, ništa", skamenjena od tuge priča jedna devojčica. Ovo su samo neke od izjava srpskih civila koji su imali tu sreću da prežive muslimanski genocid i teror, a koje su emitovane u filmu “Više od zločina” autora Miloša Markovića.

U znak sećanja na nevine žrtve upravo po njima treba imenovati ulice, trgove i institucije u Zvorniku kako se zločini nikada ne bi zaboravili. Neku od centralnih ulica treba imenovati po Aleksandru Đorđiću, namlađoj žrtvi muslimanske agresije koji je ubijen u centru Zvornika prilikom napada muslimana na civilne ciljeve u gradu. Tada je meta napada džihad ratnika bila kolona izgladnelih civila koji su ispred zgrade Crvenog Krsta čekali red za brašno. Maleni Aleksandar ubijen je na mestu a njegovi roditelji su tom prilikom ranjeni. Treba postaviti i neku spomen ploču u znak sećanja na Radeta Radovića, prvu žrtvu ekstremista, da se nikada ne zaboravi kako je sve počelo. Treba čuvati i sećanje na Mihajla Stanojevića kojeg je 5. aprila 1992. snajperom u predelu grudnog koša pogodio muslimanski ekstremista. Snajperski hitac usmrtio je ovog poštenog čoveka na licu mesta. Za sobom je ostavio suprugu Biseru, sina Draga i tri kćeri Amelu, Svetlanu i Draganu. 


Izvor:  Miroslav Toholj - "Crna knjiga"

Коментари

Популарни постови са овог блога

FOČA : ESMA JE 1992. ZVERSKI UBIJENA SAMO ZATO ŠTO JE BILA UDATA ZA SRBINA!

  Tokom svog gostovanja u emisiji "Ljudi govore", Marko Kovač, heroj odbrane Foče i  komandant taktičke grupe Foča u okviru VRS, podelio je sa publikom detalje svog ratnog iskustva, herojstva ali i brojne informacije o zločinima koji su počinjeni nad srpskim stanovništvom ovog kraja. Između ostalog govorio je i o užasnom zločinu u mestu Bastasi, gde je u leto 1992. ubijeno nekoliko srpskih civila među kojima i supružnici - Petar i Esma.  Sa početkom rata u Bosni i Hercegovini, životi ljudi u mešovitim brakovima bili su pod velikim opterećenjem. Mnoge muslimanke koje su bile udate za Srbe, preko noći su bile prozvane "izdajicama" i "otpadnicama". Mnogi pripadnici njihovog naroda nisu imali razumevanja, te su ih optuživali, vređali i šikanirali samo zbog toga što su bile u bračnoj zajednici sa pripadnicima druge vere i nacije. Zato i ne treba čuditi što su mnoge muslimanke tokom rata doživele torture, završile u logorima tzv. Armije BiH, a neke su čak i ubij...

ILIJAŠ : GODIŠNJICA ZVERSKOG UBISTVA MIRJANE DRAGIČEVIĆ (9)

Mirjana Dragičević je imala samo 9 godina kada je ubijena na vrlo svirep način u Ilijašu, pred očima svoje majke Radmile. Pre smrti, nju su silovala pa ubila trojca pripadnika tzv. Armije BiH. Do danas niko nije odgovarao za ovaj stravičan zločin.  Danas 28. decembra, se navršava tačno 26 godina od stradanja srpskih civila u selu Donja Bioča, nedaleko od Ilijaša.  U rano  j utro oko 7:30,   jedinice    2. bataljona Sedme muslimanske brigade Armije BiH,  probijaju liniju fronta , i upadaju u selo  Donja Bioča . Odmah na ulasku u selo okrutno  su  u bijena  dva  s rpska  civila: Lenka Skoko i Nikola Mićić, a ranjena je Milojka Draškić, a zatim je krenulo paljenje srpskih kuća .  U dvorište Dragičevića upala su trojica muslimanskih vojnika Sedme muslimanske brigade Armije BiH, jedan beloputi i dva tamnoputa vojnika. Imali su poveze preko glava. Brat Mirjane, Janko Dragičević, star 6 godina, je ostao...

VIŠEGRAD: IMENOVATI ULICU PO TRAGIČNO STRADALOJ PORODICI JELIČIĆ - ŽRTVE ZASLUŽUJU PAMĆENJE!

Jedan od najboljih načina da se sačuva sećanje na nevine žrtve rata, te da se njihove sudbine otrgnu od zaborava svakako jeste imenovanje ulica, trgova ili institucija po ovim ljudima. Jedan od simbola stradanja Srba u Višegradu i Podrinju svakako jeste surovi zločin u selu Jelašci kada su u leto 1992. na najsvirepiji način prekinuti životi nedužnih meštana - staraca, žena i dece samo zbog toga što pripadali srpskom narodu i ispovedali pravoslavnu veru.   Vest da je jedna ulica u Višegradu ponela ime po najmlađem borcu Vojske Republike Srpske - Spomenku Gostiću obradovala je kako građane Višegrada, tako i sve pripadnike našeg naroda. Naime, 2017. u višegradskom naselju Garča otkrivena je spomen ploča i otvorena ulica sa imenom Spomenka Gostića, jednog od najmlađih boraca Vojske Republike Srpske, koji je poginuo na Ozrenu 1993. godine. Iako mlađani Spomenko nije živeo a ni stradao na području ovog prelepog grada na Drini, građani su sa velikom radošću i poštovanjem pozdravili i...