Пређи на главни садржај

ZENICA: TRAGIČNA SMRT ŠESTOGODIŠNJE NINE - ISKLJUČILI JOJ KISEONIK PA PREMINULA



Muslimanske snage su tokom poslednjeg rata počinile neke od najstrašnijih zločina nad Srbima i Hrvatima na području Zenice. Još u aprilu i maju 1992. formiraju se prvi logori i započinje planski i sistemski progon nebošnjačkog stanovništva. U cilju zločinačkog projekta stvaranja čiste muslimanske države, započinju masovna ubistva i likvidacije građana Zenice, oba pola i svih uzrasta. Procene govore da je preko tri stotine civila i ratnih zarobljenika srpske i hrvatske nacionalnosti ubijeno u periodu od 1992. do 1994. godine. Očišćena su i opustošena sva srpska i hrvatska sela, demolirane su i oštećene pravoslavne i katoličke crkve, devastirana su groblja...

Poseban kazamat za Srbe i Hrvate bila je i zenička bolnica gde je veliki broj civila i zatočenika ispustio svoju dušu. Kako navode preživeli Srbi i Hrvati, postojala je veoma izražena diskriminacija prema nemuslimanima i njima nije adekvatno bila pružana pomoć.

Iako su lekari dužni da obavljaju svoj posao profesionalno poštujući Hipokratovu zakletvu, u Zenici to baš i nije bio slučaj. Samo zbog "krive" nacionalnosti pacijenata, bošnjački lekari i drugo medicinsko osoblje odbijali su da pruže pomoć ranjenim, prebijenim, bolesnim i životno ugroženim Srbima i Hrvatima. 

Zastrašujuća je i posebno tragična smrt šestogodišnje devojčice Ninoslave Arnaut iz Zenice. Prema podacima Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica, Nina, kći Zdravka i Mare, rođena je 22. jula 1987. godine u Zenici. Porodica Arnaut nije napuštala Zenicu ni tokom najžešćih ratnih sukoba. U grad su tada pristigli Bošnjaci iz raznih krajeva BiH i nacionalne tenzije su bile uveliko pojačane. Šovinizam se osećao čak i među malom decom. Maloletna Ninoslava igrala se 29. maja 1993. godine ispred zgrade kada ju je izbeglica (Muslimanka) iz Jajca snažno gurnula na ogradu sa šiljcima, pri čemu se nabola na stomak sa leve strane. Sa težim povredama Nina je prevežena u Zeničku bolnicu. Međutim, umrla je 31. maja 1993. godine u ovoj zdravstvenoj ustanovi na hirurškom odeljenju, kada joj je, po kazivanju svedoka Kate Tomić iz Vareša, medicinsko osoblje isključilo dovod kiseonika, navodi se u podacima Republičkog centra.

Kakva je mržnja vladala prema nemuslimanima svedoči upravo ovaj slučaj. Nina je sahranjena je na groblju u Kaknju a njenu sudbinu do danas niko osim Milorada Kojića nije spomenuo.

Još jedan tragičan, jednako strašan i nehuman, neljudski akt dogodio se upravo u zgradi Zeničke bolnice. U ovu ustanovu 20. juna 1992. dovežena je desetogodišnja devojčica Višnja Bajić, Srpkinja iz Visokog. Ona je bila teško ranjena od strane pripadnika muslimanske vojske koji su tog dana napali srpska sela i masakrirali preko dvadeset civila. Višnja je pogođena u stomak i sa teškim povredama je dovežena u bolnicu. Njen otac Slobodan molio je zeničke lekare i medicinsko osoblje da spasu život njegovoj mezimici. U Zeničkoj bolnici, muslimanski lekari su poručili nesrećnom Slobodanu Bajiću kako "ne leče četničku decu" i kako odbijaju da pomognu njegovoj teško ranjenoj ćerki. Višnja je od komplikacija preminula na očevim rukama u čekaonici.

Sa ovim se nisu završila sva dešavanja u Zenici. Nakon što je desetogodišnja Višnja preminula, muslimanski vojnici su zarobili njenog oca Slobodana, isprebijali ga i krenuli da ga streljaju. Jedan od egzekutora tom prilikom je uzviknuo "Pucaj mu u noge, neka ostane bogalj do kraja života!" Tako je i bilo. Slobodan je dobio tri metka u noge nakon čega je završio u Zeničkom logoru. 

Nakon toga maloletni Davorin i ostali meštani odvedeni su u visočke logore gde su neprestano maltretirani i prebijani. Iako je imao samo 15 godina, Davorin je bio izložen stravičnim psihičkim i fizičkim torturama a zločinci su mu redovno uskraćivali i zadovoljavanje osnovnih potreba poput hrane i pića.

Među stotinama ubijenih zeničkih Srba i Hrvata, muslimanski vojnici su ubili uglednog lekara srpske nacionalnosti Veljka Sladojevića. Doktora Sladojevića su, prema dostupnim podacima, 25. juna 1993. godine iz stana u kojem je do tada živeo odvele tri nepoznate osobe. Nakon svirepog mučenja je ubijen a njegovi posmrtni ostaci pronađeni su pre nekoliko godina u šumi u rejonu Mehurića, kod Travnika. Dakle, i lekari zeničke bolnice - Srbi i Hrvati, postali su žrtve nacionalizma, šovinizma i etničke mržnje.

Iz zeničke bolnice stiže i treća, jednako bolna i traumatična priča. Nenada Zekanovića, Srbina civila, muslimani su zatočili zajedno sa stotinama drugih nevinih ljudi srpske nacionalnosti. Danima je bio prebijan, mučen i zlostavljan iako ni za šta nije bio kriv. Kako su govorili muslimanski vojnici "dovoljno je što ste Srbi". Njegova supruga u to vreme se porodila u zeničkoj bolnici i na svet donela dva sina.  Na radiju su tada javili kako je u zeničkoj bolnici "rođeno sedmoro beba, od čega dva četnika". Vest da je postao otac, Nenadu je ublažila sve patnje, povrede i logorske torture. Sa nadom je iščekivao dan izlaska iz kazamata kako bi zagrlio suprugu i video svoju decu. Međutim, nakon nekoliko dana stigla je vest kako su 13.06.1993. oba deteta preminula što je šokiralo, kako Nenada tako i ostale logoraše. Kod njih je to probudilo veliku sumnju da su deca namerno skinuta sa kiseonika. Nenad je u višemesečnom pritvoru danonoćno bio zlostavljan i prebijan. Porodica opravdano sumnja kako su dva nevina, malena bića bila žrtve ratnog ludila, etničke mržnje i zlobe.

SRPSKI LEKARI SPAŠAVALI  ŽIVOTE CIVILA, DECE ČAK I NEPRIJATELJSKIH VOJNIKA 

Sa druge strane, lekari i heroji u belom na teritorijama pod kontrolom srpskih snaga od Ilidže, Pala, Doboja, Zvornika, Foče, Prijedora, Brčkog i svih drugih gradova pružali su pomoć apsolutno svakome o čemu su i sami pacijenti bošnjačke nacionalnosti sami svedočili. Srpski lekari spašavali su živote ne samo bošnjačkih civila i dece, već i vojnika koji su se borili na suprotnoj strani, dakle neprijatelja. I sam dr Miodrag Lazić, taj veliki heroj, ispričao je u više navrata kako je pomagao i lečio bošnjačke civile i vojnike, pripadnike Armije BiH gledajući u svima njima ljude, pacijente kojima je neophodna pomoć. U bolnicu Kasindo lečeno je hiljade civila, među kojima i stotine bošnjačkih civila i dece koji su mahom ranjavani od granata i snajpera bošnjačke Alijine vojske koja je terorisala narod po Grbavici, Vracama, Vogošći.  Glavna sestra u operacionoj sali u Vojnoj bolnici "Koran" Dušanka Cicović kaže za Srnu da je ta zdravstvena ustanova bukvalno pravljena sa ledine u nekadašnjoj zgradi hotela na Palama.

"Bolnica na Koranu, zahvaljujući stručnosti tadašnjeg kadra, funkcionisala je u teškim uslovima, ali, uprkos svemu, Pale nikada nisu imale bolju zdravstvenu zaštitu nego u toku rata", navela je Dušanka Cicović, glavna sestra u operacionoj sali u ratnoj bolnici. Ona dodaje da su bolničari na početku rata imali mnogo posla dok nije, šest meseci kasnije, formirana bolnica u Kasindolu, naglasivši da su pacijente sa težim povredama, poput glave i kičme transportovani helikopterom u Vojno-medicinsku akademiju u Beogradu. Cicovićeva naglašava da su u skladu sa Hipokratovom zakletvom pristupali i profesionalno se odnosili prema svim pacijentima bez obzira na nacionalnost.

"Jedne prilike dovezli su nam majku i kćerku muslimanske nacionalnosti sa Grbavice koje je pogodio snajper dok su išle po hranu. Majka je bila slijepa, a zadobila je povrede obje potkoljenice, dok je djevojčica pogođena u preponu, u glavnu arteriju. Na svu sreću nije iskrvarila i uspjeli smo je spasiti", prisetila se Cicovićeva zločina koji je muslimanska tzv. Armija BiH počinila upravo nad bošnjačkim / muslimanskim stanovništvom. Ona je navela da u tom ratnom periodu nije bilo radnog vremena za medicinsko osoblje. "U svako doba dana ili noći, u zavisnosti od potreba službe, dolazili smo na posao i radili, a osoblje koje je bilo i smješteno u bolnici na svaki zvuk sirene trčalo je do sanitetskog vozila da pomogne", priča Cicovićeva, dodavši da niko od zaposlenih nije znao za umor, a sve u želji da se što više ranjenika spasi. Bolnica je bila prepuna ranjenih pacijenata, i Srba i Hrvata i Bošnjaka. Ranjavanja su najčešće nastajala kao posledica snajperskog delovanja ali i granatiranja. 
Lenka Ilić je podsetila da je improvizovana operaciona sala pre rata bila sala za bilijar u okviru hotela, a od kuglane je napravljeno odelenje za fizikalnu terapiju. Ilićeva se priseća da je radila u prijemnoj ambulanti u holu, bez dnevnog svetla. "Tada smo sve ručno pisali, bilježili... Samo prve godine rata obavljeno je 1.300 operacija, od kojih je većina bila visokorizična, ali svaka je, srećom, prošlo uspješno", naglašava Ilićeva.

Ona je dodala da se svakom ranjeniku i pacijentu, bez obzira na to što je bilo raznih nacionalnosti, pristupalo maksimalno profesionalno, svi su tretirani isto i niko nikome nikada nije uputio ružnu reč. Ilićeva ističe da su to bila teška vremena, ali da je kompletno osoblje, bez obzira na loše uslove, nedostatak lekova, medicinskog materijala...davalo sve od sebe da pomogne. Ugledni srpski lekar, hirurg Mirko Šošić rekao je ranije Srni da je ratna Bolnica "Koran" na Palama počela da radi 4. aprila 1992. godine kada je uspešno obavljen i prvi porođaj jedne Bošnjakinje.
"Tokom cijelog rata ponašali smo se profesionalno. Ni meni, niti bilo kome od ljekara u bolnici nije bilo važno koje je nacionalnosti ranjenik. Za nas je to bio samo čovjek kome treba pomoć", dodao je doktor Šošić. 

U svakoj opštini pod kontrolom srpske vojske od Istočnog Sarajeva, Sokoca preko Zvornika, Bratunca, Foče sve do Sanskog Mosta, Bosanskog Petrovca, Brčkog i svih drugih opština, heroji u belom su ulagali vanljudske napore kako bi spasili što više života i pružili pomoć svima kojima je ona bila neophodna.

Zvornička bolnica je upravo simbol otpora i nepokorivosti jednog naroda. Posebnu dimenziju ovoj humanoj akciji spašavanja života daje i činjenica da je upravo zahvaljujući srpskim lekarima, spašen i veliki broj života bošnjačkih civila i dece. Iako je grad bio danonoćno razaran, iako su svakog dana u bolnicu  dovoženi mrtvi i ranjeni civili i borci, niko nikada nije pomišljao na bilo kakvu osvetu. Zvornički lekari pružali su pomoć svima, nezavisno kako su se pacijenti ti zvali i kom su narodu pripadali. Svi pacijenti su za lekare bili jednaki, nije bilo protekcije već se samo gledalo kako i na koji način pomoći tim ljudima čiji su životi bili ugroženi.

Jedan od najupečatljivijih primera jeste ispovest devetogodišnjeg dečaka bošnjačke nacionalnosti, koji je više puta u javnosti isticao kako su mu Srbi spasili život, kako su ga lečili, kako su mu pomagali iako su mu pripadnici paravojnih formacija prethodno ubile najbliže članove porodice. 

"Liječio sam se u zvorničkoj bolnici, tu sam boravio dvije godine do kraja 1994. godine. Što se tiče tiče bolnice i čitavog osoblja u njoj, nad je bilo oko šestoro muslimanske djece..imali smo popunu slobodu, mogli smo hodati kroz čitavu bolnicu, ići čak i gdje su ranjenici. Nisam nikada za te dve godine osjetio nikakvu mržnju, ni da nas je iko loše pogledao..nismo znali ni za nacije, samo kada bi bio pravoslavni praznik, gledali smo kako oni kite jelku i kako slave, pa bi i mi sa njima. I nama su kupovali paketiće, bili su sasvim korektni. Ispod bolnice je bila mrtvačnica, pa je postojao strah da će ući neko i osvetiti se, ali uvijek je bila tu vojna policija, čuvala nas i štitila iako nikada nije bilo incidenata. Što se tiče bolnice, imao sam potpunu zaštitu i slobodu.." - rekao je ovaj dečak, danas zreo i uspešan mlad čovek koji vlastitu tragediju ali i dobročinstvo drugih ne zaboravlja. 

Ovde svakako treba spomenuti i slučaj bošnjačkog dečaka Mehmedalije Ahmića iz Srebrenice, koji je nesrećnim slučajem dok je pokušavao da dobije humanitarnu pomoć u noći 17. maja 1993. godine skoro potpuno izgoreo, zbog čega je prebačen u Beograd i lečen na Vojnomedicinskoji akademiji /VMA/. Pošto mu u Srebrenici nije bilo spasa, vojnici Republike Srpske su, iako se to događalo za vreme teških borbi, pritekli u pomoć kao da je njihovo dete. Pozvali su helikopter iz Beograda da ga prebaci na VMA. U to vreme bolnice u Srbiji su bile pune ranjenika iz BiH stradalih od ruke muslimana.

Lečenje je trajalo do 19. januara 1994. godine, a za to vrijeme je izvršeno jedanaest operacija. Za pomoć muslimanskom detetu javilo se dvadeset dobrovoljnih davalaca i oni su spasili stradalog mališana. Njega je u bolnici posetio čak i uvaženi patrijatrh Pavle koji je detetu poželeo brz oporavak. 

Među hiljadama primera humanosti srpskih lekara, vojske i običnih građana jeste i ukazivanje pomoći šestogodšnjoj devojčici bošnjačke nacionalnosti iz Goražda. Srpska komanda dobila je tog dana neobičan poziv. Bio je to apel da se pomogne devojčici kojoj je život visio o koncu zbog upale trbušnih organa. Vojnim helikopterom sa ratne linije životno ugroženu devojčicu srpska vojska transportuje u bolnicu na Sokocu. - To je bilo ljetnje vrijeme, juli mjesec 1992. godine. Mala Minka je kao dijete predškolskog uzrasta dovežena u našu bolnicu u stanju akutnog abdomena, tako zovemo akutna stanja zbog kojih se operacija mora izvršiti odmah. Kratko nakon operacija, ona je postala mobilna, mogla je da jede, da komunicira sa okolinom - rekao je Simo Bilbija, nekadašnji lekar bolnice na Sokocu. Ovog događaja pred kamerama RTRS-a prisetio se i Boriša Stojanović, lekar Bolnice Glavnog štaba VRS. - Izašao sam iz bolnice da napravim trijažu ranjenika koji su pristizali sa olovskog ratišta, sa goraždanskog ratišta pa smo imali veliki broj ranjenika koji krvare..tada je pristigla i ta djevojčica, kada sam je vidio, vidio sam da je životno ugrožena i da svako odlaganje može dovesti do smrtnog ishoda pa sam je lično uzeo u salu i ja sam je lično operisao. "

Upravo na ovim primerima možemo videti razliku između dobra i zla, između humanosti i fašizma, između nas i njih.



Коментари

Популарни постови са овог блога

FOČA : ESMA JE 1992. ZVERSKI UBIJENA SAMO ZATO ŠTO JE BILA UDATA ZA SRBINA!

  Tokom svog gostovanja u emisiji "Ljudi govore", Marko Kovač, heroj odbrane Foče i  komandant taktičke grupe Foča u okviru VRS, podelio je sa publikom detalje svog ratnog iskustva, herojstva ali i brojne informacije o zločinima koji su počinjeni nad srpskim stanovništvom ovog kraja. Između ostalog govorio je i o užasnom zločinu u mestu Bastasi, gde je u leto 1992. ubijeno nekoliko srpskih civila među kojima i supružnici - Petar i Esma.  Sa početkom rata u Bosni i Hercegovini, životi ljudi u mešovitim brakovima bili su pod velikim opterećenjem. Mnoge muslimanke koje su bile udate za Srbe, preko noći su bile prozvane "izdajicama" i "otpadnicama". Mnogi pripadnici njihovog naroda nisu imali razumevanja, te su ih optuživali, vređali i šikanirali samo zbog toga što su bile u bračnoj zajednici sa pripadnicima druge vere i nacije. Zato i ne treba čuditi što su mnoge muslimanke tokom rata doživele torture, završile u logorima tzv. Armije BiH, a neke su čak i ubij...

ILIJAŠ : GODIŠNJICA ZVERSKOG UBISTVA MIRJANE DRAGIČEVIĆ (9)

Mirjana Dragičević je imala samo 9 godina kada je ubijena na vrlo svirep način u Ilijašu, pred očima svoje majke Radmile. Pre smrti, nju su silovala pa ubila trojca pripadnika tzv. Armije BiH. Do danas niko nije odgovarao za ovaj stravičan zločin.  Danas 28. decembra, se navršava tačno 26 godina od stradanja srpskih civila u selu Donja Bioča, nedaleko od Ilijaša.  U rano  j utro oko 7:30,   jedinice    2. bataljona Sedme muslimanske brigade Armije BiH,  probijaju liniju fronta , i upadaju u selo  Donja Bioča . Odmah na ulasku u selo okrutno  su  u bijena  dva  s rpska  civila: Lenka Skoko i Nikola Mićić, a ranjena je Milojka Draškić, a zatim je krenulo paljenje srpskih kuća .  U dvorište Dragičevića upala su trojica muslimanskih vojnika Sedme muslimanske brigade Armije BiH, jedan beloputi i dva tamnoputa vojnika. Imali su poveze preko glava. Brat Mirjane, Janko Dragičević, star 6 godina, je ostao...

VIŠEGRAD: IMENOVATI ULICU PO TRAGIČNO STRADALOJ PORODICI JELIČIĆ - ŽRTVE ZASLUŽUJU PAMĆENJE!

Jedan od najboljih načina da se sačuva sećanje na nevine žrtve rata, te da se njihove sudbine otrgnu od zaborava svakako jeste imenovanje ulica, trgova ili institucija po ovim ljudima. Jedan od simbola stradanja Srba u Višegradu i Podrinju svakako jeste surovi zločin u selu Jelašci kada su u leto 1992. na najsvirepiji način prekinuti životi nedužnih meštana - staraca, žena i dece samo zbog toga što pripadali srpskom narodu i ispovedali pravoslavnu veru.   Vest da je jedna ulica u Višegradu ponela ime po najmlađem borcu Vojske Republike Srpske - Spomenku Gostiću obradovala je kako građane Višegrada, tako i sve pripadnike našeg naroda. Naime, 2017. u višegradskom naselju Garča otkrivena je spomen ploča i otvorena ulica sa imenom Spomenka Gostića, jednog od najmlađih boraca Vojske Republike Srpske, koji je poginuo na Ozrenu 1993. godine. Iako mlađani Spomenko nije živeo a ni stradao na području ovog prelepog grada na Drini, građani su sa velikom radošću i poštovanjem pozdravili i...