Od svih boja na svetu Srpkinja Živana Filipović iz Lozničke Rijeke kod Bratunca zna samo za crnu. U surovom, krvavom ratu i bezumnoj agresiji muslimanske vojske, Živana je izgubila veliki broj članova uže i šire porodice. Muslimanski vojnici su joj na kućnom pragu ubili šesnaestogodišnju ćerku Vericu, supruga Živana, brata, pet sestrića i mnogo, mnogo drugih rođaka oba pola i različite starosne dobi. Ovaj zločin dogodio se na veliki pravoslavni praznik Vidovdan. Naoružane horde muslimanskih vojnika iz Srebrenice su tog 28. juna 1992. došli u ovo malo podrinjsko selo samo sa jednim ciljem: da ubiju! Popalili su i porušili sve što su stigli, a jednaest civila mučki je ubijeno sekirama, noževima, automatskim oružjem..mnogo njih je i ranjeno a neki od povreda preminuli tokom narednih meseci i godina.
Prema popisu iz 1991. Loznička Rijeka je bila većinsko srpsko
selo sa oko 150 stanovnika a danas je ovo selo potpuno nenaseljeno. Svo stanovništvo je te 1992. pobijeno ili proterano a mnoge kuće do danas nisu obnovljene. Srebrenički muslimani su tog vrelog junskog dana uz vrisku i galamu započeli svoj krvavi pir. Prema rečima preživelih, inače svedoka ovog masakra,reč je uglavnom o komšijama i ljudima koji su dobro poznavali svoje žrtve. Pri napadu na selo muslimanski vojnici su vikali: "dovršićemo ono što su naši djedovi započeli 1941.", "Kolji sve živo". Napad je izvršen u popodnevnim satima a zlikovci su najpre palili kuće, štale i životinje u njima da bi potom nastavili sa ubijanjem nemoćnih civila.
Svedok stravičnog masakra Stanoje Milovanović ispričao je da
je video kako muslimani ubijaju stare i nemoćne a među zločincima je prepoznao i veći broj svojih komšija. I Vitomir Vučetić je tom prilikom prepoznao svoje komšije muslimane sa kojima se pre rata družio a sa nekima je išao i u školu. Među njima je prepoznao i Fahrudina Hasanovića, Rahmana Sinanovića i Aliju iz Sasa.
Sve žrtve su ubijene u svojim kućama i to na najstravičnije načine, nepoznate ljudskom razumu. Jedini cilj ovog napada bio je da se pobije što veći broj žena, dece i civila.
Muslimanske vojnike je pratio i veliki broj žena i maloletnika koji su pljačkali srpske kuće, uništavali imovinu, palili selo i objekte u njemu..
Najmlađa žrtva Nasera Orića i srebreničkih muslimana bila je devojka Verica Filipović. Imala je šesnaest ipo godina godina kada je mučki ubijena sa ocem Živanom. Drugari i komšije je pamte kao mladu, perspektivnu, izuzetno talentovanu, vrednu i sposobnu devojku. Bila je uvek nasmejana i omiljena u društvu, čvrsto vezana za svoju porodicu. Verica Filipović bi danas imala 46 godina. Do danas bi završila škole, zaposlila se, zasnovala bi sopstvenu porodicu, ostvarila bi se u ulozi majke... Uživala bi u svim lepotama koje mladost i život donose. Nažalost, njeno detinjstvo i mladost prekinuti su prilično rano. Ubijena je samo iz nečijeg hira, mržnje, pakosti. Ubijena je mučki u svom selu, na svom ognjištu...za dva meseca je trebala da proslavi 17-i rođendan koji je sa velikom čežnjom i radošću iščekivala. Nažalost, nikada to nije dočekala...umesto velike rođendanske torte i zajedničke proslave sa prijateljima, veričina rodbina i društvo okupili su se na njenom grobu. I tako svake godine do danas.
Uprkos protoku vremena, Verica živi u sećanjima svojih najbližih, u divnim uspomenama koje nikada ne mogu izbledeti. Njen mladi život ugašen je u ime "muslimanske Bosne i Hercegovine", ubijena je u ime zločinačke politike i ideologije tadašnjeg muslimanskog rukovodstva. Zločincima toga dana ruka nije zadrhtala!
Fotografija ove devojke postavljena je i u gradskoj spomen sobi u Bratuncu i svima nam treba služiti kao opomena. Da zastanemo pred njom, da razmislimo o životu i njegovoj suštini, da prepoznamo tu bol sa kojom majka Živana živi svaki dan, da naučimo da poštujemo sebe i svoje žrtve.
U napadu na Veričino selo učestvovali su i njeni brojni vršnjaci Bošnjaci....isti oni koji su do rata išli sa njom u školu, družili se, sretali i izlazili. Iako maloletni, svi oni su te 1992. nosili puške i svo drugo naoružanje i aktivno učestvovali kao agresori u krvavim pohodima na srpska sela. Tamo su sa svojim roditeljima činili brojna zverstva, iživljavali se i pljačkali. Mnogi od zločinaca se i danas slobodno šetaju Bratuncem, kao slobodni građani. Ne propuštaju priliku da se nasmeju svojim žrtvama i pokažu kako njima niko ništa ne može i kako su pravosudne institucije uz njih što potvrđuje i podatak da još uvek niko nije odgovarao za ovaj masakr.
A imena počinilaca se znaju. Žive zločinci u komšiluku. Nazivaju sebe i herojima, i žrtvama, i povratnicima, i preživelim "žrtvama genocida" a prava je istina da su to samo i jedino ratni zločinci.
Živana Filipović, majka mučki ubijene Verice, sa bolom i tugom daleko od očiju javnosti i medija, oplakuje svoju mezimicu i tešku sudbinu kakva ju je zadesila. Ova hrabra i čestita žena imala je tu sreću da preživi krvavi Vidovdan i izbegne preko Drine ali je u tom besomučnom napadu ostala bez porodice:


Коментари
Постави коментар