Пређи на главни садржај

HRVATSKI VETERAN ODAO POŠTU SRPSKIM ŽRTVAMA SREBRENICE - I SAM JE TAMNOVAO U BOŠNJAČKOM LOGORU U MOSTARU


Venac na spomenik srpskim žrtvama u Skelanima kod Srebrenice položio je i Stanislav Krezić, Hrvat iz Mostara. Stanislav je tokom rata bio pripadnik HVO a i sam je doživeo velike torture u muslimanskom logoru u mestu Potoci gde je proveo pet ipo meseci. Zato mu možda i nije bilo toliko teško da razume bol i patnju porodica srpskih žrtava. Društvene mreže su ovih dana preplavljene objavama o poseti ovog poštenog, dobrodušnog čoveka memorijalu srpskim žrtvama. Srbi masovno dele ovu objavu uz mnoštvo pozitivnih komentara, pohvala i čestitki upućenim Stanislavu Kreziću. Koliku je lavinu emocija pokrenuo gest ovog dobrog čoveka svedoče stotine komentara i poruka zahvalnosti koje naš narod ostavalja iz časa u čas, iz dana u dan. Stanislav nas je sve dirnuo i pogodio pravo u srce svojim dobrim delom, prepoznao je bol porodica srpskih civilnih žrtava, pružio ruku i pokazao svima šta znači biti čovek. Možda se upravo i kroz to more oduševljenja vidi sva naša čežnja i želja da i naše žrtve - nevina deca, žene, devojke, stari i nemoćni, civili i zarobljenici ubijeni u Srebrenici i okolini, budu prepoznati, da se i prema njima pokaže jednaka empatija i poštovanje kao što se to kontinuirano čini kada su u pitanju bošnjačke vojne i civilne žrtve. 

Podsećanja radi, pripadnici bošnjačke vojske iz Srebrenice, pod komandom Nasera Orića samo u jednom danu 16. januara 1993. ubili su 69 Srba, od čega 50 civila i 19 branilaca sela u mestu Skelani. To je samo jedno spaljeno mesto a ukupno je od aprila 1992. do marta 1993. razoreno 110 srpskih sela i zaselaka. Ubijeno je 3267 Srba, među kojima 355 žena i 72-oje dece, dok je 990 žrtava bilo starije od šezdeset godina. 

Stanislav je odlučio da oda poštu žrtvama ubijenim baš u Skelanima, mestu koje je pretrpelo najveće stradanje. Od 69 ubijenih, samo je šestoro stradalo od metka dok su svi ostali okrutno mučeni pa ubijeni u svojim kućama ili su podlegli torturama u logoru. Najmanje deset žena i devojaka srpske nacionalnosti je (samo) tog dana silovano. Bošnjačke snage su tog hladnog januarskog dana ubile 24 žene i četvoro dece, a  osamnaestoro dece je zadobilo teže i srednje teške telesne povrede.

Stanislav već godinama posećuje različita stratišta sva tri naroda i smatra da je upravo to jedan od koraka ka istinskom pomirenju koje je Bosni i Hercegovini veoma neophodno.

U svojoj izjavi koju je dao istaknutom političaru Nebojši Vukanoviću, Stanislav je preneo svoje utiske sa pomena u Skelanima: 

 "Ja sam Hrvat, bio sam u Potocima kod Mostara u logoru bošnjačke vojske. Pravu empatiju da bi čovjek doživio može samo ako dođe na ovakva mjesta i pročitati ova imena i vidjeti kad je ko stradao...znači, mi možemo u biti gledati iz daleka na ovo sve, to je nešto drukčije ali kad dođeš ovdje tek vidiš pravo stanje, okreneš se oko sebe...ljudi koji su stradali tačno se prepoznaju. Znači, mene ovo sve,  moje aktivnosti koje ja radim učinili su me boljm čovjekom zasigurno tako da sam danas, nažalost moram reć da sam sretan što sam prevazišao jednu liniju koju ja nisam bio osobno jer sam razmišljao na jedan drukčiji način. Sada već razmišljam na onaj  ljudski način i pružam ruku svakome i želim da se poklonim svakoj žrtvi bez obzira gdje je to bilo i šta se desilo...najteže mi zaista dođe tamo gdje su moji napravili zločin i tu nekako to teško preživljavam, međutim, obilazeći sva ta mjesta uvidio sam da u biti nisam ja to napravio neg taj,  da reknem, otpad od naroda koji je....viteški je ratovati, viteški je pružiti ruku evo vidite i na sportskim poljima kad se završi utakmica jedan drugom pruži ruku. Mi smo pružili ruku, mi smo heroji mira, mi smo heroji rata... - kazao je Stanislav, aktivni član Centra za nenasilnu akciju.

Mirovni aktivisti/kinje iz Centra za nenasilnu akciju takođe su odali počast svirepo ubijenim srpskim civilima ističući da za ovaj strašan zločin, posebno za civilne žrtve, među kojima je bilo dece, žena i starijih ljudi niko nije odgovarao. Mirovna organizacija Centar za nenasilnu akciju, sa sedištima u Sarajevu i Beogradu, od 2008. godine organizuje posete grupe ratnih veterana iz Srbije, Hrvatske i BiH mestima stradanja civila i vojnika tokom poslednjeg rata, te zvaničnim komemoracijama stradalim koje organizuju lokalne i državne vlasti i udruženja žrtava.

Veterani iz regiona u organizaciji Centra za nenasilnu akciju do sada su prisustvovali komemoracijama u BiH u Gornjem Vakufu, na Koti 715 kod Zavidovića, Stogu kod Vozuće, Novom Gradu/Bosanskom Novom, Sanskom Mostu (Hrastova Glavica), Sijekovcu kod Broda, Laništima kod Brčkog, Trusini kod Konjica, Stupnom Dolu kod Vareša, Ahmićima u Vitezu, u Srbiji u Grdeličkoj klisuri kod Leskovca, Varvarinu kod Kruševca, Aleksincu, te u Hrvatskoj u Pakracu, Varivodama i Gošiću kod Knin i brojnim drugim lokacijama.

Osećajući potrebu Stanislav je ispričao kako nijedno stratište nije zaobišao te da se poklonio i srpskim žrtvama ubijenim u Mostaru.

- Srba je bilo dosta u Mostaru, a u  Bijelom Polju je bilo podjednako sva tri naroda, nešto se vratilo Srba ali to je sve nešto malo, uglavnom su sve to stariji ljudi...išli smo mi i  u Zijemlje gore da odamo počast srpskim žrtvama Mostara, kad smo obilježavali tako da nismo mi preskakali ništa i mogu se pohvalitit da sam bio jedan od organizatora i da smo došli na sva tri mjesta gdje su bila stradanja i to je nekada bilo nezamislivo ali evo, naši koraci nisu više ni mali...mi pružamo korake i nadam se da će se naš glas čuti...mi u javnosti nemamo baš toliko prostora..mi smo doživljavali i od naših, meni bar osobno da sam kao vrsta nekog izdajnika, međutim, kad su vidjeli u biti šta se radi onda su rekli da je to plemenito, da to treba svak da radi i mi svi volimo ovu zemlju, bili smo spremni da poginemo za nju, dakle, nema veze u kojoj si vojsci bio...nama bi bilo draže da političari malo to drukčije rade, međutim, mi tu ne možemo utjecat, ali možemo na onu ljudsku stranu da imamo empatiju jedni prema drugima...

Spletom okolnosti, Stanislavovi sugrađani, Srbi pravoslavci - članovi porodice Janjić izbegli su iz Mostara 1992. tokom napada muslimanskih snaga a privremeno sklonište su pronašli upravo u Skelanima. Nažalost, baš na skelanskom mostu tog 16. januara 1993. ubijeno je troje Janjića dok je osmoro ranjeno, među kojima i nekoliko dece. 

Stanislav je ranije istakao da su se logoraši oslobodili potiskivane emocije onog trenutka kada su odlučili da javno progovore o svojim mukama i mučiteljima kroz program „Izaberimo mir“. Od čoveka koji je nakon završetka rata imao problem sa svima koji nisu pripadnici njegovog naroda, Stanislav je postao čovek koji širi toleranciju, mir i ljubav. Kako kaže, ni sam nije verovao da će oženiti ženu druge nacionalnosti. "Imam običaj reći - kad ništa nisam napravio da rata ne bude, u onom vremenu kada je trebalo da bojkotujem rat, ja ga nisam bojkotovao, ovo je jedini način da pomognem da ne bude rata. Koliko ću uspjeti u tome da prenesem svoju poruku, to ne znam, ali je važno meni da dam svoj glas protiv svega ovoga", kazao je Stanislav. Stanislav se po završetku rata oženio Daliborkom, Srpkinjom i pravoslavkom.

"Da me neko upitao prije petnaestak godina, dok nisam ušao u ovo, sigurno bih rekao da nema šanse da se oženim nekom drugom, a ne ženom svoje vjeroispovijesti. Jer ja sam isto vjernik, tako da bi to bila nemoguća misija da mogu prihvatiti sa nekim drugim živjeti a da nije Hrvat, odnosno katolik, a Daca (Daliborka) je nešto drugo. Daca me je očarala", govori Stanislav uz osmeh. - "I ja isto ne mogu neke stvari kada se vratim unazad, da shvatim, to je nešto nevjerovatno. Htjeli mi ili ne htjeli, svi mi ovdje smo propatili puno. Daca je jako težak život imala. Sa 18 godina napustiti svoj grad, iz škole otići bukvalno, tu je i prestala njena mladost. I mislim da nas je povezalo to na neki način, što kažu - gdje ima nesreće ima i sreće. Moja poruka je da ne mora značiti samo da su iste nacije i vjere pa da će uspjeti brak. Mislim da to nema veze sa brakom", poručuje Stanislav Krezić.

SKELANI ZLOČIN BEZ KAZNE

Podsećanja radi, Skelane su tog 16. januara 1993. u ranim jutarnjim časovima napale jake bošnjačke snage (oko 2 500 vojnika) iz pravca Srebrenice i Potočara. Žrtve su u  najvećem broju slučajeva masakrirane sekirama i noževima a sve su prethodno mučene i zlostavljane. Mnoge žene i devojke su tog dana silovane i zlostavljane, a naročito tešku sudbinu su doživeli zarobljenici koji su odvedeni u srebrenički logor. Milici Dimitrijević su ubijena dva sina - četvorogodišnji Aleksandar i jedanaestogodišnji Radisav, dok je treći sin Slaviša (14) tom prilikom teško ranjen. Cvetku Ristiću, tada četrnaestogodišnjem dečaku bošnjački vojnici su pobili čitavu porodicu. Najpre su mu zarobili oca Novaka pa ga živog zapalili, dok su u kući nakon zlostavljanja ubijene njegova majka Ivanka, sestra Mitra (18), i komšinica Milenija (29), dok je brat Mićo (15) zarobljen i likvidiran a njegovi posmrtni ostaci još nisu pronađeni. 

Među ubijenima je i Milenka Ristić, starica od 63 godine, koja je tokom napada bila sama u kući. Žena je silovana pa masakrirana od strane pripadnika bošnjačke vojske a njeno telo su pronašle Milenkine ćerke i to ispred kuće koja je izgorela. Draginja Ranković je sa medijima podelila svoju tragičnu ispovest o svirepom ubistvu majke: "Moju majku su Muslimani iz Srebrenice tog 16. januara 1993. uhvatili pa silovali. Odsekli su joj polni organ i urezali joj krst na stomaku pa su je onda zaklali. Izvadili su joj oči, stavili su joj ruke kod grudi i tako su je zaklali..." - ispričala je pred kamerama BN televizije ova žena. Nepokretna, paralizovana starica Darinka Mitrović /72/ je masakrirana na kućnom pragu a zločinci su na njenom telu ostavili pismo upućeno njenoj deci u kojem se hvale svojim zločinom. Na kućnom pragu su zverski masakrirani i supružnici Bogdan (66) i Dobrina Živanović (70). Bošnjački zločinci su bez milosti lišili života i nemoćne starce - Anđelka Pavlovića (79) i Vidosavu Trifunović (78) a od zadobijenih povreda u bolnici je preminula i Milenka Stevanović, stara 53 godine. Masakrirani su i starci Anđa Janjić (66), Filip Živanović (63), Stojan Živanović (69), Savo Maksimović, Ilija Milanović (71), Rado Ristić (73), Dušanka Milanović (73), Milenko Todorović (66), Nikola Živanović (71), Radinka Mitrović (47), Mirko Rakić (68), Radoslava Kovačević (78), Ilinka Blagojević (79), Rosa Neđić (50) i mnogi drugi. Tokom trajanja rata od 1992. do 1995. ubijeno je 3267 Srba, među kojima i 72-oje dece. Stotine žena i devojaka je silovano i zlostavljano u svojim kućama ili po logorima bošnjačke vojske. Centralna komemoracija srpskim žrtvama u srednjem Podrinju održana je 2. jula u Bratuncu.

 










Коментари

  1. Анониман16. јул 2022. 03:41

    Има ли једнаке правде или су само једни кривци

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

FOČA : ESMA JE 1992. ZVERSKI UBIJENA SAMO ZATO ŠTO JE BILA UDATA ZA SRBINA!

  Tokom svog gostovanja u emisiji "Ljudi govore", Marko Kovač, heroj odbrane Foče i  komandant taktičke grupe Foča u okviru VRS, podelio je sa publikom detalje svog ratnog iskustva, herojstva ali i brojne informacije o zločinima koji su počinjeni nad srpskim stanovništvom ovog kraja. Između ostalog govorio je i o užasnom zločinu u mestu Bastasi, gde je u leto 1992. ubijeno nekoliko srpskih civila među kojima i supružnici - Petar i Esma.  Sa početkom rata u Bosni i Hercegovini, životi ljudi u mešovitim brakovima bili su pod velikim opterećenjem. Mnoge muslimanke koje su bile udate za Srbe, preko noći su bile prozvane "izdajicama" i "otpadnicama". Mnogi pripadnici njihovog naroda nisu imali razumevanja, te su ih optuživali, vređali i šikanirali samo zbog toga što su bile u bračnoj zajednici sa pripadnicima druge vere i nacije. Zato i ne treba čuditi što su mnoge muslimanke tokom rata doživele torture, završile u logorima tzv. Armije BiH, a neke su čak i ubij...

ILIJAŠ : GODIŠNJICA ZVERSKOG UBISTVA MIRJANE DRAGIČEVIĆ (9)

Mirjana Dragičević je imala samo 9 godina kada je ubijena na vrlo svirep način u Ilijašu, pred očima svoje majke Radmile. Pre smrti, nju su silovala pa ubila trojca pripadnika tzv. Armije BiH. Do danas niko nije odgovarao za ovaj stravičan zločin.  Danas 28. decembra, se navršava tačno 26 godina od stradanja srpskih civila u selu Donja Bioča, nedaleko od Ilijaša.  U rano  j utro oko 7:30,   jedinice    2. bataljona Sedme muslimanske brigade Armije BiH,  probijaju liniju fronta , i upadaju u selo  Donja Bioča . Odmah na ulasku u selo okrutno  su  u bijena  dva  s rpska  civila: Lenka Skoko i Nikola Mićić, a ranjena je Milojka Draškić, a zatim je krenulo paljenje srpskih kuća .  U dvorište Dragičevića upala su trojica muslimanskih vojnika Sedme muslimanske brigade Armije BiH, jedan beloputi i dva tamnoputa vojnika. Imali su poveze preko glava. Brat Mirjane, Janko Dragičević, star 6 godina, je ostao...

VIŠEGRAD: IMENOVATI ULICU PO TRAGIČNO STRADALOJ PORODICI JELIČIĆ - ŽRTVE ZASLUŽUJU PAMĆENJE!

Jedan od najboljih načina da se sačuva sećanje na nevine žrtve rata, te da se njihove sudbine otrgnu od zaborava svakako jeste imenovanje ulica, trgova ili institucija po ovim ljudima. Jedan od simbola stradanja Srba u Višegradu i Podrinju svakako jeste surovi zločin u selu Jelašci kada su u leto 1992. na najsvirepiji način prekinuti životi nedužnih meštana - staraca, žena i dece samo zbog toga što pripadali srpskom narodu i ispovedali pravoslavnu veru.   Vest da je jedna ulica u Višegradu ponela ime po najmlađem borcu Vojske Republike Srpske - Spomenku Gostiću obradovala je kako građane Višegrada, tako i sve pripadnike našeg naroda. Naime, 2017. u višegradskom naselju Garča otkrivena je spomen ploča i otvorena ulica sa imenom Spomenka Gostića, jednog od najmlađih boraca Vojske Republike Srpske, koji je poginuo na Ozrenu 1993. godine. Iako mlađani Spomenko nije živeo a ni stradao na području ovog prelepog grada na Drini, građani su sa velikom radošću i poštovanjem pozdravili i...