RADA (18) JE BILA ĐAK GENERACIJE I PONOS BRATUNCA - UBILE SU JE MUSLIMANSKE HORDE NASERA ORIĆA IZ SREBRENICE
Stanovnici Bratunca, Srebrenice ali i čitavog Podrinja sa tugom dočekuju 5. jul jer taj datum podseća na zlo, razaranje i smrt. Ova dva srpska sela doživela su velika stradanja i tokom Drugog svetskog rata kada su lokalni muslimani integrisani u fašističke formacije poubijali veliki broj žena, dece i civila srpske nacionalnosti. Pola veka kasnije, potomci ovih zločinaca su učestvovali u istrebljenju srpskog naroda u cilju da završe započeto.
Među žrtvama tog tragičnog 5. jula 1992. bilo je mnogo žena, nemoćnih staraca i dece koji su pobijeni mahom u svojim kućama.
Dok danas posmatramo našu omladinu kako veselo proslavlja malu i veliku maturu i kako sa osmesima i uz pesmu slave završetak školske godine dočekujući jedno novo životno poglavlje, ne možemo a da se ne setimo Rade Gvozdenović.
Ova mlada, perspektivna devojka imala je samo 18 godina kada je svirepo ubijena 5. jula 1992. u mestu Zagoni. Rada je bila je đak generacije i ponos kako svojih roditelja i porodice, tako i čitavog Bratunca. Uzoran đak i izuzetno vaspitana, kulturna devojka. Vredna, talentovana i naročito zrela za svoje godine. Kao i sve njene vršnjakinje, tako je i Rada imala snove kojima je težila. Živela je sa braćom i roditeljima u selu Zagoni gde je provodila svoje bezbrižno detinjstvo. Dok sa ponosom gledamo kako danas đaci osvajaju školske nagrade i diplome, oživljava i sećanje na Radu, na njene uspehe i nagrade koje je osvajala. Nesumnjivo, danas bi Rada bila mlada, uspešna žena koja bi nizala uspehe čineći tako svoju porodicu i sugrađane naročito srećnim i ponosnim.
Nažalost, njena mladost prerano je ugašena. Zveri u ljudskom obliku okrutno su oduzeli život ove nedužne devojke i to samo zato što je bila srpske nacionalnosti i zato što je ispovedala pravoslavnu veroispovest. Naoružani muslimanski vojnici upali su tog julskog dana 1992. oko 15h u Zagone i počinili neviđen masakr. Na kućnom pragu ubijen je veliki broj žena, starica i dece. Među njima je bila i Rada. Hiljade želja je prekinuto u samo jednom trenu. Umesto svadbenog veselja i dečije igre, u kući Gvozdenovića već četvrt veka stanuju tuga i neverica.
Prema izjavama radine braće za medije tokom prethodnih godina, Rada je bila vidni civil. Bila je u šorcu i majici, i onaj koji je pucao jasno je video da se radi o nenaoružanoj devojci. Ipak, namera muslimanskih agresora je bila sasvim jasna. Istrebiti sve srpsko! Ova nedužna devojka je ubijena na najsvirepiji način a o brutalnosti zločina svedoči i činjenica da je i sam proces identifikacije prilično dugo trajao. Zveri u ljudskom obliku iživljavale su se bez milosti nad nemoćnima! Da stvar bude još gora, dželati su do danas ostali potpuno nekažnjeni za svoja nedela.
Dve godine kasnije, od zločinačke muslimanske ruke ubijen je i Radin otac Radoje Gvozdenović. Ubili su ga vojnici Nasera Orića iz navodno demilitarizovane Srebrenice. Božana Gvozdenović smrt supruga i ćerke nikada ne može preboleti a najviše je boli što do danas niko nije odgovarao.
- Kupili smo sijeno na njivi kada je oko 15.00 časova počela pucnjava. Odjednom je počelo pucati sa svih strana. Muslimanski vojnici sa žutim trakama oko ruku u izlazili su iz potoka iz pravca srebreničkog sela Blječeva i uz povike “Alahu egber” i “hvataj žive i vodi u Blječevu”, pucali su po narodu koji je počeo bježati u pravcu Bratunca. Bilo mnogo muslimanskih vojnika. Bježala sam prema kućama i sakrila sam se u žbunje vidjevši da ne mogu pobjeći. Odatle sam gledala i slušala kako pale selo i kako neki dozivaju “hajde da ih pobijemo i pohvatamo, pa ćemo onda paliti” – dodala je Gvozdenovićeva. Ona je rekla da je kćerka Rada bila kod kuće i da su je u blizini ubili i isekli. Gvozdenovićeva je ispričala da nije mogla prepoznati nikog od muslimanskih vojnika jer su bili u uniformama, a i skrivala se da je ne pronađu.
– Јednom sam davala izjavu o tom događaju u bratunačkoj Policijskoj stanici i više me niko nikada nije pozivao da svjedočim, a niko nije odgovarao za zločin u našem selu. Da su ubili mene mjesto Rade, kamo sreće – dodala je ona.
Porodice ubijenih srpskih civila i danas boli činjenica što za stravične masakre do danas niko nije odgovarao. Oni koji su naređivali i lično učestvovali u mučenju i ubijanju žena, dece, staraca i ratnih zarobljenika danas se potpuno slobodno šetaju Sarajevom i drugim gradovima širom Bosne i Hercegovine. Bošnjaci ih i danas dočekuju aplauzima i čestitkama hvaleći i veličajući njihove "ratne zasluge", tj. bolje rečeno zločine nad civilima. Zar je herojski ubiti nenaoružanu devojku od 19 godina ili izmasakrirati staricu od 90 godina ? Zar je humano iživljavati se nad nemoćnima?
U zločinu nad srpskim civilima u selu Zagoni prepoznati su sledeći zločinci: Muriz Muratović, Mujčin Muratović, Meho Orić, Špico (Nurije) Muratović, Zulfo Tursunović, Ramo Babajić, Ejub Golić, Ibrahim Mandžić, Šaćir Memišević, Zejneba Muratović, navodi se u knjizi "Hronika našeg groblja", našeg istaknutog istoričara Milivoja Ivaniševića.
U napadu na Zagone i Krnjiće tog 5. jula 1992. zverski je ubijeno 38 civila. Nepokretnog učitelja Vasu Paraču (80) su nakon stravičnih tortura, u sopstvenoj kući zapalili muslimanski vojnici, među kojima je bilo i njegovih bivših učenika. U tom napadu je zverski ubijen i direktor škole Rade Trimanović. Starica Soka Vujić (62) je masakrirana vilama a sveštenik Boban Lazarević (27) je zverski ubijen dok je vršio verski obred. Najmlađa žrtva terora je tog dana bio Nebojša Milošević, dečak od svega 16 godina a u svojim kućama su nakon zlostavljana ubijeni i starci Ilija Simić (71), Milovan Nikolić (71) i Vlajko Vladić (69). Na kućnom pragu su masakrirane i Srpkinje Milja Mićić (65), Miroslava Jovanović (53), Ivana Ivanović (20), Ćuba Nikolić (39) i Olga Marković (57). U Zagonima su osim Rade Gvozdenović, nakon strahovitog mučenja ubijene devojka Rada Milošević (24) i njena majka Ljubica dok je Radin četvorogodišnji sin odveden u zarobljeništvo. Svoje živote tog dana su samo zbog svoje nacionalne pripadnosti izgubili i Rajko Gvozdenović (66), Miloš Milošević (61), teško pokretna starica Mileva Dimitrić (80), njen maloletni unuk Mirko (17), domaćica Dušanka Paunović (38) i mnogi drugi.
Nažalost, Sud i Tužilaštvo BiH ostali su potpuno nemi na ove stravične zločine. Slobodno se može reći da su oprostili i Naseru Oriću i svim njegovim saborcima počinjene zločine. Kao da žele poručiti kako je potpuno normalno i nekažnjivo ubijati srpsku nejač i civile.
Tokom muslimanske agresije na Bratunac i Srebrenicu (1992-1995) ubijeno je 3267 građana srpske nacionalnosti, od čega 72 dece.

Коментари
Постави коментар