Пређи на главни садржај

STRADANJE LJUBICE MIRKOVIĆ (49) U HRANČI KOD BRATUNCA

  


Danas je u Bratuncu služen pomen za dvadesetoro civila srpske nacionalnosti koji su ubijeni u prigradskom naselju Hranča. Najmlađa žrtva rata je bila šestogodišnja Biljana Nikolić koja je ubijena sa ocem Duškom kada su pošli da uberu jagode, a najstarija žrtva je bio 75-ogodišnji starac Dragomir Mitrović koji je zarobljen dok je čuvao ovce i odveden od strane muslimanskih vojnika u logor u Potočare gde je ubijen. Njegovi posmrtni ostaci još nisu pronađeni. Na današnji dan, 25. jula 1992. ubijeno je sedmoro srpskih civila, među kojima i tri žene - Živanka Lukić, Dostana Cvjetinović i Ljubica Mirković. Predsednik Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila iz Bratunca Radojka Filipović rekla je da su ovi grobovi jedina istina i upitala gde je pravda? 

"Stravičan zločin desio se u tom selu prije 30 godina. Ubijeno je sedam mještana, od kojih tri žene kod svojih kuća. Predmet vezan za ovaj zločin nalazi se u Tužilaštvu BiH, optužnica nije još podignuta i Tužilaštvo čeka da svjedoci i zločinci pomru i da se predmet zatvori kao da se ništa nije desilo", rekla je Filipovićeva Srni.

Ona je i danas ukazala da "pravosuđe BiH selektivno dijeli pravdu i amnestira počinioce zločina nad Srbima opstruišući procesuiranje počinilaca zločina, a kažnjavanjem Srba i za neke nedokazane slučajeve. Filipovićeva je rekla da su napadi izvođeni nekoliko dana na Zagone, Gornje Magašiće i Hranču".

Filipovićeva je podsetila da je "u Gornjim Magašićima ubijeno osam srpskih civila 20. jula 1992. godine, pa za srpska stradanja u četiri sela na Petrovdan te godine i još niz sela gdje je u jednom danu ubijano po 10 ili 20, pa do 50 i više meštana, niko nije odgovarao".

"Neizvjesno je da li će optužnice ikada biti podignute, a kada dođu na red da li će biti preživjelih svjedoka da potvrde šta se dešavalo i ko je i kako počinio zločine i da li će biti živih počinilaca. To je dokaz da u BiH nema pravde za Srbe", rekla je Filipovićeva.


Stradanje Ljubice Mirković - Odlomak iz studije "Rat nije jednorodan"

Ljubica Mirković je civilna žrtva rata u Bratuncu. Rođena je 1942. godine u selu Vitkovci, na području opštine Bratunac, kao najstarije dijete Milje i Živorada. Odrasla je u radničko - seoskoj porodici sa dva mlađa brata, Tomislavom i Dragoslavom. Živela je u selu Hranča a ubijena je 25. jula 1992. godine dok je bežala pred muslimanskim vojnicima koji su zauzimali selo u kojem je živela. Ljubica ubijena dok je bežala prema Bratuncu, u Glogovskoj rijeci, na udaljenosti 200-300 metara od kuće. Ubijena je iz vatrenog oružja sa par metaka i probodena bajonetom u predelu srca. Isti dan posle napada mrtvi su preveženi u Bratunac, a naredni dan je obavljena sahrana. U trenutku ubistva imala je 49 godina.

20. i 25. jula 1992. muslimanski vojnici iz Srebrenice izvršili su napad na srpska sela Hranču i Gornje Magašiće (opština Bratunac) i samo u dva dana masakrirali 18 meštana srpske nacionalnosti. Najmađa žrtva imala je 12 a najstarija 85 godina a ubijena je i jedna trudnica. Među ubijenima je bilo i 12 žena a jedna od žrtava ovih nekažnjenih zločina bila je i Ljubica Mirković. U selu Hranča tokom rata ubijeno je dvadeset srpskih civila, od čega je osmoro likvidirano 25.07.1992. godine.

„Moju majku život nije mazio“, sa setom priča njena starija kćerka Gordana Stevanović koja danas živi u Hranči kod Bratunca, u kući u kojoj je odrasla sa majkom i djedom Živoradom (umro prirodnom smrću 1991. godine) i u kojoj je i Ljubica živjela do zadnjeg dana života. - Kada je imala 10 godina moja majka se razboljela. Nakon dužeg liječenja i operacije noge u Sarajevu, morala je da se pomiri sa invaliditetom. Završila je samo četiri razreda osnovne škole jer zbog bolesti nije mogla da nastavi školovanje. Bila je inteligentna i načitana žena."

Ljubica se početkom 1970. godine udala u Zrenjaninu. „Moj otac Miodrag i majka razveli su se nakon par godina braka, nakon što smo rođene ja i moja mlađa sestra Milena“. Gordana priča da su se njih tri iz Zrenjanina vratile u Hranču (Donji Magašići) kod djeda i babe gdje Ljubica nastavlja život mukotrpnim radom na selu.
- Iako je bila invalid u nogu za nju nije bilo teškog posla“, kaže Gordana. - Posle dedine smrti nastrismo živjele zajedno do početka 1992. godine. Majka nam je bila glava porodice. Borila se da moja sestra i ja ne osjetimo da nam nešto nedostaje. Nije imala platu, ali je baveći se poljoprivredom i stočarstvom znala od jednog dinara da napravi dva. Odlazila je na zelenu pijacu, prodavala mlijeko, sir, kajmak, jaja, povrće i tako uspijevala da nas školuje. Kad god sam mogla pomagala sam mami u svim poslovima, a kao znak zahvalnosti za njenu požrtvovanost
uzvraćala sam joj odličnim uspjehom u osnovnoj i srednjoj školi. Znala sam da je to čini srećnom, kada dođe na roditeljski i čuje samo riječi pohvale za mene. Kroz česte razgovore sa njom shvatila sam da je patila što nije mogla da nastavi školovanje,
pa sam željela da bude ponosna na moj uspjeh u školi. Nakon završene srednje škole, nismo imale sredstava i nisam upisala fakultet. Ostala sam da da živim u selu, sa djedom, mamom i sestrom".

U julu 1991. godine umro je djed Živorad i Ljubica sa kćerkama ostaje sama, bez ikakvih primanja. Ipak, imale su porodičnu kuću. Gordana počinje da radi u prodavnici ali kako se politička situacija zaoštrava, vlasnik zatvara prodavnicu i djevojka ostaje bez posla. Svi su govorili o mogućnosti rata u Bosni. Gordana se sjeća da je sa majkom razgovarala o stanju u zemlji i ubjeđivala je da prodaju
imanje i kuću i odu u Srbiju. - U tim razgovorima moja pokojna majka je bila baš tvrdoglava, što prethodnih godina nisam primjećivala. Uvijek mi je isto ponavljala: 'Ja neću nigdje. Mene neće niko dirati, idite vi, ja sam nesposobna, moje komšije muslimani mi neće ništa, ja nemam sinova da idu u rat, oni me neće dirati'. Nisam uspela da je ubjedim, jer ona nije vjerovala da će doći do rata“.

Krajem marta 1992. godine Gordana u potrazi za poslom odlazi u Zrenjanin, a majka i sestra ostaju u selu. „Gubim svaki kontaktsa sestrom i majkom, telefonske veze su u prekidu. Ništa ne znam kako je u Bratuncu ni kako su one. Jednog dana, početkom jula gledam televiziju. Prikazuju Bratunac, nekakav miting ispred opštine. U jednom momentu vidim moju majku, znači živa je. Tada sam je posljednji put vidjela živu“.

Tog 26. jula 1992. godine Gordana je oko podneva došla kući i uključila televiziju. U vijestima čuje da je dan prije toga napadnuto njeno selo: "Juče, 25. jula oko 15:00 časova su jake muslimanske snage iz Srebrenice izvršile napad na srpsko
selo Hranča (Donji Magašići, Pajići, Radonjići). Selo je do temelja spaljeno, ima desetine poginulih i ranjenih stanovnika tog sela“, ponavlja najavu tv voditelja kao
da ju je tek čula. 

Sjeća se da je voditelj rekao da je u toku potraga iza par nestalih
mještana sela. „Počeh plakati, jer sam znala da su tu bile i moja majka i sestra. Sutradan sam saznala da je sestra dosla u Srbiju, kod ujaka nekoliko dana prije napada."

Gordana tek tri dana kasnije saznaje, od rođaka iz Šapca da je majka
ubijena upravo tog 25. jula a selo je spaljeno. - Moja bol nije imala kraja, zar mi niko nije javio, zar je moja majka to zaslužila
da bude sahranjena a da ja ne znam da je mrtva. Početkom septembra sestra i ja dolazimo u Bratunac da majci damo 40-dnevni pomen. Strah me, ne znam gdje ću, gde je ko... Čula sam da su preživjeli iz mog sela smješteni u užem dijelu grada.
Grad je pun naroda koji je izbjegao iz Srebrenice, Zenice, spaljenih sela oko Bratunca. Skoro nikog ne poznajem“

Gordana je od komšija saznala da je Ljubica ubijena dok je bježala prema Bratuncu, u Glogovskoj rijeci, na udaljenosti 200-300 metara od kuće. - Ubijena je iz vatrenog oružja sa par metaka i probodena bajonetom u predjelu srca. Isti dan poslije napada mrtvi su preveženi u Bratunac, a naredni dan je obavljena sahrana. - Ovom prilikom želim da se zahvalim komšijama i rodbini koji su je opremili i sahranili, iako ja nisam bila tu".

Nakon završetka rata Gordanina sestra Milena uspijeva da od poznanika iz policije dobije majčinu sliku sa lične karte, da je kopira. - Umnožile smo je u par primjeraka i to je jedina slika naše majke koju imamo"
.

Poslije rata Gordana i Milena nemaju nikakva prava, jer Ljubica nije bila vojnik, borac. - Nigdje ne mogu da dobijem potvrdu da je moja majka ubijena kao civil. Da pripadamo kategoriji porodica poginulih boraca imale bismo sva prava, ali naša
majka je civilna žrtva rata. Nije imala pravo ni na besplatan nadgrobni spomenik, jer tada nadležni za dodjelu je tražio da ga častimo da bi moja majka bila na spisku za besplatan nadgrobni spomenik,“ s gorčinom se sjeća Gordana Stevanović.

- Sada je ona u mom sjećanju, moje sestre, familije i komšija. Obilježavamo godišnjice stradanja i zadušne dane. Opština i boračka organizacija sjećaju se samo kada je njima potrebno da prikažu brojžrtava, jer i moja majka je bila jedna u nizu
tih žrtava. Mene, kao djeteta civilne žrtve se sjete samo kad treba dati izjavu za javnost, a oni nisu sposobni izdati jednu običnu potvrdu da je moja majka civilna žrtva rata, koja je život izgubila u svom selu. Nije samo ona nezabilježena, kao
civilna žrvta rata, takvih ima na stotine“.

Gordana kaže da su spomenik majci podigle ona i sestra, od svojih sredstava, jer su željela da Ljubica ima spomen obilježje i da ga je zaslužila. „Vrijeme prolazi ali tuga ostaje. Ja sam ostala u Bratuncu do kraja, napravila sam ponovo kuću na
istom mestu gde je bila i prije“, kaže Gordana koja je na taj način, obnavljanjem porodične kuće, majci odala i najveće priznanje. Žrtvovanje hrome žene da kćerke izvede na put nije bilo uzalud. Milena se udala i živi u Njemačkoj. I ona i Gordana
imaju djecu i danas još bolje razumiju majku Ljubicu.

- Samo mi je žao što se još ne zna ime ubice moje majke,“ kaže na kraju, Gordana Stevanović. 

Коментари

Популарни постови са овог блога

FOČA : ESMA JE 1992. ZVERSKI UBIJENA SAMO ZATO ŠTO JE BILA UDATA ZA SRBINA!

  Tokom svog gostovanja u emisiji "Ljudi govore", Marko Kovač, heroj odbrane Foče i  komandant taktičke grupe Foča u okviru VRS, podelio je sa publikom detalje svog ratnog iskustva, herojstva ali i brojne informacije o zločinima koji su počinjeni nad srpskim stanovništvom ovog kraja. Između ostalog govorio je i o užasnom zločinu u mestu Bastasi, gde je u leto 1992. ubijeno nekoliko srpskih civila među kojima i supružnici - Petar i Esma.  Sa početkom rata u Bosni i Hercegovini, životi ljudi u mešovitim brakovima bili su pod velikim opterećenjem. Mnoge muslimanke koje su bile udate za Srbe, preko noći su bile prozvane "izdajicama" i "otpadnicama". Mnogi pripadnici njihovog naroda nisu imali razumevanja, te su ih optuživali, vređali i šikanirali samo zbog toga što su bile u bračnoj zajednici sa pripadnicima druge vere i nacije. Zato i ne treba čuditi što su mnoge muslimanke tokom rata doživele torture, završile u logorima tzv. Armije BiH, a neke su čak i ubij...

ILIJAŠ : GODIŠNJICA ZVERSKOG UBISTVA MIRJANE DRAGIČEVIĆ (9)

Mirjana Dragičević je imala samo 9 godina kada je ubijena na vrlo svirep način u Ilijašu, pred očima svoje majke Radmile. Pre smrti, nju su silovala pa ubila trojca pripadnika tzv. Armije BiH. Do danas niko nije odgovarao za ovaj stravičan zločin.  Danas 28. decembra, se navršava tačno 26 godina od stradanja srpskih civila u selu Donja Bioča, nedaleko od Ilijaša.  U rano  j utro oko 7:30,   jedinice    2. bataljona Sedme muslimanske brigade Armije BiH,  probijaju liniju fronta , i upadaju u selo  Donja Bioča . Odmah na ulasku u selo okrutno  su  u bijena  dva  s rpska  civila: Lenka Skoko i Nikola Mićić, a ranjena je Milojka Draškić, a zatim je krenulo paljenje srpskih kuća .  U dvorište Dragičevića upala su trojica muslimanskih vojnika Sedme muslimanske brigade Armije BiH, jedan beloputi i dva tamnoputa vojnika. Imali su poveze preko glava. Brat Mirjane, Janko Dragičević, star 6 godina, je ostao...

VIŠEGRAD: IMENOVATI ULICU PO TRAGIČNO STRADALOJ PORODICI JELIČIĆ - ŽRTVE ZASLUŽUJU PAMĆENJE!

Jedan od najboljih načina da se sačuva sećanje na nevine žrtve rata, te da se njihove sudbine otrgnu od zaborava svakako jeste imenovanje ulica, trgova ili institucija po ovim ljudima. Jedan od simbola stradanja Srba u Višegradu i Podrinju svakako jeste surovi zločin u selu Jelašci kada su u leto 1992. na najsvirepiji način prekinuti životi nedužnih meštana - staraca, žena i dece samo zbog toga što pripadali srpskom narodu i ispovedali pravoslavnu veru.   Vest da je jedna ulica u Višegradu ponela ime po najmlađem borcu Vojske Republike Srpske - Spomenku Gostiću obradovala je kako građane Višegrada, tako i sve pripadnike našeg naroda. Naime, 2017. u višegradskom naselju Garča otkrivena je spomen ploča i otvorena ulica sa imenom Spomenka Gostića, jednog od najmlađih boraca Vojske Republike Srpske, koji je poginuo na Ozrenu 1993. godine. Iako mlađani Spomenko nije živeo a ni stradao na području ovog prelepog grada na Drini, građani su sa velikom radošću i poštovanjem pozdravili i...