Пређи на главни садржај

UBIJENA SRPSKA DECA I CIVILI NIKADA SE NE MOGU IZJEDNAČITI SA SVOJIM UBICAMA I DŽELATIMA!

 



Tokom muslimanske agresije (1992-1995) na području srebreničke regije je zverski i okrutno ubijeno 3267 Srba, među kojima i 72-oje dece. Muslimanske horde iz Srebrenice, Osmača, Potočara i drugih muslimanskih sela u svojim krvavim napadima nikoga nisu štedeli..na najsvirepije načine su ubijali i zlostavljali trudnice, mlade devojke, decu, stare, bolesne i nemoćne pa čak i novorođenčad! Formirano je nekoliko zloglasnih logora gde su vršena strahovita mučenja, sadistička iživljavanja, silovanja, masovne egzekucije i likvidacije zarobljenih srpskih civila. 

Počevši od aprila 1992. pa sve do sredine 1994. pripadnici zločinačke tzv. Armije BiH predvođeni Naserom Orićem spalili su više od 150 srpskih sela i zaselaka i ubili 3267 meštana srpske nacionalnosti. Oštećene su i razorene sve pravoslavne crkve, devastirana su mnogobrojna pravoslavna groblja a uništeni su i spomenici žrtvama iz Drugog svetskog rata.

Počinioci stravičnih zločina nad srpskim stanovništvom u Bratuncu, Srebrenici i Podrinju nastavljaju svoj genocid i danas u miru! Samo drugačijim sredstvima!

Svojim neprestanim lažima i bezumnom propagandom na sve načine pokušavaju relativizovati i izjednačiti obe strane - one koji su ubijali i one koji su ubijani! 

Počinioci ratnih zločina i poklonici njihove idelogije i danas istrajavaju u svojim lažima i pokušavaju da operu krvave ruke svojih najbližih koji su izginuli paleći srpska sela i ubijajući srpsku nejač!   

Srpski narod srebreničke regije je u 98% stradao na svom ognjištu, u svom selu i u svojim kućama (ostalih 2 % ubijeno je u zasedama koje su često pravljene na lokalnim saobraćajnicama kada su muslimani otvarali vatru na civilna i vojna vozila). Sa
druge strane, imamo situaciju da je i veliki broj muslimanskih vojnika (čak i mnogi, mnogi muslimanski civili) takođe  stradao pred srpskim kućama i u srpskim selima (Bjelovac, Kravica, Fakovići, Kalimanići, Kušići, Ćosići, Zalazje, Magašići) dok su ih napadali, palili i pljačkali u periodu 1992-1993. To je istina koje se uporno zataškava i ignoriše! Nezavisna Međunarodna komisija za istraživanja stradanja svih naroda u rejonu srebrenice (1992-1995) sastavljena od vrsnih svetskih stručnjaka utrvrdila je kako su datumi smrti preko hiljadu muslimana krivotvorena te se svi oni vode kao da su stradali 11. jula 1995. iako su poginuli  u periodu od 1992. do 1993. i to kao vojnici muslimanske armije na tuđem kućnom pragu paleći srpska sela. 

Koliko god se Bošnjaci trudili da lažima napišu i skroje istoriju i prikriju očigledne činjenice, relativizacija i izjednačavanje žrtve i zločinca nikada im neće uspeti!

Poginuli Nemac na ruskom frontu i ubijeni staljingradski Rus nije isto ! Zverski mučen pa ubijen Jevrejin u Aušvicu i poginuli nemački vojnici u Kragujevcu nisu i nikada neće moći biti isto !

Poginuli mudžahedin sa Bliskog Istoka sa ljiljanom na reveru i silovana i masakrirana devetogodišnja Mirjana Dragičević u Ilijašu nisu isto ! Poginuli, do zuba naoružani muslimanski ekstremista i ubijeni, nemoćni logoraš nisu i nikada neće moći biti jednaki ! Poginuli muslimanski vojnik i mučki ubijeni četvorogodišnji Aleksandar Dimitrijević nisu i nikad neće biti isto!

Ne mogu se izjednačiti žrtva i agresor baš nikako! Podsećamo, na Božić 1993. godine muslimanske snage pod komandom Orića upale su u srpsko selo Kravica i tom prilikom ubile 49 Srba, ranile 80 srpskih civila i vojnika, a sedam ih je nestalo, od kojih pet još nije pronađeno. Najmlađa žrtva Orićevog masakra je bio četvorogodišnji dečak a najstarija je bila Mara Božić, nepokretna starica od 89 godina. "Napali su nam na selo kad smo se najmanje nadali. Svekrva mi je živa izgorjela u kući...na Božić 1993. bila je nepokretna..dvanaest godina nije imala nikoga, teško se kretala. Bila je sa mnom, muž je izišo gore..odmah su ga streljali muslimani. Ubijen je odmah to jutro, i ona je izgorjela isto tog jutra. Nisam je mogla iznijeti nigdje, bila je stara, nije vidjela...nisam je mogla nigdje iznijeti..i tako je i ostala, tako je i zapaljena živa. jedva smo joj djecu izvukli, troje djece je imala.  Muža dugo nismo pronašli..." - ispričala je Ljubica Božić, snaha ubijene Mare za medije. Reč je nedužnim civilima, mahom starijim osobama koje su pobijene po svojim kućama. U svojoj porodičnoj kući su mučeni, masakrirani pa zapaljeni penzioner Negoslav (81) i njegova nepokretna supruga Krstina Erić (82), dok je nepokretna Tankosava Stevanović (55) pronađena masakrirana sa 17 uboda hladnim oružjem. Nevenka Đukanović (46) se i dalje vodi kao nestala, a njena sestra je čula priče da su nesrećnoj ženi muslimanski vojnici odsekli glavu. Ljubica Obačkić (75), civilna žrtva, brutalno je ubijena u svojoj porodičnoj kući. Starica je izbodena nožem u njedra a brojne povrede su registrovane i po glavi i rukama. Novica Bogičević imao je 16 godina kada je svirepo mučen pa likvidiran u rodnoj Kravici. U napadu na Kravicu učestvovali su, osim muslimanskih vojnika i mnogi muslimanski civili - žene i maloletnici koji su pljačkali, krali, palili i činili zločine. Neke muslimanske žene se i javno po televizijama hvale svojim učešćem u napadu na Kravicu. 

Mnogi muslimanski vojnici  i civili poginuli su u napadu na Kravicu, dok su pljačkali i palili ovo selo. Neki su poginuli u međusobnim obračunima jer nisu mogli da se dogovore ko će šta pokrasti od srpske imovine..izginuli su u međusobnim otimačinama za belu tehniku ili za nakit i dragocenosti koji su bili u vlasništvu Srba. Tako se oni koji su ubijali srpsku nejač u Kravici žele izjednačiti sa nedužnim  ubijenim srpskim ženama i starcima? 

Pojedini su svojevremeno  planirali i da u srpskom selu Kravica, podignu spomenik muslimanskim vojnicima koji su poginuli na Božić 7. januara 1993. dok su palili ovo selo. Dakle spomenik onima koji su poginuli na tuđem kućnom pragu i na tuđem ognjištu! To bi bilo isto kao kada bi se u Aušvicu podiglo spomen obeležje nacističkim vojnicima. Ovo samo svedoči da tim ljudima ništa nije sveto već i da žele čak i u miru da stvaraju sukobe i nemire provocirajući porodice ubijenih Srba.

Svedoci muslimanskih zločina, čije su ispovesti objavljene u knjizi "Hronika našeg groblja", navode da su u gotovo svakom napadu na srpska sela aktivno učestvovale i muslimanske žene i maloletnici koji su bili vrlo dobro naoružani. 

Gvozdenija Matić, koja je uspela da preživi napad na Sikirić (MZ Bjelovac) 14.12. 1992 ispričala je kako je skrivena gledala kako joj pripadnici "Armije BiH" ubijaju muža Desimira Matića (1928) i zaovu Božanu Ostojić (1924). Ona je svedočila kako je u napadu na njeno selo učestvovao veliki broj muslimanskih žena i maloletnika. Njeno svedočenje sadržano je u knjizi "Hronika našeg groblja". 

"Dana 14.12.1992. godine nalazila sam se kod moje kuće u Sikiriću, kada je u 05,50 časova u selu počela pucnjava. Do tada sam spavala na spratu kuće i silazila sam u prizemlje, ulazeći u kuhinju za mnom je išao moj muž Desimir. Desimir je inače zemljoradnik i svo vrijeme smo živjeli u našem selu.

Začuli smo pucnjavu i istrčali napolje. Po izlazu pred kućom pucnjava je bila jos veća, a ja i Desimir smo zapazili veliku grupu muslimana kako idu u naše dvorište preskakajući preko zida u nase dvorište. Po mom mišljenju bilo ih je oko 100. Bilo je i civila a i muskaraca u šarenim uniformama koji su nosili oružje. U toj grupi bilo je oko 100 muslimana, među njima bilo je i žena, djece, djece veće guzrasta koji su na sebi nosili džakove u cilju pljačkanja naših kuća. Inače u Sikiriću su pretežno na tom djelu gdje mi zivimo bili su sami bilo je i nenaoružanih muškaraca koji su na leđima nosili ruksake. Ja sam bila sakrivena u svinjcu - među svinjama, a kada su ubili moga Desimira čula sam kako govore "Spavaj Dejo, spavaj Dejo". U našoj kući za svo to vrijeme se nalazila sestra moga muža po imenu Ostojić Božana. Ona nije uspjela da pobjegne iz kuće, jer čim je ustala muslimani su je ubili. U stvari nju su ubili dok je bila podvučena pod sto u kuhinji gdje se krila - tu je nađena mrtva.

Među muslimanima koji su popalili naše selo i ubijali Srbe prepoznala sam Ibrić Aliju iz Pirića, a bio je u civilnom odjelu i nije imao pušku, prepoznala sam Begzadić Hajrudina iz sela Pirići i bio je u šarenom odjelu, prepoznala sam Mehu iz Bajrića i njegove dvije kćeri, a prepoznala sam i Kiverić Esmu, učiteljicu iz Srebrenice i dobro sam čula kako Esma govori: "Idite od vrata do vrata, čekajte ih na vratima i ubijajte, kada ih poubijate onda ih pljačkajte". Prepoznala sam u grupi muslimana najmladjeg sina od Jusufa i njegovu snahu. Dakle Jusufov i sin i snaha, prepoznala sam Mehu i njegove dvije kceri, a on je iz Bajrića, prepoznala sam Rukinu kcerku, ona je Jusufova snaha. Prepoznala sam i Mirsu, Edinog brata sa Osmaca. Desimira su ubili i njegovu sestru, Edo i Mirso oba sa Osmaca, jer su oni prvi uskočili u naše dvorište.
 - ispričala je Gvozdenija svoju potresnu ispovest. Danas bi neko želeo ove agresore i zločince da izjednači sa nedužnim srpskim civilima?!

Stoja P. je tokom napada na Bjelovac izgubila sina Mirka koji je doslovno masakriran na pragu porodične kuće. "14.12.1992. godine sa velikim snagama muslimani su napali selo, na taj način sto su privukli noću te opkolili sa svih strana selo i, negde, oko 6,30 c. ujutro začula se pucnjava sa svih strana, te sam ja probudila muža, a ja sam izašla napolje i vidjela da iz pravca Drine nadire masa muslimana pa sam, posto su oko mene zviždali meci, utrčala u kuću Mike Damnjanovića i popela se na podkrovlje, odakle sam gledala kako napadaju sa svih strana, a sat dva kasnije posto se razdanilo vidjela sam da su napadači, uglavnom, naše komšije iz okolnih sela....Pored navedenih lica bilo je tu i žena koje su pucale na narod, mislim na muslimanke, a ja sam prepoznala dvije to su Esma Kiverić, učiteljica iz Bjelovca, kao i Senada Sinanović, supruga Rešida Sinanovica koja je zajedno sa Rešidom pucala po narodu sa automatskom puškom, a bila je jedna treća mlada žena kasnije sam čula da je ćerka nekog Ibrahima iz Podložnika i da je poginula. - svedočila je Stoja o napadu zločinaca na njeno selo,  a njena izjava takođe se našla u knjizi "Hronika našeg groblja".

Srpske žene i srpska deca nisu išli u muslimanska sela, ali sudeći po ovim izjavama i dokazima, vidimo da je to kod muslimana bila redovna pojava. Za srpske žene, za nemoćne starce i decu niko nije organizovao autobuse koji bi ih evakuisali na slobodnu  teritoriju, kako je to jula 1995-e učinila srpska vojska sa muslimanskim civilima. Tu se vidi razlika između dve zaraćene strane. Pripadnici srpske vojske evakuisali su sve muslimanske civile - žene, starce i decu na slobodnu teritoriju. Sa druge strane, Naser Orić i njegovi saborci ništa srpsko te 1992. nisu ostavljali u životu. Silovali su, klali i ubijali i malo decu, novorođenčad, žene, devojke, trudnice, slepe, stare, nepokretne...To što je 28. divizija muslimanske Armije BiH činila 1992. i početkom 1993. po srpskim selima, zapravo je prava definicija GENOCIDA! 

Ma koliko god se trudili, nikada im neće poći za rukom da izjednače agresore - pripadnike muslimanske tzv. Armije BiH koji su 1992-1993 poginuli paleći srpska sela sa njihovim žrtvama -  četvorogodišnjim Vladimirom Gajićem iz Kravice, braćom Dimitrijević: petogodišnjim Aleksandrom i dvanaestogodišnjim Radisavom koji su ubijeni u Skelanima kod Srebrenice..nikada se ne mogu izjednačiti ubijeni, mučeni, i silovani srpski civili u muslimanskim logorima  Potočarima i Srebrenici sa onima koji su rukovodili tim logorima, mučili i ubijali..

Nikada muslimanski vojnik koji je poginuo u rovu sa puškom u ruci, ne može biti jednak sa Radom Kukoljem, koji je braneći svoj kućni prag zarobljen pa ispečen na ražnju u Kamenici kod Zvornika; Neće im uspeti ni izjednačavanje Ljiljane Ilić Lončarević, koju su srebrenički muslimani ubili u poodmakloj trudnoći sa njenim dželatima - pripadnicima 28. divizije tzv. Armije BiH.

Pamtimo Radu Gvozdenović, devojku od 18 godina, učenicu generacije koja je bila i ostala ponos grada Bratunca, a koja je mučki ubijena na svom kućnom pragu u Zagonima zajedno sa još 14-oro meštana, a pamtimo i sveštenika Bobana Lazarevića, mučki ubijenog u Krnjićima i to dok je služio verski obred.

Tražimo pravdu za Vericu Filipović (17), njenog oca Živana i još jedanaestoro meštana Lozničke Rijeke, koji su pobijeni na Vidovdan, 28. juna 1992. ; Ne zaboravljamo ni Branka Stjepanovića (42) i njegovu majku Anđeliju (78), koji su ubijeni u Potočarima, a čiji posmrtni ostaci još nisu pronađeni; Pomolimo se i spomenimo Vidoja Lazića koji je razapet na krst pa zapaljen i ubijen u Brežanima, zajedno sa još trideset starijih meštana ovog srebreničkog sela; Odajmo počast i zatražimo pravdu za Aleksandra Đorđića, koji je imao samo godinu ipo dana kada je mučki ubijen 10. februara 1993. prilikom napada muslimanske vojske na centar grada;

Setimo se ovih dana u svojim molitvama i 126 zarobljenih, mučenih pa zverski ubijenih pripadnika VRS i civila u Kamenici kod Zvornika. Upalimo sveće i pomolimo se za te nedužne ljude  kojima su odsecane glave, koji su mučeni lancima, prikovani za hrastove, kojima su lomljeni prsti, ruke, noge, koji su živi spaljivani; Pomolimo se 11. i 12. jula za Mikajla (11), njegovu sestru Miladu (17), Zoricu Božić (12) i još dvadesetoro Srba, mučki ubijenih u granatiranju Bratunca iz pravca Srebrenice.

Setimo se ovih dana i zatražimo pravdu za četvoročlanu porodicu Ristić koja je zajedno sa još šezdeset i pet civila mučki ubijena u Skelanima kod Srebrenice...u svojoj kući, na svom kućnom pragu! Odajmo počast tog 12. jula i zatražimo pravdu za dvadeset i petoro masakriranih staraca u Fakovićima, za četrdesetoro ubijenih civila u Podravanju, za trideset i troje ubijenih u Malešiću;  Pomolimo se i za Ivanku Mirković (75) koja je mučki ubijena u svom stanu u julu 1995. u centru Srebrenice, od muslimanskih vojnika.

Bošnjački narod mora proći katarzu i suočiti se sa zločinima


Pripadnici tzv. Armije BiH koji su silovali, mučili i ubijali žene i decu po Bratuncu i Srebrenici nikada nisu procesuirani niti osuđeni za svoje zločine već se slobodno šetaju Bosnom i Hercegovinom, Evropom, svetom... Zato nas i ne treba čuditi što je fašizam u Federaciji BiH i dalje jak i tako snažan! Kada ne postoji državni organ koji će vandalizam i društveno neprihvatljivo ponašanje sankcionisati i kazniti, onda u takvom društvu nema mesta ni za moralnu katarzu, ni za razvoj demokratije, ni suživot..Umesto da kleknu pred grobove ubijene srpske dece, da se pokaju i upute izvinjenje zbog stravičnih zločina počinjenih u njihovo ime, mnogobrojni Bošnjaci Podrinja svojim ponašanjem pokazaju da još uvek nisu prošli katarzu i još uvek nisu spremni da se suoče sa zločinima koje su počinili. Zato su na delu negiranje, relativizacija, provokacije..

Ako zaista žele dobro prvenstveno svom narodu i Bakir Izetbegović, Šefik Džaferović i ostali bošnjački političari trebali bi se pokloniti nedužnim žrtvama koje su pobijene u ime bošnjačkog naroda. Po ugledu na Branta i predstavnici bošnjačkog naroda bi trebali kleknuti pred spomenicima ubijenoj deci u Bratuncu, Lukavici, Trnovu ili Konjicu i širom Bosne i Hercegovine. Međutim, ovdašnje političare ne zanimaju ni žrtve ni ratni zločini već isključivo vlast koja se najbolje postiže lažima i manipulacijom. Do današnjeg dana nismo dočekali da se predstavnici bošnjačkog naroda poklone žrtvama zločinačkog režima Alije Izetbegovića koji je odgovoran za smrt više od sto hiljada ljudi ali i za mnogobrojna silovanja, logore, etničko čišćenje, masovne grobnice... 

Umesto izvinjenja i pokajanja, bošnjački političari ali i dobar deo javnosti već tri decenije nastavljaju sa politikom  negiranja, ponižavanja i opravdavanja stravičnih zločina nad srpskim narodom. Šefik Džaferović, Bakir Izetbegović, Ramiz Salkić, Željko Komšić kao predstavnici bošnjačkog naroda nisu našli za shodno svih ovih godina koliko se nalaze na značajnim političkim funkcijama, čak ni da osude monstruozne zločine počinjene u ime njihovog naroda. Da osećaju ikakvu odgovornost, bošnjački političari bi se pojavili na komemoraciji nedužnim žrtvama u Bratuncu pobijenim samo zbog svog imena i nacije. Bili su dužni da upute izvinjenje za monstruozne zločine koje je počinila vojska "Armija BiH" ako ne zbog sebe, onda makar zbog majki koje još uvek traže svoju decu po masovnim grobnicama ali i zbog neke zajedničke budućnosti bez sukoba i ratova. 

Ako se zaista zalažu za suživot, mir i toleranciju, njihova obaveza je da se poklone ubijenoj deci Konjica, Foče, Trnova, Lukavice, Bratunca, Foče.. da pogledaju u oči majkama i upute reči utehe. Kao ljudi ali i kao političari dužni su da se distanciraju od jednog zločinačkog režima, od monstruoznih zločina Orićevih hordi iz Srebrenice i da glasno i jasno osude fašističke ideje o stvaranju "čiste muslimanske Bosne i Hercegovine" čiji su rezultat  upravo masovne grobnice, ubistva, silovanja, progoni, logori....

Umesto praznih, često zapaljivih fraza, bošnjački političari trebaju baš poput Vilija Branta kleknuti pred grobovima ubijene dece u Bratuncu i obećati da se takvo zlo više nikada neće ponoviti. 

Ako im je zaista stalo do suživota i pomirenja među narodima, trebali bi bošnjački političari pogledati u oči majci Slavki Matić kojoj su bošnjačke snage 1992. ubile dve ćerke i muža invalida, zatim Cvetku Ristiću kojem su orićeve snage u jednom danu zaklale majku, oca, tetku, maloletnu sestru i brata od 15 godina čije kosti još nisu nađene, zatim Brani Vučetiću kojem su na kućnom pragu ubijeni otac, majka i maloletni brat dok je on mesecima mučen i zlostavljan u logoru Armije BiH...trebaju ih sve pogledati u oči i izviniti se sa obećanjem da se takvo zlo više nikada neće ponoviti.

Tačno je da ne postoji kolektivna krivica jednog naroda, ali postoji kolektivna odgovornost! Zato bošnjački narod što pre mora proći katarzu i suočiti se sa zločinima iz prošlosti jer u suprotnom nikada neće biti mira na ovim prostorima. Dok god se ratni zločinci veličaju i slave u narodu, ova država nema prosperitet. Deca ne smeju biti kriva za grehove roditelja ali imaju obavezu da stvaraju novo, bolje i demokratsko društvo, kako nam se zlo ne bi ponovilo! 

Коментари

Популарни постови са овог блога

FOČA : ESMA JE 1992. ZVERSKI UBIJENA SAMO ZATO ŠTO JE BILA UDATA ZA SRBINA!

  Tokom svog gostovanja u emisiji "Ljudi govore", Marko Kovač, heroj odbrane Foče i  komandant taktičke grupe Foča u okviru VRS, podelio je sa publikom detalje svog ratnog iskustva, herojstva ali i brojne informacije o zločinima koji su počinjeni nad srpskim stanovništvom ovog kraja. Između ostalog govorio je i o užasnom zločinu u mestu Bastasi, gde je u leto 1992. ubijeno nekoliko srpskih civila među kojima i supružnici - Petar i Esma.  Sa početkom rata u Bosni i Hercegovini, životi ljudi u mešovitim brakovima bili su pod velikim opterećenjem. Mnoge muslimanke koje su bile udate za Srbe, preko noći su bile prozvane "izdajicama" i "otpadnicama". Mnogi pripadnici njihovog naroda nisu imali razumevanja, te su ih optuživali, vređali i šikanirali samo zbog toga što su bile u bračnoj zajednici sa pripadnicima druge vere i nacije. Zato i ne treba čuditi što su mnoge muslimanke tokom rata doživele torture, završile u logorima tzv. Armije BiH, a neke su čak i ubij...

ILIJAŠ : GODIŠNJICA ZVERSKOG UBISTVA MIRJANE DRAGIČEVIĆ (9)

Mirjana Dragičević je imala samo 9 godina kada je ubijena na vrlo svirep način u Ilijašu, pred očima svoje majke Radmile. Pre smrti, nju su silovala pa ubila trojca pripadnika tzv. Armije BiH. Do danas niko nije odgovarao za ovaj stravičan zločin.  Danas 28. decembra, se navršava tačno 26 godina od stradanja srpskih civila u selu Donja Bioča, nedaleko od Ilijaša.  U rano  j utro oko 7:30,   jedinice    2. bataljona Sedme muslimanske brigade Armije BiH,  probijaju liniju fronta , i upadaju u selo  Donja Bioča . Odmah na ulasku u selo okrutno  su  u bijena  dva  s rpska  civila: Lenka Skoko i Nikola Mićić, a ranjena je Milojka Draškić, a zatim je krenulo paljenje srpskih kuća .  U dvorište Dragičevića upala su trojica muslimanskih vojnika Sedme muslimanske brigade Armije BiH, jedan beloputi i dva tamnoputa vojnika. Imali su poveze preko glava. Brat Mirjane, Janko Dragičević, star 6 godina, je ostao...

VIŠEGRAD: IMENOVATI ULICU PO TRAGIČNO STRADALOJ PORODICI JELIČIĆ - ŽRTVE ZASLUŽUJU PAMĆENJE!

Jedan od najboljih načina da se sačuva sećanje na nevine žrtve rata, te da se njihove sudbine otrgnu od zaborava svakako jeste imenovanje ulica, trgova ili institucija po ovim ljudima. Jedan od simbola stradanja Srba u Višegradu i Podrinju svakako jeste surovi zločin u selu Jelašci kada su u leto 1992. na najsvirepiji način prekinuti životi nedužnih meštana - staraca, žena i dece samo zbog toga što pripadali srpskom narodu i ispovedali pravoslavnu veru.   Vest da je jedna ulica u Višegradu ponela ime po najmlađem borcu Vojske Republike Srpske - Spomenku Gostiću obradovala je kako građane Višegrada, tako i sve pripadnike našeg naroda. Naime, 2017. u višegradskom naselju Garča otkrivena je spomen ploča i otvorena ulica sa imenom Spomenka Gostića, jednog od najmlađih boraca Vojske Republike Srpske, koji je poginuo na Ozrenu 1993. godine. Iako mlađani Spomenko nije živeo a ni stradao na području ovog prelepog grada na Drini, građani su sa velikom radošću i poštovanjem pozdravili i...