Пређи на главни садржај

RASTOŠNICA KOD ZVORNIKA: SEĆANJE NA NEVINE SRPSKE ŽRTVE, ZLOČIN ZA KOJI NIKO NIJE ODGOVARAO!

Prošle su tri decenije od stravičnih i nekažnjenih zločina nad srpskim civilima u Rastošnici, mesnoj zajednici u nekadašnjoj opštini Zvornik. Za ratne zločine - ubistva, surove likvidacije, zverska mučenja i sadistička iživljavanja, kao i silovanja srpskih žena još uvek uvek nije podignuta optužnica protiv pripadnika tzv. Armije BiH iako su njihova imena dobro poznata 


Na području Rastošnice ubijeno je i stradalo 83-oje Srba. Nedavno je u čast ovih žrtava otkrivena i spomen ploča. Za zvorničke Srbe rat je počeo još 5. aprila 1992. kada su muslimanski ekstremisti počinili prva ubistva i izvršili više organizovanih napada sa ciljem zauzimanja grada i likvidacije civilnog stanovništva.

Prema podacima Republičkog centra za istraživanje rata i ratnih zločina, najmlađa registrovana žrtva sa područja Rastošnice je osmogodišnji Radomir Dragičević, dok je najstarija žrtva bila Joka Vidaković, stara 85 godina. Među žrtvama je veliki broj starijih, bolesnih, teško pokretnih i nepokretnih lica a ubijeno je i stradalo troje dece i maloletnika. Sela i zaseoci Rastošnice su bili više puta napadani a granatiranja nisu prestala do samog kraja rata. 

Okolni zaseoci poput Čaklovice i Čaira pali su još u avgustu 1992. godine, kada su ujedno pale i prve civilne žrtve ovog kraja. Napad na Rastošnicu je simbol varvarstva i jedna od najbolnijih rana svih Zvorničana i stanovnika ove regije. Međutim, uprkos tragediji koju su meštani ovog kraja nema komemoracije, nema objava medija, nema ničega. Još jedna godišnjica masakra u Rastošnici prolazi u medijskoj tišini.

Dana 27. avgusta 1992. muslimanski agresori su započeli akciju zauzimanja Rastošnice i selo je bilo izloženo žestokom granatiranju prilikom čega je ubijeno mnogo meštana. U zoru 1. septembra Drugog tuzlanskog korpusa tzv. Armije BiH regrutovane uglavnom od muslimanskog stanovništva iz najbližih sela: Goduša, Mimići, Teočak, Sapna, Vitnica, Međeđa, Sniježnica i ostalih okolnih muslimanskih naselja, upale su u Rastošnicu i počinile težak masakr. Uz povike "Allahu ekber" i "Koljite žene i djecu", muslimanski zlikovci su palili, rušili, silovali i ubijali. Porušeno je i popaljeno više od pet stotina stambenih objekata a teško je oštećena i demolirana pravoslavna crkva Svetog Kneza Lazara. Devastirano je i pravoslavno groblje. Napad na Rastošnicu imalo je za cilj etničko čišćenje i istrebljenje civilnog stanovništva.

U napadu na Rastošnicu tih dana je ubijeno 40 meštana srpske nacionalnosti, među kojima je bio veliki broj žena i staraca. Zločini su tih dana činjeni i na drugim delovima zvorničke opštine pa je tako 31.08.1992. ubijen i Stevo Spasojević, dečak od nepunih 13 godina. Njega je  snajperom usmrtio muslimanski vojnik u mestu Milčevići, selo Kiseljak. Teško pokretni Srbobran Sandić je u trenutku ubistva imao 83 godine. Srbobran se kao i još petnaestak civila i danas nalaze na evidenciji nestalih lica jer muslimanski zločinci mnoge civile zarobili, odveli u logore i tamo ih likvidirali nakon čega su njihove posmrtne ostatke sakrili na još nepoznatu lokaciju. Tužna je sudbina Rada Đokića iz Rastošnice kod Zvornika. U poslednjem ratu pripadnici muslimanskih snaga su mu za vreme agresije na SFRJ, ubili dvoje dece i rođenu sestru. 

Rado je živeo u selu Zavid (MZ Rastošnica) zajedno sa suprugom , petoro dece i sestrom Dušankom koja je imala problem sa sluhom i dosta je slabo čula. Kada je izvršen napad muslimanskih snaga Rado Đokić je napustio selo i prebegao sa porodicom u Priboj, dok je njegova sestra Dušanka Đokić (55) ostala u selu i tog dana se nalazila na njivi gde je obavljala poljoprivredne poslove. Rado navodi da je napad bio iznenadan tako da Dušanku nisu mogli pronaći i povesti sa sobom pre nego što su napustili selo. Muslimanska vojska je tom prilikom pljačkala kuće koje su nakon toga spaljene. Rado sestrino telo nikada nije pronašao. Ovde se tragedija Rade Đokića ne završava budući da su mu muslimani ubili i sina i ćerku. Sina Mitra, mladića od 35 godina, ubili su muslimanski ekstremisti 14.01.1994 hicem iz snajpera i to dok je trajalo primirje. Bio je oženjen i za sobom je ostavio četvoro dece. Ćerka Tatjana Lujić, takođe je poginula kao civil, na liniji razgraničenja u napadu muslimanskih snaga. Imala je 36 godina. 

Svedok i komšija, Vojo Sandić naveo je da su dana 02.09.1992. kada je bio sveobuhvatni napad na Rastošnicu, Muslimani iz sela Teočaka, Snežnice, Goduše i Vitinice probili liniju odbrane srpske vojske, a zatim upali u selo i počeli paliti kuće i pomoćne objekte, zarobljavati civile i ubijati pripadnike srpske vojske. U tom napadu u selu Zavid u svojoj kući je ostala i Vojina tašta Jović Dušanka, rođena 1918. godine, koja je bila nepokretna i šlogirana i za njenu sudbinu se od tada ništa ne zna. U Donjem Zavidu su ostali Đokić Dušanka, Đokić Branjo i Stanojević Svetozar čija tela nikada nisu pronađena i za njima se još uvek traga. Prema nekim informacijama, svi su odvedeni u muslimanske logore gde su zlostavljani pa pogubljeni.

Zločinci su po ulasku u selo započeli sa paljenjem srpskih kuća i pljačkom imovine a onda i sa likvidacijom starih i nemoćnih.Srpski civili ubijani su sekirama, noževima, maljevima i hladnim oružjem. Na kućnom pragu, između ostalog, tih avgustovskih i septembarskih dana ubijeni su i civili Trišo Prelovac (80), Rado Petrović (66), Ružica Josipović (51), Dušanka Jovović (65), Jovan Sandić (82), Dušanka Sandić (62), Mitar Savić (65), Mićo Gajić (70), Dušanka Đokić (55), Nada Mijatović, Cvijeta Mijatović i mnogi drugi. Zvonko Đokić imao je samo 21-u godinu kada su ga muslimanski ekstremisti zverski ubili, a njegovi posmrtni ostaci još uvek nisu pronađeni i on se nalazi na evidenciji nestalih lica. Starina Radovan Rado Petrović, star 67 godina, odbio je da napusti svoje rodno ognjište te je mučki i svirepo ubijen u napadu džihadista...verovatno je pre smrti strahovito i mučen jer to je bila njihova uobičajena praksa.

Interesantan je opis jednog događaja vezanog za napad na Rastošnicu, koji je izneo i opisao Miroslav Toholj u svojoj "Crnoj knjizi". Muslimani su se dočepali tela trojice ubijenih Srba i predali ih predstavnicima UNPROFORa kao "dokaz" agresije Srbije na BiH. Radilo se, navodno, o poginulim
vojnicima JNA iz Srbije. UNPROFOR je pokojnike predao jugoslovenskim vlastima i oni su sahranjeni kao nepoznati ili NN osobe na groblju Lešće u Beogradu. Kasnije je otkriveno da su oni bili meštani Rastošnice koje su ubili muslimani u ovom napadu. Imena tih pokojnika su: Boro Đukanović (1935), njegov sin Milan  Đukanović (1962) i Mića Mićanović (1962).

Za masakr u Rastošnici, Tužilaštvo BiH do danas nije podiglo nikakvu optužnicu niti je procesuiralo one koji su ubijali, mučili i razarali. Rastošnica je nakon Dejtona pripala federalnoj opštini Sapna što je za posledicu imalo masovno iseljavanje srpskog stanovništva. Na području šireg rejona Rastošnice ubijeno je 83-oje meštana srpske nacionalnosti, dok je na području Zvornika za vreme muslimanskog terora ubijeno i stradalo 1080 Srba, među kojima i 21-o dete.

Коментари

Популарни постови са овог блога

FOČA : ESMA JE 1992. ZVERSKI UBIJENA SAMO ZATO ŠTO JE BILA UDATA ZA SRBINA!

  Tokom svog gostovanja u emisiji "Ljudi govore", Marko Kovač, heroj odbrane Foče i  komandant taktičke grupe Foča u okviru VRS, podelio je sa publikom detalje svog ratnog iskustva, herojstva ali i brojne informacije o zločinima koji su počinjeni nad srpskim stanovništvom ovog kraja. Između ostalog govorio je i o užasnom zločinu u mestu Bastasi, gde je u leto 1992. ubijeno nekoliko srpskih civila među kojima i supružnici - Petar i Esma.  Sa početkom rata u Bosni i Hercegovini, životi ljudi u mešovitim brakovima bili su pod velikim opterećenjem. Mnoge muslimanke koje su bile udate za Srbe, preko noći su bile prozvane "izdajicama" i "otpadnicama". Mnogi pripadnici njihovog naroda nisu imali razumevanja, te su ih optuživali, vređali i šikanirali samo zbog toga što su bile u bračnoj zajednici sa pripadnicima druge vere i nacije. Zato i ne treba čuditi što su mnoge muslimanke tokom rata doživele torture, završile u logorima tzv. Armije BiH, a neke su čak i ubij...

ILIJAŠ : GODIŠNJICA ZVERSKOG UBISTVA MIRJANE DRAGIČEVIĆ (9)

Mirjana Dragičević je imala samo 9 godina kada je ubijena na vrlo svirep način u Ilijašu, pred očima svoje majke Radmile. Pre smrti, nju su silovala pa ubila trojca pripadnika tzv. Armije BiH. Do danas niko nije odgovarao za ovaj stravičan zločin.  Danas 28. decembra, se navršava tačno 26 godina od stradanja srpskih civila u selu Donja Bioča, nedaleko od Ilijaša.  U rano  j utro oko 7:30,   jedinice    2. bataljona Sedme muslimanske brigade Armije BiH,  probijaju liniju fronta , i upadaju u selo  Donja Bioča . Odmah na ulasku u selo okrutno  su  u bijena  dva  s rpska  civila: Lenka Skoko i Nikola Mićić, a ranjena je Milojka Draškić, a zatim je krenulo paljenje srpskih kuća .  U dvorište Dragičevića upala su trojica muslimanskih vojnika Sedme muslimanske brigade Armije BiH, jedan beloputi i dva tamnoputa vojnika. Imali su poveze preko glava. Brat Mirjane, Janko Dragičević, star 6 godina, je ostao...

VIŠEGRAD: IMENOVATI ULICU PO TRAGIČNO STRADALOJ PORODICI JELIČIĆ - ŽRTVE ZASLUŽUJU PAMĆENJE!

Jedan od najboljih načina da se sačuva sećanje na nevine žrtve rata, te da se njihove sudbine otrgnu od zaborava svakako jeste imenovanje ulica, trgova ili institucija po ovim ljudima. Jedan od simbola stradanja Srba u Višegradu i Podrinju svakako jeste surovi zločin u selu Jelašci kada su u leto 1992. na najsvirepiji način prekinuti životi nedužnih meštana - staraca, žena i dece samo zbog toga što pripadali srpskom narodu i ispovedali pravoslavnu veru.   Vest da je jedna ulica u Višegradu ponela ime po najmlađem borcu Vojske Republike Srpske - Spomenku Gostiću obradovala je kako građane Višegrada, tako i sve pripadnike našeg naroda. Naime, 2017. u višegradskom naselju Garča otkrivena je spomen ploča i otvorena ulica sa imenom Spomenka Gostića, jednog od najmlađih boraca Vojske Republike Srpske, koji je poginuo na Ozrenu 1993. godine. Iako mlađani Spomenko nije živeo a ni stradao na području ovog prelepog grada na Drini, građani su sa velikom radošću i poštovanjem pozdravili i...