Na današnji dan 1. marta 1993. muslimanski vojnici su iz pravca Srebrenice ispalili nekoliko granata na uže područje grada Bratunca prilikom čega je ubijena Srpkinja Dragica Đokanović. Ova mlada žena - supruga, uzorna i brižna majka, ćerka za ponos imala je samo 32 godine kada su njen mladi život prekinuli vojnici Nasera Orića koji nisu bili sposobni ni kadri da se suoče na bojnom polju sa srpskom vojskom već su kukavički granatirali civilne objekte - stambene zgrade, dečija igrališta, crkve, škole i ubijali decu, žene i civile. Dragica je rođena u Bjelovcu a prebivalište je imala u Bratuncu gde je bilo sigurnije živeti.
Zločinački čin se desio u Drinskoj ulici koja je više puta bila meta napada muslimanskih ekstremista i u kojoj je veći broj civila ubijen i ranjen. Samo nekoliko dana ranije u granatiranju Bratunca, u Drinskoj ulici je ubijena devojka Nevenka Nevenka Petrović, devojka od 24 godine.
U periodu od septembra 1992. do sredine 1993. muslimanski zločinci iz Srebrenice neprestano su granatirali uže područje grada Bratunca ali i okolna srpska sela prilikom čega je život izgubio veliki broj civila srpske nacionalnosti. Od muslimanskih granata neretko su stradala i deca.
Počevši od aprila 1992. pa sve do sredine 1993. jake muslimanske snage pod komandom Nasera Orića neprestano su napadale srpska sela i besomučno ubijale srpske civile. Već početkom maja 1992. u Srebrenici i Potočarima se formiraju prvi logori za Srbe gde se vrše nezakonita pritvaranja, strašna mučenja, silovanja i likvidacije. Naoružani bezumnom mržnjom prema svemu što je srpsko, muslimanski vojnici iz Srebrenice su sravnili više od 120 srpskih sela i zaselaka na području srebreničke regije i poubijali preko 3200 građana srpske nacionalnosti, uključujući i 72-oje dece. U svojim krvavim napadima nisu štedeli baš nikoga! Ubijali su i staro i mlado, i žene i starce i decu....Osim po brojnim zločinima nad ženama i decom, 28. divizija tzv. armije BiH ostaće takođe upamćena i po razaranju i uništavanju spomenika kulture, demoliranju pravoslavnih crkvi i hramova, miniranju pravoslavnih grobova ali i po spaljivanju i rušenju više hiljada kuća i domova.
Nakon što su spalili i razorili sve što su mogli, muslimanski vojnici su odlučili da napadnu grad Bratunac, jedino mesto gde je srpsko stanovništvo bilo sigurno. O napadu na Bratunac više puta je javno govorio i sam Naser Orić. Muslimanske snage su pokušavale više puta da dođu do Bratunca i osvoje ga. Glavni cilj tog napada bio je istrebljenje civilnog stanovništva a sve u cilju stvaranja čiste "islamske države".
Obeshrabreni vojnim porazima, srebrenički muslimani su kukavički granatirali uže gradsko područje Bratunca. Mnogi stanovi i kuće je sravnjeni sa zemljom. Kako srpski, tako i oni koji su bili u vlasništvu muslimana. Na meti agresora bili su društveni i verski objekti, dečija igrališta, civilni ciljevi...birani su pijačni dani jer su agresori znali da će tada veliki broj civila biti napolju. Od razornih detonacija granata i topovskih projektila poginulo je i ranjeno na desetine Bratunčana.
Grad je tog januara 1993. vrveo od stanovništva: stotine izgladnelih srpskih civila, proteranih iz zapaljenih srpskih sela oko Bratunca i Srebrenice sjatilo se tada u centar grada kako bi sačuvali živote. Bez krova nad glavom, sa vrlo malo stvari, zbunjenih pogleda, nemi od bola, izbezumnjeni od straha, iščekivali su ovi nevini civili svoju dalju sudbinu. Kolone srpskih izbeglica pristizale su neprestano iz Kravice, Skelana, Bjelovca, Fakovića, Srebrenice, Podravanja, Magašića, Ježestice i drugih srpskih sela koja su se našla na udaru muslimanskih snaga pod komandom Nasera Orića. Njihove kuće pa i čitava sela gorela su u plamenu, a mnogi civili koji su odlučili da ostanu tamo, bili su mučki ubijeni.
Naseru Oriću i muslimanima iz Srebrenice nije bilo dovoljno što su ove nedužne ljude proterali sa njihovih ognjišta, što su im sela popalili, a kuće sravnili, nije im bilo dovoljno što su im majke, očeve, decu, sestre i braću poubijali već im ni u progonstvu nisu dali mira. Bombardovali su Bratunac sa namerom da ubiju i zatru. Ljudi su ubijani dok su se vraćali sa posla, dok su čekali u redovima za hleb, brašno i vodu, dok su se vraćali sa liturgije ili ambulante; deca su ubijana tokom igre...
Ljudi u opkoljenom Bratuncu živeli su kao u paklu. Ljudi su umirali od gladi, bolesti, stresova a ambulanta je bila premala da primi sve ranjene i bolesne. Granate su padale po gradu, a taj pakao je trajao sve do jula 1995. kada je konačno zaustavljen teror nad srpskim stanovništvom. Iako je Srebrenica navodno demilitarizovana u aprilu 1993. to zapravo nikada nije do kraja realizovano o čemu svedoče mnogobrojni napadi muslimanskih fanatika na srpska sela, te ubistva velikog broja civila sve do kraja jula 1995. godine.
Svakodnevna granatiranja i bombe uništile su brojna detinjstva a dečije igre i šale bile su zamenjene traumama i strahovima. Školska nastava je održavana vandredno i u skloništima a strah od granata i muslimanskih napada bio je uvek prisutan. Rat je na živote građana opkoljenog Bratunca ostavio nemerljive i neopisive posledice. Deca Bratunca bila su svakodnevno suočena sa velikim tragedijama i potresnim, traumatičnim scenama. Gledali su kako im umiru drugari, drugarice, majke, očevi, sestre...sva te slike užasa ostale su trajno urezana u sećanjima svih Bratunčana. Dom zdravlja je danonoćno radio i bio je prepun ranjenih civila i branilaca grada. Ove slike užasa vrlo je teško zaboraviti i izbrisati i stoga se mora negovati kultura sećanja kako se stradanje našeg naroda nikada ne bi zaboravilo.
Nažalost, za zločine nad građanima Bratunca i za razaranje jednog grada (njegove kulture i istorije) do danas niko nije odgovarao. Za uništena detinjstva i prekinute mladosti nema krivaca. Dželati i rušitelji ovog prelepog grada na Drini i danas spokojno šetaju Sarajevom, Federacijom BiH ali i Podrinjem kao potpuno slobodni građani nagrađeni za svoja nedela. Građani Bratunca su zapravo veliki heroji koji su uspeli da prežive sva razaranja i sve tragedije i ostanu čvrsto na zemlji. Ostali su na svojim vekovnim ognjištima i uspešno odbranili svoje domove i svoj grad. Pravoslavna zvona i danas ponosno zvone a narod više ne živi u strahu i neizvesnosti kao što je to bilo devedesetih godina.
Stradanje civila tokom granatiranja grada nije obuhvaćeno zvaničnom komemoracijom, a nije poznato da li je podignuto neko spomen obeležje u znak sećanja na ovaj zločin. Dragičino ime i fotografija postavljeni su u nedavno otvorenoj spomen-sobi u Bjelovcu u znak sećanja na 109 mučki ubijenih srpskih civila i branilaca ovog kraja.
Коментари
Постави коментар