Rat u Bosni i Hercegovini započeo je srpskim žrtvama. U svim opštinama su prve žrtve bili Srbi, obični građani, koji su ubijani mučki i svirepo samo zbog svoje nacionalne i verske pripadnosti ali i sa ciljem da se isprovociraju ratni sukobi. Prva žrtva u Podrinju je bio Srbin Ranko Baranac /62/ penzioner kojeg je 12. januara 1992. (prije početka rata) u njegovoj kući u selu Bijela mučki ubio muslimanski ekstremista Hasan Šabanija i to dok je nesrećni čovek slavio krsnu slavu. Početkom marta 1992. jedna mlada Srpkinja biva ubijena na barikadama, a u tom periodu se beleži incident gde je grupa ekstremnih muslimana kamenovala grupu Srba. Tako se rat preliva na sve opštine uz granicu sa Srbijom pa 1. aprila 1992. u Bijeljini biva ubijen Risto Stevanović, a već 5. odnosno 8. aprila 1992. u Zvorniku "padaju" prve žrtve: Mihajlo Stanojević i Rade Radović. Na red dolazi i Foča gde srpsko stanovništvo biva napadnuto, ubijano i progonjeno.
Dana 11. aprila 1992. u Goraždu, u selu Nekopi ubijen je Nikola Dragičević, uzoran suprug i otac, veliki domaćin, Srbin, pravoslavac. Bila je to prva žrtva genocida koji će uslediti na teritoriji opštine Goražde. Presudila mu je zločinačka ruka i to samo zato što je nesrećni čovek pripadao drugom narodu, u ovom slučaju srpskom. Meštani ovog sela misle da je ubistvo imalo za cilj da unese nemir među srpsko stanovništvo ovog kraja. Nikola je rođen 7. septembra 1941. u Foči, a živeo je u mestu Nekopi. U sećanju svih ljudi koji su ga poznavali ostao je upamćen kao dobrodušan, pošten i vredan čovek. Imao je prijatelja među svim narodima, ljudi su ga voleli i cenili a čitava njegova porodica bila je i ostala poznata po dobrim delima.
Selo Nekopi tokom čitavog trajanja rata bilo je izloženo artiljerijskim i snajperskim napadima tzv. Armije BiH usled čega je stradao veliki broj meštana.
Istog dana 11. aprila 1992. muslimanski ekstremisti u Foči, sa minareta Aladža džamije, ubijaju Srbina Rodoljuba Trivkoića /31/, a dan kasnije tokom napada na Višegrad usmrćen je Mićo Inđić.
Čini se da ni u Berlinu 1939-1945 nije bio toliko izražen i jak fašizam, kao što je to bilo u Goraždu u proleće i leto 1992. Ovaj grad je sinonim za ratne torture, strahovita zlostavljanja i silovanja koja su počinjena tokom poslednjeg rata u Bosni i Hercegovini.
Ako se širom čitavog Balkana traži grad koji je prošao kroz najteže, ljudskom umu nezamislive muke, čije su stanovnike zločinci masovno istrebljivali, a žene silovali i podvrgavali najvećem poniženju, ako tražimo grad kojem su ubili dušu i pretvorili ga u sablasnu pustoš, onda je jedan od njih svakako i Goražde.
Teror i genocid u Goraždu je svojom okrutnošču najbolje oslikao fašističke, zločinačke ciljeve režima Alije Izetbegovića i ideje o stvaranju čiste "muslimanske države Bosne i Hercegovine" gde ne bi bilo mesta ni za pripadnike drugih vera i nacija, ali ni za one koji drugačije misle. Upravo iz tih razloga stravičan genocid nad Srbima u Goraždu sa svojim sastavnim dimenzijama kulturocida, ekocida, etnocida, urbicida i elitocida, silovanja, mučenja u koncentracionim logorima smrti, nasilnim proterivanjima predstavlja najefektnije sredstvo za spoznaju muslimansko-bošnjačkog zločina protiv čovečnosti i zločina protiv humanitarnog i ratnog prava. Iako su prve srpske žrtve pale još u aprilu 1992. rat je u ovom gradu počeo 4. maja 1992. kada ujedno počinje organizovano ubijanje i zlostavljanje srpskog stanovništva. Pogrešno je reći da je u Goraždu vođen ravnopravan rat između dve strane. Naprotiv tog maja 1992. jedna (bošnjačka) strana je ubijala, a druga (srpska) je ubijana. Istovremeno, muslimanske snage su od 33 sela gde su živeli Srbi, popalili čak 32. Ostalo je čitavo samo selo Šašići koje je pretvoreno u logor gde su mučeni, zlostavljani i ubijani srpski civili. U Goraždu je formirano čak 19 logora smrti iz kojih je malo ko izašao živ. Upotrebom nezamislivih metoda ubijanja, mučenja, silovanja, proterivanja, rušenja i uništavanja materijalnih i duhovnih dokaza o postojanju srpskog naroda i uništavanju vrednosti ideje Jugoslavije i jugoslovenskog duha na kojima se zapravo temelji ujedinjena Evropa i civilizovani svet, rušio se jedan grad ali i svi ljudi toga grada.
Upravo je Goražde tog 4. maja 1992. postalo glavno vojno uporište gde su bile skoncentrisane snage muslimanske tzv. Armije BiH i mnogobrojnih paravojnih formacija. Upravo su iz Goražda kretali svi napadi do zuba naoružanih muslimanskih vojnika na nezaštićena srpska sela oko Goražda, ali i oko Foče, Čajniča, Višegrada, Pala...
Počevši od aprila 1992. pa sve do kraja 1995. na ovom području je zverski ubijeno blizu osam stotina građana srpske nacionalnosti, svih uzrasta - od tromesečne bebe do 94 godine. Na području šire regije Gornjeg Podrinja ubijeno je 2 280-oro ljudi, među kojima je najviše bilo žena, staraca i dece.
Na području Goražda je prema podacima Republičkog centra za istraživanje rata i ratnih zločina postojalo čak 19 logora za Srbe, dok je na području Gornjeg Podrinja bilo ukupno 33 logora gde su vršena prisilna zatvaranja, mučenja, silovanja, zlostavljanja i ubistva Srba. Osim Srba, tešku sudbinu su doživeli i ljudi iz mešanih brakova i brojni muslimani koji su stali u odbranu svojih komšija oštro se suprotstavivši tadašnjem zločinačkom muslimanskom režimu. Po završetku rata, pronađeno je 85 masovnih i pojedinačnih grobnica sa posmrtnim ostacima srpskih civila. Nažalost, procenjuje se da je broj grobnica i do tri puta veći, budući da se veliki broj ljudi i dalje nalazi na listi nestalih.
U Goraždu i danas među bošnjačkim stanovništvom vlada aktivan zavet ćutanja kada je reč o stravičnim ratnim zločinima a stravični masakri nad decom i civilnim stanovništvom u Goraždu se i danas predstavljaju i obeležavaju kao "oslobodilačke akcije". Na pitanje od koga su oslobađali čista srpska sela i zašto su ubijali civile i nemoćne starce, oni nemaju odgovor. Pognu glavu i zaćute...

Коментари
Постави коментар