Пређи на главни садржај

RISTO STEVANOVIĆ - PRVA ŽRTVA RATA U BIJELJINI! SRBI SE PRISEĆAJU SVOJIH ŽRTAVA

 

Crkva Svete Petke u Bijeljini; Risto Stevanović - prva žrtva u Bijeljini

Povodom Dana odbrane grada Bijeljina u crkvi Svetog Đorđa je služen parastos za sve ubijene i stradale građane ove regije - poginule pripadnike Vojske Republike Srpske i nevino ubijene i stradale civile. Na centralnom spomen-obeležju položeni su venci i cveće. 

Bijeljina je jedan od prvih gradova gde su izbili ratni sukobi u Bosni i Hercegovini. Ovde je rat počeo daleko ranije u odnosu na druga mesta. A počeo je baš kao i svuda srpskim žrtvama. Risto Stevanović, ugledni građanin Bijeljine, ubijen je 1. arpila 1992. godine na putu za kasarnu od strane naoružanih muslimana, ekstremnih SDA-vaca.

Svakog 31. marta u crkvi Svetog Đorđa u Bijeljini služi se parastos za sve poginule pripadnike Vojske Republike Srpske i civile tokom otadžbinskog rata u BiH, a pred centralni spomenik poginulim borcima Semberije položu su venci i cveće. Povodom obeležavanja Dana odbrane Grada Bijeljina, delegacija Gradske boračke organizacije i Organizacije porodica poginulih boraca Bijeljina, i ovog 31. marta je položila venac ispred centralnog spomenika poginulim borcima i civila u odbrambeno-otadžbinskom ratu.

Predsednik bijeljinske Gradske boračke organizacije Miodrag Stevanović istakao je "da su na taj dan 1992. godine u Bijeljini bile postavljene 24 barikade muslimanskih ekstremista, potpomognutih paravojnim formacijama iz drugih gradova." - Prvu bombu u Bijeljini bacio je musliman, a prva žrtva bio je srpski kapetan Risto Stevanović. Bijeljina je bila strateški najvažniji grad i mi nismo imali važniji zadatak nego da ga stavimo pod našu kontrolu. Mi smo narodu Banjaluke i Knina bili jedina veza sa Srbijom”, izjavio je Stevanović novinarima pre polaganja venaca kod centralnog spomenika poginulim borcima u odbrambeno-otadžbinskom ratu.

- Poučen istorijom, narod u gradu se organizovao, imali smo tu i ЈNA, a u večernjim časovima i pomoć jedne male Srpske dobrovoljačke garde. Tada je u Bijeljini bio manji broj žrtava, a među prvima bio je Risto Stevanović, koji je ubijen snajperom u Majevičkoj ulici - rekao je novinarima Stevanović. Prema njegovim riječima, za slobodu Republike Srpske život je dalo gotovo 1.000 najboljih sinova ovog područja.

- Neka nam vječno živi naš voljeni grad Bijeljina i naša krvlju natopljena Republika Srpska! - poručio je Stevanović. - Mi 31. mart slavimo zato što smo uspjeli da se organizujemo i ne dozvolimo stradanje srpskog naroda kao što se dešavalo stotinama godina unazad, da ne dozvolimo da se ponovi srpsko stradanje kao u Jasenovcu, u NDH. Mi ne smijemo zaboraviti našu istoriju i sve ljude koji su učestvovali u odbrambeno-otadžbinskom ratu i dali veliki doprinos u očuvanju RS. Dana 31. marta 1992. godine jake snage Muslimansko-hrvatske federacije i Patriotske lige i Zelenih beretki imali su zadatak da ovladaju Gradom Bijeljina i svim strateški najvažnijim objektima i sigurno da bi to doprinijelo da oko milion ljudi u okruženju ostanu bez veze sa Maticom Srbijom. Hvala Bogu u to vrijeme je i srpski narod uz pomoć JNA bio dobro organizovan i za samo tri dana Grad Bijeljina je stavljen pod kontrolu srpskog naroda i Vojske RS“", poručio je Stevanović ukazavši da je u Bijeljini utočište našao veliki broj ljudi koji nije mogao da ostane na svojim ognjištima u gradovima koji su bili pod kontrolom muslimanskih snaga, iz kojih su odvođeni u logore i ubijani bez bilo kakve odgovornosti.

- Već 31. marta 1992. godine srpski narod Semberije se organizovao da se brani i spriječi ono što se Srbima dešavalo od 1941. od 1945. godine, neki novi Jasenovac i 13. ozloglašenu handžar diviziju, da preduhitri novi Sijekovac i još mnoge pokolje u koje smo prevarom namamljeni, navodi se u saopštenju gradske boračke organizacije.

KAKO JE SVE KRENULO?

 I Sarajevsko "Oslobođenje" javilo je 2. aprila 1992. u tekstu pod nazivom "Ulične borbe u Bijeljini" kako se u ovom gradu od 01.04.1992. vode žestoke borbe a kako su registrovane i prve žrtve. "Mirjana Ilić iz Ulice Ive Lole Ribara je usmrćena metkom snajperiste, a identitet druge osobe još nije utvrđen. Ranjeno je više lica. Sukob se proširio po gradu a najviše okršaja je bilo oko zgrade Skupštine opštine i u gradskom parku. Mnoge srpske i muslimanske porodice zaobilazeći barikade napustile su grad.." - naveo je tada list "Oslobođenje" iz Sarajeva.

Kao što je rečeno prva žrtva rata (koja se u spomenutom tekstu navodi kao neindetifikovana) je bio Risto Stevanović koji je usmrćen puščanim zrnom muslimanskih ekstremista usled čega je preminuo na licu mesta. Razlog je to što je bio Srbin i pravoslavac, što je voleo svoj narod i borio se za njihova prava. Ovo ubistvo mirnog i poštenog čoveka ulilo je strah i nepoverenje među građane Bijeljine. Svi Srbi su ovaj zločin shvatili kao upozorenje i zavladala je opšta atmosfera straha i uznemirenosti. Svi su mislili kako su oni sledeće potencijalne žrtve ekstremista.

Krenule  su žestoke borbe u gradu, bilo je žrtava. U odbrani grada učestvovali su vojnici, pripadnici MUP-a ali i Srpska dobrovoljačka garda na čelu sa Željkom Ražnatovićem Arkanom. Mnogi Bijeljinci upravo ovog čoveka smatraju jednim od najzaslužnijih za oslobođenje Bijeljine ali i odbranu civilnog stanovništva od zle sudbine kakva im se spremala. Ne skrivajući oduševljenje njegovim likom i delom, Bijeljinci Arkana više puta su apelovali da neka od centralnih ulica u gradu ponese ime po njemu i d se podigne prikladno spomen obeležje u njegovu čast.

I Sarajevsko "Oslobođenje" zabeležilo je izjave građana Bijeljine: "Po ulasku u grad pred jednom kućom vidjeli smo grupu ljudi i stali da sa njima porazgovaramo. To je Ulica Fadila Jahića Španca u naselju Galac. Naši sagovornici pričali su nam šta se ovdje događalo proteklih dana i kako su sve to doživjeli. Vojislav T. privatni zanatlija rekao je: Da ovdje nije došao Arkan, ponovila bi se 1941. godina. Arkan je spasao Srbe u Bijeljini, a Srbi u Bijeljini su spasili Muslimane. Eno ih pun podrum u onoj kući. "

Sarajevski list "Oslobođenje" piše još i ovo:

"Vojislav T. i Ljubica R. rekli su nam da je u kući preko puta na broju 56 ubijeno troje Srba. To su Antonija Ostojić, penzionerka, Milo Lukić - penzioner, bivši vojni referent i brat narodnog heroja Veljka Lukića Kurjaka, te mladić koji nije iz Bijeljine i kome ne znaju ime. Trifković tvrdi kako su svo troje odjednom pobili Muslimani za vrijeme nedavnih sukoba. Srbi su naoružani do zuba, oni koji su htjeli. Ranije mnogi nisu htjeli oružje, sad imaju svi. Od štaba smo dobili naređenje da ne smijemo ispaliti ni metak. Na pitanje kako je došlo do tako velikih sukoba, on kaže: Sve je puklo odjednom kao balon. Ne znam kako je neka budala uspjela da zavadi tolike pametne ljude. "

Učesnik odbrane Bijeljine 31. marta 1992. godine Ignjat Đorđić bio je pripadnik Јugoslovenske narodne armije za koju je rekao da je u to vreme još zvanično obezbeđivala vitalne objekte u gradu. Đorđić svake godine prisustvuje pomenu a novinarima je rekao sledeće:
- Imali smo informacije da se muslimani naoružavaju, a po izbijanju sukoba 31. marta vojska je časno i profesionalno očuvala sve vitalne objekte i imala zadatak da spriječi međunacionalne sukobe - rekao je Đorđić koji je inače bio i borac Prve semberske brigade. On je dodao da u Bijeljini vojnici ЈNA nisu streljani po parkovima, paljeni i ubijani kao u drugim gradovima u nekadašnjoj BiH, nego su se mirno razišli svako uz svoj narod.
Srpkinja iz Bijeljine, Svjetlana, ispričala je kako je ostala živa samo zahvaljujući Arkanu. - Nisam znala da je rat počeo, krenula sam na posao kada je počelo da se puca. Pretrčavala sam ulice i u panici trčala. Arkan i njegova vojska su pomogli nama građanima, smjestili nas sigurno. Nedugo nakon toga saznala sam od novinara da je nekoliko Srba ubijeno i da su muslimani snajperima pucali na Srbe. Kad to znam, shvatim samo da sam čudom ostala živa. Sve to zahvaljujući Arkanu i Dobrovoljačkoj gardi i svima koji su branili grad. - rekla je Svjetlana tog aprila 1992. godine u svojoj izjavi za srpske medije. 

" Danas se prisjećamo trenutaka koji su bili sudbonosni za srpski narod, pogotovu onaj narod koji je živio na području Grada Bijeljine i Semberije. Kraj marta i početak aprila i dešavanja koja su bila uvertira koja će se desiti na teritoriji BiH… nesretni krvavi građanski rat koji se odvijao na teritoriji SFRJ započeo je u Sloveniji i kasnije prešao na teritoriju Hrvatske, kada smo svi vidjeli da će se proširiti i na teritoriju BiH. U tim momentima, pred srpskim narodom je bila dilema koju bih ja okarakterisao kao – da li zaboraviti šta nam se desilo u istoriji, biti inertan i prepustiti se slijedu događaja ili negativne istorijske stvari po srpski narod preduhitriti, djelovati preventivno i početi od tog trenutka i boriti se za slobodu i više ciljeve. Srpski narod je odlučio ispravno da opasnost koja je sigurno prijetila, preduhitri, djeluje preventivno. Uslijedilo je što je uslijedilo – četiri do pet dana oružanih sukoba u kojima smo mi uspjeli da odbranimo Grad Bijeljinu, da on ostane u srpskim rukama zajedno sa ljudima koji su se priključili kao dobrovoljci. Taj potez sigurno da je mnogo označio slijed događaja u narednom periodu“, rekao je predsjednik Boračke organizacije Republike Srpske Radan Ostojić.

Predsednik Udruženja Garda Panteri Petar Cvijetinović istakao je da su heroji Bijeljine među kojima je bio i Ljubiša Savić Mauzer pre 31 godinu imali snage i habrosti da stanu na branik otadžbine i brane svoj narod na prostoru Semberije.

- Na današnji dan prije 31 godinu postavljene su muslimanske barikade na više lokacija u gradu, a akcijom pripadnika Teritorijalne odbrane, pripadnika Srpske dobrovoljačke garde i srpskog stanovništva - grad je oslobođen - rekao je Cvijetinović ukazavši kako su se već 1991. godine pojavili leci o tome kako patriotska lika želi zauzeti i osvojiti Bijeljinu, te da su uveliko trajale tajne obuke. 


Venac na spomenik je položio i Gradonačelnik Bijeljine Ljubiša Petrović koji je rekao da se sprski narod i posle toliko godina sabira da bi obeležio značajne datume i prisetio se onih koji su svoje živote dali za Republiku Srpsku.

„Parastosom u Crkvi Svetog Đorđa smo se pomolili za duše postradalih, onih koji su utkali ono najvrednije u temelje RS da bi i sadašnje i sve buduće generacije živjeli na slobodi, u slozi, ljubavi i miru. Mi to moramo da čuvamo i da nas opominje u ovoj burnoj istoriji, koliko je važno da šaljemo poruke mira, ali istovremeno i da se sjećamo ovih značajnih datuma, da se stradanja ne bi ponavljala“, istakao je Petrović.

Jedan od učesnika odbrane grada, Mirko Blagojević rekao je da su za, kako je rekao, “za tri, četiri dana odblokirali Bijeljinu, a zahvaljujući adekvatnom odgovoru tih i narednih dana, danas imamo slobodu i mir”. Vence ispred spomenika u centru grada položile su delegacije gradske vlasti, organizacija koje predstavljaju boračku populaciju, Policijske uprave i Trećeg pješadijskog Republika Srpska puka, a potom su učesnici obeležavanja Dana odbrane grada posetili Spomen-sobu poginulim borcima u Odbrambeno-otadžbinskom ratu.


ZLOČINI NAD SRBIMA U BIJELJINI I SEMBERIJI I DALJE BEZ KAZNE 

Na području Bijeljine, Lopara i Ugljevika je tokom odbrambeno otadžbinskog rata ubijeno više od 1000 građana srpske nacionalnosti. Najmlađa žrtva je imala 9 godina, a do danas niko nije procesuiran za stravične zločine nad srpskim stanovništvom u Bijeljini i njenoj široj okolini. Posmrtni ostaci mnogih žrtava do danas nisu pronađeni i oni se vode kao nestali. U Bijeljini danas živi i više hiljada Srba iz raznih krajeva Bih koje je 1992. sa kućnog praga oterao zločinački režim Alije Izetbegovića. Oni su samo pukom srećom preživeli pokolje muslimanskih vojnika koji su u aprilu i maju 1992. započeli sa formiranjem logora za Srbe. U Bijeljini i danas žive ljudi koji su pretrpeli torture, silovanja i traume u nekom od 546 logora koliko ih je formirala Alijina vojska. Mnogi civili su stradali a užasna sudbina zatekla je i domaćicu Ružu Radić. U napadu muslimanske artiljerije na srpska sela, Ruža je teško ranjena. Zadobila je preozbiljne povrede i po rukama i po nogama. Zapomagala je i plakala, nije mogla da se pomeri i na kraju je umrla u najtežim mukama. Imala je samo 39 godina. Na području Bijeljine i njene okoline počinjen je niz ratnih zločina nad zarobljenim vojnicima JNA i VRS kao i nad nedužnim civilima a optužnica i sudskih presuda do danas nema.

Zdravko Kovač iz Janje prisilno je nestao 28. maja 1992. kao civil već na samom početku rata. Te 1992. na kućnom pragu ubijeni su supružnici Boško i Gospava Jelić. Iako je reč o nenaoružanim civilima Jelići su ubijeni samo jer su bili srpske nacionalnosti a njihove ubice nikada nisu privedene pravdi. Sličnu sudbinu je doživeli su i civili Petra Maksimović (82), Cvija Ristić (65), Jovo Savić (88), Milka Simeunović (82), Stojan Stanišić (60), Stana Jovanović, Pero Vasilić, Jelena Dukić (88) i mnogi drugi. Najmlađa žrtva ove regije bio je Ilija Maksimović, dečak od osam ipo godina. Njegovo bezbrižno detinjstvo okrutno su 23. jula 1993. prekinuli pripadnici muslimanske tzv. Armije BiH dok su istog dana njegov otac i brat od strica teško ranjeni. - Ja još muziku u svojoj kući nisam pustila, crninu ću nositi do kraja života, jer mi moje dijete zauvijek nedostaje. To je bio moj hranilac – jedino muško", rekla je davno za medije dečakova majka Slavka.
Dečakov otac je lakše ranjen u glavu i ruku, a brat od strica, tada 19-godišnji Živan Maksimović, ostao je, osim drugih rana, bez dela lica.
„Borba za moj život trajala je, uz 12 operacija od Brčkog do Beograda, duže od godinu dana. Za sve vrijeme nisam mogao jesti, a i danas imam ozbiljne posljedice", rekao je Živan. 
Iako članovi porodice, meštani i lokalni zvaničnici tvrde da ima dovoljno dokaza za procesuiranje ovog zločina, pravosuđe ćuti.
„Zna se praktično sve o ovom događaju, a otkrivanje spomenika malom Iliji u aktuelnoj „Nedjelji djeteta" na simobiličan način dodatno obavezuje naše institucije i proziva pravosudne organe da otvore dosijee i procesuiraju i naredbodavce i izvršioce ovog gnusnog zločina", rekao je načelnik opštine Lopare Rado Savić prilikom osveštanja spomenika ubijenom dečaku 2015. godine.

Vera Vukašinović (79), rodom iz Janje, je svirepo ubijena u napadu "Armije BiH" 13. marta 1993. na Banju za šta do danas niko nije odgovarao. Na spomenik žrtvama u MZ Kriva Bara uklesano je i ime Milojke Bakić, Srpkinje koju su 22. novembra 1992. teško ranili pripadnici "Armije BiH". Milojka je pogođena snajperom u stomak i ruku a preminula je kroz dva dana u sarajevskoj bolnici "Žica" u 57-oj godini života. U besomučnom napadu na selo Brezje muslimanske snage su svirepo pobile dvanaest starijih civila. Stradali su Ilija Mihajlović (62), Stojan Đukić (70), Ratko Đukić (26), Stokan Đukić (71), Kata Đukić (57), Vojko Perić (58), Mara Blagić (74), Ljubo Blagojević (40), Cvija Rikić (59), Jovo Gašić (48)....U napadu muslimanskih snaga na selo Mezgraja 13. septembra 1994. na kućnom pragu su ubijeni Neđo Gajić (69), Desanka Gajić (63), Cvijetin Aleksić (61), Tomislav Gajić (27) i Sreten Nešković (28).  Domaćica Naka Cvetić (38) zverski je ubijena 6. jula 1992. u napadu muslimanskih ekstremista na grad a posebno strašan zločin se dogodio prilikom napada muslimanskih ekstremista na srpsko selo Hase. Ovo selo je pre rata brojalo 340 stanovnika, a tokom rata, najviše tragične 1992. ubijeno je 18 meštana svih uzrasta. Najmlađi Ranko Lazić је imao samo osamnaest godina kada je zverski ubijen u proleće 1992. u napadu muslimanskih fanatika, a majka Živana je tek 2012. pronašla tek deliće spaljenih kostiju svoga sina. U Hasama su 30. januara 1993. brutalno ubijena i braća Ilija (27) i Milan Aleksić (24) i to zajedno sa svojom majkom Jekom, koja je imala 53 godine. Tog prehladnog, januarskog dana zlikovci naoružani bezumnom mržnjom upali su u dom Aleksića i poubijali troje nedužnih ljudi. Mihajlo Aleksić, bio je pripadnik Druge semberske lake pešadijske brigade. Dok je on hrabro i junački je branio kućni prag od agresora, kukavice i bezdušnici su iskoristili priliku i počinili težak masakr.  

U Bijeljini su tokom poslednje ratne godine stradali ili ubijeni Mićo Bursać, Dušan Krstanović (45), Milan Lukić (81), Mile Svilar (71), Pero Šupica (62), Stana Trbojević (75), Živan Lazarević (55), Mitar Pajkanović (60). Do danas nisu rasvetljena niti procesuirana ni ubistva srpskih civila u samom gradu Bijeljini.

U Bijeljini je nedavno otvorena i spomen-soba koja čuva sećanje na poginule borce i na sve heroje odbrane koji su položili živote za odbranu svoje otadžbine braneći svoja ognjišta, i sve civile i nejač. Predlažemo da se u toj spomen sobi postave i fotografije ubijenih i nestalih srpskih civila sa područja Semberije za čija svirepa ubistva i likvidacije do danas niko nije procesuiran. 
DRAGANA IZ BIJELJINE: "KOMŠIJE MUSLIMANI ME SPASILI OD ZELENIH BERETKI"
Samo pukom srećom te aprilske dane pakla preživela je Srpkinja Dragana i to, zahvaljujući njenim prvim komšijama Muslimanima. 

- Mi nismo ni znali da je rat počeo. Čuli smo par dana prije da se nešto sprema, da se može desiti ali niko nije znao. Oni su međutim, znali. Kada kažem "oni" mislim na Muslimane iz Bijeljine jer su se oni počeli iseljavati i odlaziti već u januaru, februaru 92-e godine. Malo po malo i vidiš da ih nema, govorili su "idu kod familije u Tuzlu, Sarajevo", idu zbog posla ali će se vratiti...naravno, nisu se vraćali. Sve su oni znali šta se sprema i to je bila njihova priprema da izbjegnu sukobe a nas ostave zvijerima da nas pobiju. Oni su se za taj rat mnogo ranije spremali.

Kako da ne boli izdaja? Mi smo sa tim ljudima živjeli, odrastali, radili u istim firmama i fabrikama, išli na maturske zabave, na putovanja, školske igranke, bili smo kao i jedno i onda eto - oni bježe, nas ostavljaju, neće da nam kažu. Da smo znali da će rat i mi bi pobjegli - za Srbiju, za Njemačku, šta znam, ali bi se spasli...nisu nam rekli i to boli. Bilo je ljudi, ne mogu reći i među muslimanskim narodom, hiljade je uzelo pušku da brani svoj grad, mene, tebe, nije ih bilo briga za ime i vjeru. Sve je do politike a politika Izetbegovića je zločinačka i genocidna, treba to reći. E sad u aprilu je puklo! Barikade, napad Zelenih Beretki. Muž u inostranstvu, ja sama sa dvoje djece i starom svekrvom, ne znamo gdje ćemo...mi se spremili svako u svom smjeru - na posao, u školu..kad javiše počeo rat, Zelene Beretke napale grad. Pretrnuli smo, eto koliko smo bili neupućeni, strah me oblio, trčim sa djecom po ulici ne znaš kud ćeš i kamo, a kažu poslije sam čula, pucali sa svih strana snajperima, znači mogli su pogoditi bilo gdje, narod bježi u podrume, mi nemamo gdje.

I nas pozovu komšije iz kraja, tri-četiri kuće pored, kažu "Dragana, bježite kod nas, uzmi djecu za ruke i ovdje, ima mjesta kod nas u podrumu". Te su komšije bili muslimani, moram to reći, ni oni nisu znali šta se dešava, ljudi u godinama, bračni par - muž i žena, bili su dobri i znali nas, uvijek se pozdravimo kad nas vide i djecu su voljeli našu. Uzmem djecu i staru svekrvu, čujem puca se, trese sve, dal su se približavale Zelene Beretke, ali najvažnije, ne smiješ u kući ostati ubit će te, nego moraš u podrum. I svi se potrpasmo, smirila djecu malo, i sebe, pričali tako, iziđemo po vodu i par stvari i tako je potrajalo nekoliko dana. Oni nas primili, zaštitili...kažu ako upadnu Zelene Beretke, mi ćemo vas braniti, imamo poznanike pozvaćemo se na njih, neće vam dlaka faliti s glave. I tako je bilo. Ostali smo živi zahvaljujući njima inače nas ne bi bilo".

Kasnije tek smo saznali šta se sve dešavalo, da su upadali u kuće, da su ubijali, jednog mladića natjerali da se skine, da provjere šta je, kad su utvrdili da nije musliman, kažu ispucali šaržer na njega, ubili ga...vidjela sam na televiziji kad su prikazivali i jednu ženu mrtvu na stepencama, Srpkinja, pa Risto Stevanović prva žrtva, izgubio glavu što je Srbin. Plakala sam kao kiša tek tad i godinama kasnije, što više saznaješ, više plačeš jer shvatamo šta nas je čekalo. Mi bi tako isto prošli, ali eto bilo je ljudi i u ratu pokazali su se dobro. Onda je kasnije stigao i muž iz inostranstva, otišli smo u Njemačku..." - ispričala je tih ratnih godina Srpkinja Dragana za medije u SRJ, svoja traumatična ratna iskustva. Njena priča svakako je vratila nadu u bolje sutra i tezu da je zajednički život ipak moguć. 


Osvajači nijednog trena nisu pomislili da će u Bijeljini i okolini biti i ljudi - Muslimana koji će odbiti da poslušno izvršavaju zahteve koji dolaze iz Sarajeva te da će mnogi stati u zaštitu komšija Srba. Zato se i kaže da su Bijeljinu i Semberiju odbranili upravo njeni građani - i Srbi i Muslimani i Hrvati, Romi...svi su hrabro i časno stali na branik otadžbine kako bi odbranili svoj grad, svoje ognjište, i naravno nejač - žene, starce i decu. Nisu mnogi bijeljinski Muslimani tako lako pali u klopku i pristali da pucaju na svoje dojučerašnje komšije. Rame uz rame, brat do brata, pravoslavac do muslimana, hrabro su branili i svoj grad i čitavu Semberiju od nasrtaja agresorskih snaga. 

Nametnuti rat iznedrio je mnoge heroje. Major Pašaga Halilović bio je komandant 3. semberske brigade VRS, sastavljene od nekoliko stotina Bošnjaka iz Bijeljine i Janje. Njegovo ime i danas mnogi izgovaraju sa velikim poštovanjem. Reč je o sjajnom, hrabrom i neustrašivom borcu, velikom heroju koji je bio odlučan u svojoj borbi da sačuva mir i suživot. Bio je predstavnik svih onih poštenih Muslimana koji nisu želeli rat, koji su bili za suživot, međusobnu toleranciju i prave ljudske vrednosti. Stao je u zaštitu svog grada i svog naroda, onako kako niko to nije umeo.

Iako je bio komandant 3. semberske brigade VRS, Pašaga nikada nije sebe stavljao u prvi plan, bio je heroj kakav se ne može više roditi..težio je baš skladno svojim uverenjima da se ne ističe u odnosu na druge, da bude jednak sa svim drugim borcima. U svaku borbu kretao je prvi, nije to bio neki podrumski komandant već iskreni borac, istrajan u svojim idejama i principima. Saborci ga opisuju kao pravičnog i poštenog borca koji je bio primer svima na bojnom polju, kako vojnicima tako i civilima čiji su životi bili itekako ugroženi u tom strašnom periodu.

Kada je "Avaz" pre nekoliko godina pokušao da javno diskredituje sve heroje koji su branili kućni prag od Alijinog ekstremizma, Pašaga je u kratkoj izjavi istakao kako bi danas branio svoj grad i svoje sugrađane od sarajevskih ekstremista. - Avazovo objavljivanje imena Bošnjaka koji su  ratovali rame uz rame sa Srbima me nije uplašilo, i danas bih postupio isto kao i pre 20 godina! Budala je uvek bilo i biće. Nisam ih se plašio ni kad sam ratovao protiv njih, a kamoli danas - poručio je Halilović. 

Pašagin zamenik je bio Mujica Jahić, isto veliki heroj i neustrašivi borac čija je jedinica uglavnom ratovala u Posavini gde je branila srpska i bošnjačka sela od agresije. U odbrani od ekstremista, život je hrabro i časno položio i Almir Smajić, potporučnik JNA, po kojem je i jedna od centralnih ulica u Bijeljini ponela naziv.
 - Isto tako je i u Semberiji postojao veliki broj Muslimana koji su ratovali zajedno sa Srbima i branili svoje. I danas mi je veoma simpatično kada se i sretnemo danas, a to su i moji sugrađani danas, da pitaju za određena boračka prava koje su nesumnjivo zaslužili kao i svi mi koji smo učestvovali kao pripadnici Vojske Republike Srpske u odbrani svog naroda, svojih komšija, i svog ognjišta - poručio je predsjednik Boračke organizacije Republike Srpske 2018. godine u izjavi za medije. 


Коментари

Популарни постови са овог блога

FOČA : ESMA JE 1992. ZVERSKI UBIJENA SAMO ZATO ŠTO JE BILA UDATA ZA SRBINA!

  Tokom svog gostovanja u emisiji "Ljudi govore", Marko Kovač, heroj odbrane Foče i  komandant taktičke grupe Foča u okviru VRS, podelio je sa publikom detalje svog ratnog iskustva, herojstva ali i brojne informacije o zločinima koji su počinjeni nad srpskim stanovništvom ovog kraja. Između ostalog govorio je i o užasnom zločinu u mestu Bastasi, gde je u leto 1992. ubijeno nekoliko srpskih civila među kojima i supružnici - Petar i Esma.  Sa početkom rata u Bosni i Hercegovini, životi ljudi u mešovitim brakovima bili su pod velikim opterećenjem. Mnoge muslimanke koje su bile udate za Srbe, preko noći su bile prozvane "izdajicama" i "otpadnicama". Mnogi pripadnici njihovog naroda nisu imali razumevanja, te su ih optuživali, vređali i šikanirali samo zbog toga što su bile u bračnoj zajednici sa pripadnicima druge vere i nacije. Zato i ne treba čuditi što su mnoge muslimanke tokom rata doživele torture, završile u logorima tzv. Armije BiH, a neke su čak i ubij...

ILIJAŠ : GODIŠNJICA ZVERSKOG UBISTVA MIRJANE DRAGIČEVIĆ (9)

Mirjana Dragičević je imala samo 9 godina kada je ubijena na vrlo svirep način u Ilijašu, pred očima svoje majke Radmile. Pre smrti, nju su silovala pa ubila trojca pripadnika tzv. Armije BiH. Do danas niko nije odgovarao za ovaj stravičan zločin.  Danas 28. decembra, se navršava tačno 26 godina od stradanja srpskih civila u selu Donja Bioča, nedaleko od Ilijaša.  U rano  j utro oko 7:30,   jedinice    2. bataljona Sedme muslimanske brigade Armije BiH,  probijaju liniju fronta , i upadaju u selo  Donja Bioča . Odmah na ulasku u selo okrutno  su  u bijena  dva  s rpska  civila: Lenka Skoko i Nikola Mićić, a ranjena je Milojka Draškić, a zatim je krenulo paljenje srpskih kuća .  U dvorište Dragičevića upala su trojica muslimanskih vojnika Sedme muslimanske brigade Armije BiH, jedan beloputi i dva tamnoputa vojnika. Imali su poveze preko glava. Brat Mirjane, Janko Dragičević, star 6 godina, je ostao...

VIŠEGRAD: IMENOVATI ULICU PO TRAGIČNO STRADALOJ PORODICI JELIČIĆ - ŽRTVE ZASLUŽUJU PAMĆENJE!

Jedan od najboljih načina da se sačuva sećanje na nevine žrtve rata, te da se njihove sudbine otrgnu od zaborava svakako jeste imenovanje ulica, trgova ili institucija po ovim ljudima. Jedan od simbola stradanja Srba u Višegradu i Podrinju svakako jeste surovi zločin u selu Jelašci kada su u leto 1992. na najsvirepiji način prekinuti životi nedužnih meštana - staraca, žena i dece samo zbog toga što pripadali srpskom narodu i ispovedali pravoslavnu veru.   Vest da je jedna ulica u Višegradu ponela ime po najmlađem borcu Vojske Republike Srpske - Spomenku Gostiću obradovala je kako građane Višegrada, tako i sve pripadnike našeg naroda. Naime, 2017. u višegradskom naselju Garča otkrivena je spomen ploča i otvorena ulica sa imenom Spomenka Gostića, jednog od najmlađih boraca Vojske Republike Srpske, koji je poginuo na Ozrenu 1993. godine. Iako mlađani Spomenko nije živeo a ni stradao na području ovog prelepog grada na Drini, građani su sa velikom radošću i poštovanjem pozdravili i...