![]() |
| Crkva Svete Petke u Bijeljini; Risto Stevanović - prva žrtva u Bijeljini |
Povodom Dana odbrane grada Bijeljina u crkvi Svetog Đorđa je služen parastos za sve ubijene i stradale građane ove regije - poginule pripadnike Vojske Republike Srpske i nevino ubijene i stradale civile. Na centralnom spomen-obeležju položeni su venci i cveće.
Bijeljina je jedan od prvih gradova gde su izbili ratni sukobi u Bosni i Hercegovini. Ovde je rat počeo daleko ranije u odnosu na druga mesta. A počeo je baš kao i svuda srpskim žrtvama. Risto Stevanović, ugledni građanin Bijeljine, ubijen je 1. arpila 1992. godine na putu za kasarnu od strane naoružanih muslimana, ekstremnih SDA-vaca.
Svakog 31. marta u crkvi Svetog Đorđa u Bijeljini služi se parastos za sve poginule pripadnike Vojske Republike Srpske i civile tokom otadžbinskog rata u BiH, a pred centralni spomenik poginulim borcima Semberije položu su venci i cveće. Povodom obeležavanja Dana odbrane Grada Bijeljina, delegacija Gradske boračke organizacije i Organizacije porodica poginulih boraca Bijeljina, i ovog 31. marta je položila venac ispred centralnog spomenika poginulim borcima i civila u odbrambeno-otadžbinskom ratu.
Predsednik bijeljinske Gradske boračke organizacije Miodrag Stevanović istakao je "da su na taj dan 1992. godine u Bijeljini bile postavljene 24 barikade muslimanskih ekstremista, potpomognutih paravojnim formacijama iz drugih gradova." - Prvu bombu u Bijeljini bacio je musliman, a prva žrtva bio je srpski kapetan Risto Stevanović. Bijeljina je bila strateški najvažniji grad i mi nismo imali važniji zadatak nego da ga stavimo pod našu kontrolu. Mi smo narodu Banjaluke i Knina bili jedina veza sa Srbijom”, izjavio je Stevanović novinarima pre polaganja venaca kod centralnog spomenika poginulim borcima u odbrambeno-otadžbinskom ratu.
- Poučen istorijom, narod u gradu se organizovao, imali smo tu i ЈNA, a u večernjim časovima i pomoć jedne male Srpske dobrovoljačke garde. Tada je u Bijeljini bio manji broj žrtava, a među prvima bio je Risto Stevanović, koji je ubijen snajperom u Majevičkoj ulici - rekao je novinarima Stevanović. Prema njegovim riječima, za slobodu Republike Srpske život je dalo gotovo 1.000 najboljih sinova ovog područja.
- Neka nam vječno živi naš voljeni grad Bijeljina i naša krvlju natopljena Republika Srpska! - poručio je Stevanović. - Mi 31. mart slavimo zato što smo uspjeli da se organizujemo i ne dozvolimo stradanje srpskog naroda kao što se dešavalo stotinama godina unazad, da ne dozvolimo da se ponovi srpsko stradanje kao u Jasenovcu, u NDH. Mi ne smijemo zaboraviti našu istoriju i sve ljude koji su učestvovali u odbrambeno-otadžbinskom ratu i dali veliki doprinos u očuvanju RS. Dana 31. marta 1992. godine jake snage Muslimansko-hrvatske federacije i Patriotske lige i Zelenih beretki imali su zadatak da ovladaju Gradom Bijeljina i svim strateški najvažnijim objektima i sigurno da bi to doprinijelo da oko milion ljudi u okruženju ostanu bez veze sa Maticom Srbijom. Hvala Bogu u to vrijeme je i srpski narod uz pomoć JNA bio dobro organizovan i za samo tri dana Grad Bijeljina je stavljen pod kontrolu srpskog naroda i Vojske RS“", poručio je Stevanović ukazavši da je u Bijeljini utočište našao veliki broj ljudi koji nije mogao da ostane na svojim ognjištima u gradovima koji su bili pod kontrolom muslimanskih snaga, iz kojih su odvođeni u logore i ubijani bez bilo kakve odgovornosti.
I Sarajevsko "Oslobođenje" javilo je 2. aprila 1992. u tekstu pod nazivom "Ulične borbe u Bijeljini" kako se u ovom gradu od 01.04.1992. vode žestoke borbe a kako su registrovane i prve žrtve. "Mirjana Ilić iz Ulice Ive Lole Ribara je usmrćena metkom snajperiste, a identitet druge osobe još nije utvrđen. Ranjeno je više lica. Sukob se proširio po gradu a najviše okršaja je bilo oko zgrade Skupštine opštine i u gradskom parku. Mnoge srpske i muslimanske porodice zaobilazeći barikade napustile su grad.." - naveo je tada list "Oslobođenje" iz Sarajeva.
Kao što je rečeno prva žrtva rata (koja se u spomenutom tekstu navodi kao neindetifikovana) je bio Risto Stevanović koji je usmrćen puščanim zrnom muslimanskih ekstremista usled čega je preminuo na licu mesta. Razlog je to što je bio Srbin i pravoslavac, što je voleo svoj narod i borio se za njihova prava. Ovo ubistvo mirnog i poštenog čoveka ulilo je strah i nepoverenje među građane Bijeljine. Svi Srbi su ovaj zločin shvatili kao upozorenje i zavladala je opšta atmosfera straha i uznemirenosti. Svi su mislili kako su oni sledeće potencijalne žrtve ekstremista.
Krenule su žestoke borbe u gradu, bilo je žrtava. U odbrani grada učestvovali su vojnici, pripadnici MUP-a ali i Srpska dobrovoljačka garda na čelu sa Željkom Ražnatovićem Arkanom. Mnogi Bijeljinci upravo ovog čoveka smatraju jednim od najzaslužnijih za oslobođenje Bijeljine ali i odbranu civilnog stanovništva od zle sudbine kakva im se spremala. Ne skrivajući oduševljenje njegovim likom i delom, Bijeljinci Arkana više puta su apelovali da neka od centralnih ulica u gradu ponese ime po njemu i d se podigne prikladno spomen obeležje u njegovu čast.
I Sarajevsko "Oslobođenje" zabeležilo je izjave građana Bijeljine: "Po ulasku u grad pred jednom kućom vidjeli smo grupu ljudi i stali da sa njima porazgovaramo. To je Ulica Fadila Jahića Španca u naselju Galac. Naši sagovornici pričali su nam šta se ovdje događalo proteklih dana i kako su sve to doživjeli. Vojislav T. privatni zanatlija rekao je: Da ovdje nije došao Arkan, ponovila bi se 1941. godina. Arkan je spasao Srbe u Bijeljini, a Srbi u Bijeljini su spasili Muslimane. Eno ih pun podrum u onoj kući. "
Sarajevski list "Oslobođenje" piše još i ovo:
"Vojislav T. i Ljubica R. rekli su nam da je u kući preko puta na broju 56 ubijeno troje Srba. To su Antonija Ostojić, penzionerka, Milo Lukić - penzioner, bivši vojni referent i brat narodnog heroja Veljka Lukića Kurjaka, te mladić koji nije iz Bijeljine i kome ne znaju ime. Trifković tvrdi kako su svo troje odjednom pobili Muslimani za vrijeme nedavnih sukoba. Srbi su naoružani do zuba, oni koji su htjeli. Ranije mnogi nisu htjeli oružje, sad imaju svi. Od štaba smo dobili naređenje da ne smijemo ispaliti ni metak. Na pitanje kako je došlo do tako velikih sukoba, on kaže: Sve je puklo odjednom kao balon. Ne znam kako je neka budala uspjela da zavadi tolike pametne ljude. "
" Danas se prisjećamo trenutaka koji su bili sudbonosni za srpski narod, pogotovu onaj narod koji je živio na području Grada Bijeljine i Semberije. Kraj marta i početak aprila i dešavanja koja su bila uvertira koja će se desiti na teritoriji BiH… nesretni krvavi građanski rat koji se odvijao na teritoriji SFRJ započeo je u Sloveniji i kasnije prešao na teritoriju Hrvatske, kada smo svi vidjeli da će se proširiti i na teritoriju BiH. U tim momentima, pred srpskim narodom je bila dilema koju bih ja okarakterisao kao – da li zaboraviti šta nam se desilo u istoriji, biti inertan i prepustiti se slijedu događaja ili negativne istorijske stvari po srpski narod preduhitriti, djelovati preventivno i početi od tog trenutka i boriti se za slobodu i više ciljeve. Srpski narod je odlučio ispravno da opasnost koja je sigurno prijetila, preduhitri, djeluje preventivno. Uslijedilo je što je uslijedilo – četiri do pet dana oružanih sukoba u kojima smo mi uspjeli da odbranimo Grad Bijeljinu, da on ostane u srpskim rukama zajedno sa ljudima koji su se priključili kao dobrovoljci. Taj potez sigurno da je mnogo označio slijed događaja u narednom periodu“, rekao je predsjednik Boračke organizacije Republike Srpske Radan Ostojić.
Predsednik Udruženja Garda Panteri Petar Cvijetinović istakao je da su heroji Bijeljine među kojima je bio i Ljubiša Savić Mauzer pre 31 godinu imali snage i habrosti da stanu na branik otadžbine i brane svoj narod na prostoru Semberije.
- Na današnji dan prije 31 godinu postavljene su muslimanske barikade na više lokacija u gradu, a akcijom pripadnika Teritorijalne odbrane, pripadnika Srpske dobrovoljačke garde i srpskog stanovništva - grad je oslobođen - rekao je Cvijetinović ukazavši kako su se već 1991. godine pojavili leci o tome kako patriotska lika želi zauzeti i osvojiti Bijeljinu, te da su uveliko trajale tajne obuke.
Venac na spomenik je položio i Gradonačelnik Bijeljine Ljubiša Petrović koji je rekao da se sprski narod i posle toliko godina sabira da bi obeležio značajne datume i prisetio se onih koji su svoje živote dali za Republiku Srpsku.
„Parastosom u Crkvi Svetog Đorđa smo se pomolili za duše postradalih, onih koji su utkali ono najvrednije u temelje RS da bi i sadašnje i sve buduće generacije živjeli na slobodi, u slozi, ljubavi i miru. Mi to moramo da čuvamo i da nas opominje u ovoj burnoj istoriji, koliko je važno da šaljemo poruke mira, ali istovremeno i da se sjećamo ovih značajnih datuma, da se stradanja ne bi ponavljala“, istakao je Petrović.
Jedan od učesnika odbrane grada, Mirko Blagojević rekao je da su za, kako je rekao, “za tri, četiri dana odblokirali Bijeljinu, a zahvaljujući adekvatnom odgovoru tih i narednih dana, danas imamo slobodu i mir”. Vence ispred spomenika u centru grada položile su delegacije gradske vlasti, organizacija koje predstavljaju boračku populaciju, Policijske uprave i Trećeg pješadijskog Republika Srpska puka, a potom su učesnici obeležavanja Dana odbrane grada posetili Spomen-sobu poginulim borcima u Odbrambeno-otadžbinskom ratu.
Zdravko Kovač iz Janje prisilno je nestao 28. maja 1992. kao civil već na samom početku rata. Te 1992. na kućnom pragu ubijeni su supružnici Boško i Gospava Jelić. Iako je reč o nenaoružanim civilima Jelići su ubijeni samo jer su bili srpske nacionalnosti a njihove ubice nikada nisu privedene pravdi. Sličnu sudbinu je doživeli su i civili Petra Maksimović (82), Cvija Ristić (65), Jovo Savić (88), Milka Simeunović (82), Stojan Stanišić (60), Stana Jovanović, Pero Vasilić, Jelena Dukić (88) i mnogi drugi. Najmlađa žrtva ove regije bio je Ilija Maksimović, dečak od osam ipo godina. Njegovo bezbrižno detinjstvo okrutno su 23. jula 1993. prekinuli pripadnici muslimanske tzv. Armije BiH dok su istog dana njegov otac i brat od strica teško ranjeni. - Ja još muziku u svojoj kući nisam pustila, crninu ću nositi do kraja života, jer mi moje dijete zauvijek nedostaje. To je bio moj hranilac – jedino muško", rekla je davno za medije dečakova majka Slavka.
U Bijeljini su tokom poslednje ratne godine stradali ili ubijeni Mićo Bursać, Dušan Krstanović (45), Milan Lukić (81), Mile Svilar (71), Pero Šupica (62), Stana Trbojević (75), Živan Lazarević (55), Mitar Pajkanović (60). Do danas nisu rasvetljena niti procesuirana ni ubistva srpskih civila u samom gradu Bijeljini.
Iako je bio komandant 3. semberske brigade VRS, Pašaga nikada nije sebe stavljao u prvi plan, bio je heroj kakav se ne može više roditi..težio je baš skladno svojim uverenjima da se ne ističe u odnosu na druge, da bude jednak sa svim drugim borcima. U svaku borbu kretao je prvi, nije to bio neki podrumski komandant već iskreni borac, istrajan u svojim idejama i principima. Saborci ga opisuju kao pravičnog i poštenog borca koji je bio primer svima na bojnom polju, kako vojnicima tako i civilima čiji su životi bili itekako ugroženi u tom strašnom periodu.
Kada je "Avaz" pre nekoliko godina pokušao da javno diskredituje sve heroje koji su branili kućni prag od Alijinog ekstremizma, Pašaga je u kratkoj izjavi istakao kako bi danas branio svoj grad i svoje sugrađane od sarajevskih ekstremista. - Avazovo objavljivanje imena Bošnjaka koji su ratovali rame uz rame sa Srbima me nije uplašilo, i danas bih postupio isto kao i pre 20 godina! Budala je uvek bilo i biće. Nisam ih se plašio ni kad sam ratovao protiv njih, a kamoli danas - poručio je Halilović.


Коментари
Постави коментар