Na području Bihaća od 1992. do 1995. ubijeno je 580 Srba, od čega su tri stotine osamdeset i petoro lica bili civili i zarobljenici koji su skončali u svojim kućama ili po zloglasnim muslimanskim logorima. Srpski civili ubijani su na najsvirepije načine: - odsjecanjem glava, masakriranjem, spaljivanjem, strijeljanjem.
Tragični bilans agresije jeste jedanaestoro ubijene djece kao i osamdeset i jedno dijete koje je ranjeno, zlostavljano, mučeno ili je bilo zatočeno u nekim od mnogobrojnih muslimanskih mučilišta.
Svima je poznato da su krajem jula i početkom avgusta 1941. godine, muslimanski fašisti u mjestu Garavice izvršili masovni pokolj Srba i Јevreja. Ekstremisti vođeni suludim idejama na ovom lokalitetu, inače jednom od najvećih stratišta za vrijeme Drugog svjetskog rata, ubili su više od 12.000 srpskih civila, a među žrtvama je bio i veliki broj djece. Pedeset godina kasnije desio se isti scenario!!
Srbi su u Bihaću ponovo su postali žrtve genocida a prvi zločini počinjeni su još u aprilu 1992. kada su ljudi izvođeni iz svojih kuća i stanova te zlostavljani i ubijani. Mnogi se i danas vode kao nestali. Najmlađa žrtva rata muslimanskog terora (1992-1995) bila je petogodišnja djevojčica koja je ubijena u svojoj kući, dok je najstarija bila Boja Kenjalo, starica od 106 godina koja je bila zatočena u muslimanskom logoru gdje je mučena i zlostavljana a u tom kazamatu je i podlegla torturama.
Danas se prisjećamo jednog od najužasnijih pokolja iz posljednjeg Odbrambeno-otadžbinskog rata kada su komšije Muslimani iskazali svoju "snagu" na nemoćnim starcima srpske nacionalnosti.
Naoružani pripadnici muslimanske tzv. Armije, tačnije ekstremisti iz sastava 505. Bužimske brigade Petog korpusa AR BIH, izvršili su 25.10.1994. napad na nebranjena srpska sela u MZ Ripač - Račić, Doljane i Pritoku (opština Bihać) prilikom čega su počinili stravičan masakr. Jezivi detalji zločina lede krv u žilama nadmašujući čak i horor scene viđene tokom Drugog svjetskog rata. Za nekoliko sati izmasakrirano je dvadeset i šestoro srpskih civila, starih i bolesnih, nemoćnih osoba a brojni civili su zarobljeni i odvedeni u logore gdje su mučeni i zlostavljani do smrti. Navedena sela su za vrlo kratko vrijeme opljačkana, spaljena i pretvorena u pustoš. Žrtvama su odsjecane glave i drugi ekstemiteti, vađena su im srca, oči, sečeni su im prsti, ritualno su mučeni i sakaćeni a gotovo nijedna od žrtava nije imala laku smrt niti je stradala samo "od metka". Žene i starice su silovane i mrcvarene prije smrti, njihova tijela pronađena su sa prerezanim grlom, odsječenim dojkama, urezanim krstovima po tijelima...lica su bila neprepoznatljiva od posljedica sakaćenja...
Više od polovine ubijenih bile su žene, a gotovo sve žrtve su bile starije od šezdeset godina. Najstarija je bila Boja Kenjalo koja je imala 107 godina kada je zarobljena, odvedena u logor Luke i tamo zlostavljana i mučena do smrti. Neke od žrtava su bile potpuno nepokretne, a neke su bile slijepe ili oštećenog vida i sluha. Riječ je o ljudima koji nisu bili u stanju da se evakuišu i napuste svoje domove. Ta sela nisu bila ni naoružana niti su tu bili ikakvi vojni ciljevi ili objekti. Ipak, od ljeta 1992. muslimanska vojska je bombardovala i granatirala ova sela a prijetnje da će ući i napraviti pokolj bile su učestale.
Kao prvu žrtvu navedenog masakra možemo označiti djevojku Nikolinu /20/ koja je živjela u selu Pritoka i čiji je život mučki okončan u avgustu 1994. godine. Djevojčica je živjela u selu na samoj granici sa muslimanskom vojskom. Selo je inače svo vrijeme rata granatirano a u jednom od tih napada ubijen je i dječak Siniša Đerić /13/ i to na samom početku ratnih zbivanja. Nikolina je stalno imala napade panike i straha, koje su dodatno pojačavale prijetnje muslimana da će ući i napraviti pokolj. Tako je nesrećna djevojka, ne mogavši da izdrži pritisak i teror i tragično preminula ljeta 1994. da bi dva mjeseca kasnije zaista i usledio horor. Muslimanska vojska je ušla i napravila zlo.
Još davno je započeta istraga po "predmetu Dudaković i drugi", a svi osumnjičeni pripadnici muslimanske vojske teretili su se po ukupno 22 tačke koje navode na sumnju da su počinili ratne zločine protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika.
Komandanti i visoki oficiri Petog korpusa terete se, pored ostalog, za ubistva, uspostavljanje velikog broja zatvora u Krajini i za granatiranje.
Pored Dudakovića, osumnjičeni su načelnik Štaba Mirsad Selmanović i načelnik bezbjednosti Petog korpusa ARBiH Husnija Avdagić zvani Huska, te oficiri Senad Šarganović, Hamdija Abdić zvani Tigar i Hamdija Delalić.
Pod istragom su i oficiri Sead Jusić, Zijad Nanić, Nijaz Miljković, Amir Avdić, Mirsad Sedić, Ibrahim Nadarević i Sakib Forić. Tu su i komandiri i vojnici Mirsad Dračić, Husein Balagić, Samir Šabić, Zijad Kadić zvani Apica, Tanjfik al Harbi, Agan Elkasović, Nisvet Muratović, Ismet Musić i Abid Kauković.
Naredbu za istragu potpisali su prije četiri godine tužilac Tužilaštva BiH Milorad Barašin i međunarodni tužilac Dejvid Švendimen.
- Po ulasku u selo Račić, u mjesnoj zajednici Ripač, gdje su ostali stariji i nenaoružani civili, u okviru organizovane vojne operacije kodnog naziva "Grmeč" pripadnici 502. brigade i drugih jedinica Petog korpusa ARBiH su ih zarobili. Na licu mjesta lišili su života Ljubišu Vujanovića, Dragana Kneževića, koga su prethodno mučili, i njegovu suprugu Stoju Knežević. Nju su izmasakrirali. Po povratku preživjelih u selo njeno tijelo je pronađeno bez glave. Glava joj je odsječena i stavljena preko puta tijela, koje je bilo u sjedećem položaju - piše u obrazloženju Naredbe.
U Naredbi stoji da je u Račiću živjelo 350 do 400 mještana srpske nacionalnosti. Selo je do oktobra 1994. godine bilo pod kontrolom Vojske Republike Srpske (VRS), kada je iz pravca Bihaća uslijedio napad Petog korpusa koji je rezultovao navedenim zločinima.
Srbi koji su imali sreću da izbjegnu gledali su dvogledom kako muslimani upadaju u srpske kuće i zamahuju sekirama nad nemoćnim starcima koji su svi kasnije i pobijeni.
Direktor Instituta za istraživanje srpskih stradanja u 20. vijeku Milivoje Ivanišević rekao je Srni da je srpska starica Boja Kenjalo, koju su u 106. godini u koncentracionom logoru Luke u Bihaću ubili muslimanski zločinci Alije Izetbegovića ujedno i najstarija srpska žrtva proteklog rata.
“Nadajmo se da će Ginis u dogledno vreme objaviti najstarije žrtve ratova koji su vođeni u Evropi, a možda i u svetu, tokom dvadesetog veka. Mi Srbi verujemo da je to naša pokojnica, koju su tokom rata u BiH u koncetracionom logoru Luke u Bihaću ubili muslimanski zločinci Alije Izetbegovića”, rekao je Ivanišević.
On je naveo da je starica Boja Kenjalo iz sela Račići, opština Bihać, rođena 1888. godine, a ubijena je u tom koncetracionom logoru krajem oktobra 1994. godine u 106. godini.
Ivanišević je istakao da je Boja Kenjalo najstarija ratna žrtva ili najstarija žrtva ženskog pola, u 20. vijeku, kao i najstarija žrtva svih ratova, a možda i samih koncetracionih logora u Evropi.
“Ona je najstarija žrtva, koja je direktno ubijena u logoru, kao i najstarija žrtva srpske nacionalnosti, koju su ubili muslimani u BiH u 20. veku, a možda i od turskih osvajanja sredinom 15. veka”, naveo je Ivanišević.
On je podsjetio da je tijela nesrećne starice i ostalih srpskih žrtava iz sela Račići srpska vojska preuzela od ubica 1. decembra 1994. godine.
“Tom prilikom su na telima pokojnika konstatovane brojne povrede nanete hladnim oružjem”, napomenuo je Ivanišević.
U ovom zločinu ubijeni su:
- BOJA KENJALO (106)
- Ljubiša (Boško) Vojnović, 1914;
- Milka Gajić, 1914;
- Bosiljka Gogić, 1929. i njen suprug
- Marko Gogić, 1923
- Jovo (Rade) Grbić, 1914;
- Mihajlo Kenjalo, 1909;
- Rade(Simo) Kenjalo, 1913;
- Dragan (Nikola) Knežević, 1926. i njegova supruga
- Stoja Knežević;
- Đuja (Stevo) Knežević, 1930. i njen suprug
- Stojan (Stevo) Knežević, 1930;
- Milan (Stevo) Kovačević, 1934;
- Ilinka Labus, 1929;
- Đuro (Iso) Milisavljević, 1913;
- Danica (Mihajlo) Grbić, 1925;
- Đuja Kenjalo, 1914
- Đuro (Mihajlo) Kenjalo, 1946;
- Boja Vukašinović, 1940;
- Kojo Jelača, 1934;
- Mile Grbić, 1929;
- Branko Jerković, 1920.


Коментари
Постави коментар