Prema još uvek nepotpunim podacima na području Sarajeva je ubijeno, nestalo i stradalo 156 dece srpske (i drugih nacionalnosti), od čega su za 121-o dete prikupljeni i utvrđeni svi podaci i okolnosti njihovog stradanja. Za ostalu decu se još uvek vrše provere budući da se na popisima nalaze deca sa drugih područja BiH, čak i ona iz hrvatskih sela i gradova, koja su podlegla povredama u bolnicama Istočnog Sarajeva ili su izgubila živote tokom trajanja rata pod nekim drugim okolnostima. Na području čitave sarajevsko-romanijske regije ubijeno je 181-o srpsko dete.
Deca su mahom ubijana od snajpera, granata, bombi i metaka koje je neprijateljska muslimanska strana danonoćno ispaljivala na civilne objekte: zgrade, kuće, bolnice, vrtiće, dečija igrališta, škole, parkove širom opština i naselja Istočnog Srpskog Sarajeva.
U znak sećanja na ubijenu i stradalu decu Istočnog Sarajeva 13. septembra 2018. je svečano otkriven spomenik stradaloj deci Srpskog Sarajeva od 1992. do 1995. Na taj način su i deca - žrtve muslimanskog terora dobile spomen obeležje i mesto u kolektivnom sećanju naroda. Samo na području opštine Ilijaš ubijeno je i ranjeno 144 dece srpske nacionalnosti. Srpska deca su u Ilijašu ubijana snajperima, granatama, sekirama, mecima iz pištolja, pušaka i mitraljeza, kao i drugim metodama ubijanja. Jedna od najpotresnijih i najpoznatijih priča svakako je monstruozno ubistvo devetogodišnje Mirjane Dragičević koju su 28. decembra 1992. pred očima njene majke Rade, silovali pa mučki ubili pripadnici muslimanske Armije BiH. Mnoga su ostala trajni invalidi bez jednog ili više ekstremiteta, sa trajno oštećenim sluhom ili vidom.
Na spisku nevinih sarajevskih žrtava je ime trinaestogodišnjeg Slobodana Golubovića čiji su život okrutno ugasili muslimanski ekstremisti u oktobru 1992. godine. Slobodan je inače bio sin čuvenog i uglednog sveštenika Cvijana Golubovića koji je opsluživao Ilijašku parohiju u periodu od 1983. pa sve do 1996. godine i tragičnog egzodusa našeg naroda. Cvijan, njegova supruga Borka i drugi članovi ove časne porodice bili su uz srpski narod svo vreme trajanja ratnih sukoba i muslimanske agresije, pomagali su civilima, zbrinjavali brojne srpske porodice i nažalost iskusili ono najteže i najbolnije. U najtežim danima rata upravo je Cvijan bio tu da da podršku ugroženom narodu, da im pruži reči utehe i ohrabri ih u tim teškim danima rata. I sam je aktivno bio uključen u sve delatnosti humanitarnog karaktera, zbrinjavao je, pružao, davao koliko je i sam imao i mogao u tim trenucima. Nažalost, i njegovu porodicu je poput brojnih drugih srpskih porodica širom Ilijaša pogodila velika tragedija. Ostao je bez sina pred kojim je bila svetla budućnost...
Slobodan Golubović je rođen 1. decembra 1979. godine u sarajevskoj opštini Centar a živeo je sa svojom porodicom u Ilijašu u ulici 28. juli. Ubijen je svirepo 1. oktobra 1992. tokom besomučnog napada pripadnika muslimanske tzv. Armije BiH na civilne objekte i zaštićene ciljeve u strogom centru ilijaške opštine.Predsednica Udruženja porodica poginulih boraca i nestalih civila Sarajevsko romanijske regije Milka Kokot ispričala je da je prema podacima njenog udruženja broj ubijene dece još veći i da je reč o 181-om prekinutom dečijem životu. Ona je za RT Balkan navela da slučaj ubijenih devojčica, na žalost, nije jedini, da su mnoga srpska deca stradala u delovima Sarajeva pod srpskom kontrolom.
„Godinama organizujemo obeležavanja stradanja srpske dece u Sarajevu, regiji. Po našim podacima, 181 srpsko dete je poginulo, najviše u Istočnoj Ilidži. Juče smo položili vence Milici i Nataši, ja godinama žalim moje stradale, pa sam posebno osetljiva na sve to. Sva ta deca ubijena su samo zato što su bila srpska deca. Potresno je juče bilo gledati svu onu decu, vršnjake Milice i Nataše kako se sa setom sećaju tog stradanja, ubijenih devojčica. „Ja sam moju porodicu izgubila kako je njihova porodica izgubila njih. Volela bih da nam neko objasni zašto 31 godinu moramo čekati da neko kaže da su deca ubijena i da su to srpska deca. Jasno je da su srpska deca ubijana s razlogom. Dete je dete, ma sa koje strane bilo, ali priznaj da su deca ubijana i na ovoj strani, i nemoj uvek optuživati samo jednu stranu a oni kao ništa nisu uradili. Kad ovo kažem, mislim na muslimansku stranu“, navela je Milka Kokot 11. marta ove godine.
Sprovođenjem zabranjenog opsadnog načina ratovanja u Istočnom Sarajevu je vršena koordinisana, dugotrajna, rasprostranjena i sistematska kampanja (vojna strategija) granatiranja i snajperskog delovanja po srpskom civilnom stanovništvu i po civilnim objektima iz artiljerijskog i pešadijskog naoružanja od strane muslimanske "Armije BiH". Danonoćno su na meti granatiranja i snajperskog delovanja bile bolnice, crkve, školska igrališta, stambene zgrade, pijace, vrtići, stambene zgrade..Civili u Istočnom Sarajevu i širom sarajevsko-romanijske regije su ubijani dok su se bavili egzistencijalnim poslovima, zatim na ulici, u stanovima i kućama, u redovima za vodu i hleb, u kolima hitne pomoći, u napadima na bolnice, tramvaje i autobuse, dok su prisustvovali sahranama ili svadbama. Decu su snajperisti ubijali dok su se igrala ispred kuća, hodala kraj roditelja ili se vraćala iz škole..
Tokom posljednjeg odbrambeno-otadžbinskog rata i agresije na srpski narod u periodu od 1991. do 1996. godine život je izgubilo najmanje 883 djece srpske nacionalnosti. Ovaj podatak nažalost nije potpun a informacije o stradaloj djeci se aktivno prikupljaju i dopunjuju iz dana u dan. Nedužna djeca ubijana su uglavnom vatrenim i automatskim oružjem - pištoljima, snajperima, lovačkim puškama (npr. tokom napada muslimanske armije na srpska sela), zatim prilikom granatiranja civilnih ciljeva ali i u muslimanskim logorima i kazamatima. Ipak, možda i najtraumatičnije od svega jeste podatak da su brojna djeca ubijena masakriranjem tj. hladnim oružjem. Reč je o ritualnim mučenjima i ubistvima koje je muslimanska tzv. Armija BIH redovno sprovodila tokom posljednjeg rata tokom kampanje etničkog čišćenja i stvaranje "čiste muslimanske države".


Коментари
Постави коментар